Predstava "Ministranti" Zlatka Pakovića: Nasilje i zloupotreba moći
Nova predstava Zlatka Pakovića/
“Voljeti se u ropstvu ne znači voljeti” - citat iz “Sluškinja” francuskog dramatičara Jeana Geneta dočekuje vas odmah iza naslovnice nove drame kazališnog redatelja Zlatka Pakovića “Ministranti”, podnaslovljene Psychomachia solemnis - citat je to što sažima izvor i ideju tog autorskog projekta, nastalog na dalekom tragu Genetove drame, ali smještenog u sasvim druge okvire, vrijeme i okolnosti, a praizvedenog još lani u Zagrebu.
Razotkrivanje zataškanog
No, kako se predstava od tada nije igrala i praktično je ostala nepoznata, ponovljena je nedavno, u okviru ovogodišnjeg Festivala QueerPešća u Kazalištu na Peščenici, jednoj od gradskih četvrti Zagreba, popularnom KNAP-u, za kojeg će teatrolog i kazališni kritičar Igor Tretinjak ne bez divljenja reći: “KNAP je središnja točka mog divnog kvarta i malog svijeta. KNAP - Centar za kulturu na Peščenici - ona je najčišća duša kvarta u kojoj se isprepliću umjetnost i pedagogija, profesionalnost i amaterizam, u najboljem smislu te riječi”. U takvom okružju, a posebno u sklopu jednog Queer Festivala, Pakovićevi “Ministranti” odišu nekim novim dahom, zrače nekom novom svjetlošću kroz tamu koju žele razobličiti i raskrinkati.
Zlatko Paković, redatelj/Muhamed Tunović
A ta tama u koju uranjaju “Ministranti” devijacije su, nasilje i zloupotreba moći sa kojima se susrećemo unutar Crkve kao institucije i dijela svećeničkog staleža koji je opslužuje. Poznavatelji kazališnog opusa Zlatka Pakovića prisjetit će se da je upravo Crkva nerijetko referentna točka njegovih autorskih projekata u teatru: recimo, u predstavama “Crkva bosanska”, ili “Papa Franjo hrva se sa svojim anđelom” ili “Pier Paolo Pasolini režira Strašni sud” - no fragmentarno na nju ćemo naići i drugdje, no uvijek je tu riječ o razotkrivanju nekih zataškavanih istina o Crkvi koja se često pojavljuje kao institucija sazdana na moći i nasilju prema slabijima, a najmanje kao utočište vjere, duhovnosti, mira i ljubavi. Sam Paković o tomu, a vezano uz “Ministrante”, obrazlaže:
“Crkva je institucija koja kontradikciju dovodi do paroksizma. Hristos propovijeda odricanje od nasilja, deinstitucionalizaciju međuljudskih odnosa, protjerivanje ideje moći iz duše, kako bi rekao Pier Paolo Pasolini. Crkva u kojoj se još mogu pronaći tragovi i tog Glasa, Glasa za moć, Glasa nasilja”. A to nasilje najrječitije se očituje u postupcima nekih sveštenih lica prema djeci, mladima njima povjerenim u duhu vjere i ljubavi kršćanske. O tom nasilju govore Pakovićevi “Ministranti”: “Da bih pokazao dubinu i nezacjelivost rane/traume koju ostavlja svešteničko nasilje nad decom, da bih pokazao da sama struktura crkvene organizacije proizvodi to nasilje, da je, naime, sam kler, iskušenje, morao sam sazdati lik silovatelja, svećenika Josipa Pehara, ne tek kao sociopatski profil nego kao čoveka koji je duboko svestan svog zločina, zbog kojeg pati, a ta mu patnja takođe pruža uživanje, iz kojeg kasnije derivira, kao opravdanje, teološke zaključke”.
A kako to Paković sprovodi kroz dramu - već na samom početku od svećenika možemo čuti: “...U svijetu koji još uvijek ne vjeruje, vjerodostojna je samo ljubav”. I tome, naravno, nema zamjerke. Ali, kako se istina o njegovim pedofilskim sklonostima otkriva, kako se približava kraj njegove obmane, mijenjaju se i riječi, traže se opravdanja: “...Ljepota mog pokajanja, ljepota moje tuge, iskupila je ružnoću mojih trenutačnih slabosti kojima ste, s vremena na vreme, bili sudionicima...”. No, surovost i bezočnost postupaka monsinjora Pehara, njegovo nasilje nad dva mlada bića, ministranta njemu povjerena, više se ne može sakriti. Paković insistira da ni Crkva sama u tome nije nimalo nevina, drama to sve više naglašava: “...I kada u Crkvi činimo nešto dobro, to su samo valjani postupci hrđavih ljudi. Stvaramo opsjenu. Ako među nama i ima iskrenih, onda vlastitom iskrenošću zamagljujemo iskvarenost sadističkog sustava za koji radimo... Svećeničko bludničenje nad malodobnima nije incident, nego pravovjeran iskaz klerikalnog ustroja. Crkva je inkubator pedofilnih sadista”!
Najzad, u finalu, jedan od ministranata komad ovako sažima: “...Istinsko prijateljstvo podrazumijeva tajnu - govorio je monsinjor Pehar. Tajna podrazumijeva proturječnost - govorio je monsinjor Pehar. Po tome, samo po tome, čovjek može znati da voli neko biće... Sami temelji su nam krhki, grijeh je u njima pukotina. Ali, grijeh se poništava nevinošću razumijevanja na koje je spreman onaj kojem je nanijeta nepravda, njegovim prijateljskim razumijevanjem i oprostom onomu tko je zgriješio. To je hrabrost - govorio je monsinjor Pehar. Bez nje ne bismo znali da smo sposobni nadići vlastiti grijeh. Jer voljeti može samo onaj tko može oprostiti...”. Monsinjor Petar, Paković je tu neumoljiv u svom kritičkom stavu i osudi pojave pedofilije unutar crkvenih redova, dakle, zaključuje da samo onaj “...koji može ne samo oprostiti nasilje svom zlostavljaču nego ga i razumeti, u sebi ima istinske ljubavi...”. Vