Iz Libanona stigla potresna poruka: Sve pred sobom uništavaju

Nedavno mi se javio moj stari prijatelj iz Libanona Khaled Gaybali, kojeg sam upoznao osamdesetih godina, za vrijeme jednog od mojih boravaka u Baalbecku, gdje sam snimao TV epizodu o tri kolosalna kamena bloka, koja svjedoče o čudesnim tajnama i mogućnostima drevnih graditelja. Blokove nazivaju triliton i uistinu izgledaju vanzemaljski. Svaki teži najmanje 750 tona i dio su temelja Jupiterovog hrama, ali niko ne zna na koji način se s njima manipulisalo prilikom izgradnje starog hrama. “Možda su na tom mjestu postojali prije vremena Aleksandra Velikog, osnivača Baalbecka 334. p.n.e.” - sugerisao mi je tada Khaled, mladi arheolog iz Bejruta.

Osim te tri isklesane kamene gromade, koje su ukomponovane u temelje Jupiterovog hrama, još jedan ogromni kamen, unutar samog hrama, izaziva veliko čuđenje posjetilaca. Kako je taj džinovski megalit stigao u Baalbeck nikome nije jasno, ali istraživači i lokalni historičari i maštari za tu priliku pozivaju se na nebrojene mitove i legende, koji govore o vremenu kada su na našoj planeti živjeli divovi i kada su nas navodno posjećivali vanzemaljski misionari. Zaista je teško objasniti ko su bili klesari trilitona i drugih megalita, kako su s njima manipulisali i kako su podizali kamene blokove na kojima je nikao Baalbeck. Posebna priča je vezana za najveći megalit koji nosi čudno ime - Kamen trudne žene i teži oko 1.200 tona.

DREVNA MISTERIJA: Kako su drevni građevinari iz doline Beqaae uspijevali premještati kamenje iz kamenoloma i podizati ga na znatnu visinu, još uvijek nikome nije jasno. Dodatno zbunjuje četvrti kamen, koji napušten leži u kamenolomu. Čini se kao da čeka čudesno prevozno sredstvo da ga prenese i ugradi u hram boga sunca Heliosa. “To je misterija koja u svakom posjetiocu Baalbecka budi maštu prepunu nedoumica!...”

Tog dana, Khaled mi je s pravom ponovio tu rečenicu nekoliko puta, a onda citirao i odlomak iz starozavjetne Knjige postanka:

…Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče: “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.” U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima, pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.

Od tada do ovih dana Khaled Gaybali i ja smo se još nekoliko puta sretali i redovno putem interneta održavali kontakte. Dobro je znao koliki sam zaljubljenik bio bogate doline Beqaae i gradova Zahlea i Baalbecka, pa se njegova posljednja poruka upravo odnosila na njih. “Nema više one naše Beqaae. Sve pred sobom uništavaju varvari!...” Varvari su, naravno, izraelska soldateska, koja pred očima cijelog svijeta nemilosrdno uništava Libanon. O toj beznadežnoj ratnoj drami i tragediji sinova drevnih Kanaanaca i Feničana svakodnevno slušamo vijesti. Pogotovo, otkako su izraelske trupe napredovale i prešle sjeverno od rijeke Litani, te južno od grada Nabatieh, označivši eskalaciju i širenje izraelske kopnene ofanzive.

“Naše snage su prešle Litani i napredovale do kontrolnih pozicija. Djelujemo u Bejrutu, u dolini Bekaa, širom cijelog fronta, i zadajemo Hezbollahu razoran udarac”, izjavio je izraelski premijer Netanyahu.

AGRESIJA BEZ PRESEDANA: Njegova najava ukazuje na to da će se vojne operacije znatno proširiti. Izraelska vojska je ranije naredila stanovništvu južno od rijeke Litani da se evakuiše, a u četvrtak je izdata nova naredba za bijeg stanovnicima južno od rijeke Zahrani, koja se nalazi oko 10 kilometara sjevernije, proglašavajući to područje novom borbenom zonom.

S druge strane, libanski sigurnosni izvori tvrde da su izraelske trupe prešle Litani blizu sela Zawtar al-Sharqiyah. Građani Libanona su izuzetno frustrirani širenjem vojnih operacija, jer su izraelske trupe prešle uspostavljenu “žutu sigurnosnu zonu” na jugu zemlje, i to u trenutku dok vlade Libanona i Izraela razgovaraju o sigurnosnom rješenju prihvatljivom za obje strane.

Sukob u Libanonu izazvao je ogromnu humanitarnu krizu i predstavlja najsmrtonosnije prelijevanje rata s Iranom. Od 2. marta evakuisano je i raseljeno više od 1,2 miliona Libanonaca. Prema podacima libanskog ministarstva zdravlja, ubijeno je više od 3.200 ljudi u Libanu, dok Izrael bilježi gubitak 23 vojnika i četiri civila u istom periodu.

Beqaa je u mom srcu mnogo duže od poznanstva sa Khaledom Gaybalijem. Zavolio sam je još u vrijeme kada sam bio član jugoslovenskih mirovnih snaga u sastavu OUN-a, na Sinaju. Preko nje sam putovao u Siriju i Irak, istraživao civilizacije Mezopotamije. Brao masline i sladio se najukusnijim hurmama, marelicama i grožđem iz njenih vinograda, koji pripadaju najstarijoj i najpoznatijoj vinariji Ksara, koju su 1857. godine osnovali jezuitski oci. Jedinstvena karakteristika tog dragocjenog imanja je njegov ekstenzivni podzemni pećinski kompleks u kojem vina sazrijevaju. Pećine su otkrivene u rimsko doba i održavaju savršenu temperaturu tokom cijele godine koja nikada ne odstupa iznad 13°C ili ispod 11°C.

Uživao u gostoprimstvu vještih ugostitelja u regionalnoj turističkog prijestolnici Zahleu, na rijeci Birdwani; prvi put pućkao dimove iz nargile i hladovao u kedrovim šumama iznad nje. Oduševljavao sam se muzičkim večerima ljetnog Baalbecka, blagošću orijentalnih noći i susretljivošću njegovih stanovnika. Zavolio sam tu dolinu kao dio svoje najljepše mladosti. Ipak, jedno putovanje u Beqaau nikada neću zaboraviti. Sjećam se svakog detalja. Moram vam to ispričati…

SRCE I DUŠA BEQAAE: Razigralo se ljeto u plodnoj dolini Beqaae, ispod libanonskog gorja i čuvenih kedrovih šuma. Zrikavci plešu uz veselu svirku, dok iznad zemlje treperi vazduh. U mirnoj dolini Beqaa, u kojoj život buja već više 11.000 godina, ljeta znaju da budu topla, ali nikada neugodno pretopla. Ovdje je daleka prošlost ostavila najvrednije biljege. Arheološki lokalitet iz osmog stoljeća, u okolini grada Aanjara, predstavlja skriveni dragulj, koji nudi jedinstven spoj historije, kulture i prirodnih ljepota. Fascinantni kompleks je ispunjen srušenim hramovima, impresivnim arkadama i kapijama, od kojih su mnoge izgrađene u helenističkom i rimskom periodu. UNESCO mu je s razlogom dodijelio status svjetske baštine.

U nevelikom selu Nihi, kroz koje se vozimo, smješteni su velebni ostaci dva rimska hrama, jedan je restauriran, a drugi čeka sretnija vremena da konačno dobije nekadašnji izgled. U susjedstvu je srušeni hram iz feničanskog vremena, posvećen Hadaranu, bogu narandži i boginji-majci Atargati, boginji voda i izvora. Hermelova piramida se nalazi nešto dalje, na sjevernom kraju doline Beqaa. Sa 27 metara, ovaj vrijedni spomenik, čija je funkcija i upotrebna vrijednost nepoznata, mjesto je koje privlači pažnju mnogih turista.

Ipak, srce i duša Beqaae je veličanstveni grad Baalbeck. Iako je stoljećima nijema ruševina, koju obilaze istraživači starih kultura i moderni građevinski inženjeri, on je možda, pored Tira, Sidona i Byblosa, najvažnije gradsko kuturno-historijsko nasljeđe zemlje kedrovih šuma. Nakon osvajanja Aleksandra Velikog, 332. godine prije nove ere, grad je postao poznat kao Heliopolis (Grad sunca) i tako su ga nazivali tokom grčko-rimskog perioda, ali njegovo istinsko ime iz vremena Kanaana i Fenicije u slobodnom prijevodu znači “Gospodar Baal iz doline Beqaa”. Baal je bio najvažniji bog u kanaanskom i feničanskom panteonu. Bio je sin Ela, glavnoga boga, i Ashere, božice mora, ali je smatran najmoćnijim od svih bogova, pa čak moćniji i od boga Ela, što je Baalbeck s vremenom učinilo svetim gradom i mjestom vjerskog hodočašća.

OSTACI IZ MAGLOVITIH VREMENA: Geografski gledan,o Beqaa čini najsjeverniji dio Velike Rift doline, koja se nalazi oko 30 km istočno od Bejruta. To je rascjep dugačak 120, a širok 16 km, smješten između planine Liban na zapadu i planina Anti-Lebanon na istoku. Smatra se jednim od najplodnijih područja u regionu, sa relativno visokim nivoom padavina, u kome se ubiru po dvije-tri žetve. Iz Beqaae su, kažu legende, na trpezu lijepe Kleopatre stizale masline, hurme, grožđe, jabuke, pamuk, pšenica i kukuruz, ali jednako tako i opijum i kanabis. Jedno je od najznačajnijih područja za proizvodnju kvalitetnih vina na cijelom Bliskom istoku i sjevernoj Africi. U Beqaai je smješteno dvanaest velikih vinarija koje proizvode preko šest miliona boca vina godišnje. Istovremeno, zahvaljujući brani na rijeci Litani, Beqaa je važan izvor električne energije.

Nije, dakle, nikakvo čudo da su temelji raskošnog grada Baalbecka podignuti baš ovdje, u mirnoj dolini sunca i izobilja. Ovdje se živjelo i u mitološkim vremenima, kada su po zemlji kanaanskoj, navodno, hodali divovi i nefili, potomci sinova Božjih i kćeri čovječji, biblijski polubogovi, mnogo prije historijskog Potopa. Libanonski arheolozi su tu, oko Baalbecka, gdje sam upoznao Khalida Gaybalija, pronalazili i brojne zanimljive artefakte, koji potiču iz vremena slavnog Perzijskog carstva i još starijeg bronzanog doba i neolitskog perioda.

Historija svjedoči da je svoj vrhunac Baalbeck dostigao u rimsko doba, kada su se svakodnevno hiljade hodočasnika dolazile pomoliti Bogu sunca u njegovim veličanstvenim hramovima (Jupiterov, Venerin, Bacchusov…), podignutim najvjerovatnije u vrijeme cara Augusta, pranećaka Julija Cezara. Njegove monumentalne kamene konstrukcije, građene u periodu dužem od dva stoljeća, čine ga jednim od najpoznatijih svetišta rimskog svijeta i uzorom carske rimske arhitekture, upisan je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji još 1984. godine.

Priče o njegovim skrivenim graditeljskim i historijskim tajnama i zanimljivoj prošlosti po mnogo čemu su jedinstvene i ukazuju da su se u ovoj plodnoj dolini, u dalekoj prošlosti, odvijala burna i značajna zbivanja. Jednom ću vam ispričati tu priču…

NEVJEROVATNI DOŽIVLJAJ: Boravio sam više puta u dolini Beqaa u različitim povodima, odmarao se u ljupkom gradicu Zachle, ali i prolazio kroz njenu bogatu prirodnu raskoš na putu za Damask. No, tog dalekog ljeta 1967. godine, za vrijeme moje prve posjete, stigao sam iz Bejruta u Baalbeck da bih sa svojim domaćinom Ahmedom Derviševićem, čija porodica vodi porijeklo iz Bijeljine, obišao kolosalne ruševine veličanstvenog grada i da bih pod zvjezdanim nebom čarobnog Orijenta prisustvovao otvaranju čuvenog Internacionalnog festivala klasične muzike.

Sjeo sam da popijem čaj u prijatnoj bašti jedne narodne čajdžinice, koja gleda na glavnu ulicu. Dobio sam nargilu i bokal hladne vode, kakav je red, i mogao sam da se divim krepkim starcima koji su sjedili oko mene i u rukama prebirali tespihe posebne ljepote. Svi su izgledali čisto i svečano. Kao da su tek izašli iz obližnje džamije utonule u sjenke visokih čempresa. Tiho su međusobno divanili i kada bi mi se pogled susretao s njima, prijateljski bi mi se uz osmjeh blago naklanjali. Pitao sam se šta li slave i šta iščekuju?!

Odjednom udariše doboši i bubnjevi, kao da zagrmi i s neba i sa zemlje. U toj uzbudljivoj grmljavini, jedva da su se raspoznavali zvukovi pojedinačnih orijentalnih instrumenata i gotovo očajnička vika, koju nisam odmah razumio. Priznajem da su mi kroz krvne sudove prostrujali strah i panika i bio sam spreman da se negdje sklonim, ali nisam. Ostao sam paralisan za stolom. U ustima mi je bila nargila, još sam pućkao dim za dimom i čekao šta će se dogoditi. Onda su se na ulici, poput riječne bujice pojavili - šiitski derviši iz bratstva Rufa’ija!...

Koračali su u nekoj vrsti vjerske opijenosti i nadahnuća. U rukama su imali višestruke bičeve, čiji su se vrhovi završavali kuglicama olova, i u istovjetnom ritmu bičevali svoja već raskrvavljena leđa. Neki su, umjesto bičeva, oštrim iglama probadali obraze, izgovarajući neke svete riječi. Starci oko mene šapatom su mrmljali molitve i s velikim poštovanjem njihali se naprijed - nazad. Ostavio sam nargilu i poslušao svoj instikt, ustao sam na noge kao i svi oko mene i ne krijući svoje zapitanost onim što se ispred mene dešavalo, počeo sam se i ja da se njišem u istom ritmu.

Tog dana u Balbeku sam saznao za običaje šiitskih sufija. Na dan 10. muharema, jednog od četiri najsvetijih dana šiitskih muslimana, za razliku od sunita, oni se okupljaju u iranskom gradu Kerbeli, mjestu gdje se na taj dan 680. godine odigrala dramatična bitka u kojoj je poginuo imam Husejn ibn Alija i njegov brat Abbas ibn Alija. Tu, na mjestu pogibije, derviši generacijama žaluju i plaču, čupaju i cijepaju odjeću, bičuju se i povređuju tijela i na taj način iskazuju svoje poštovanje prema svetom Mučeniku.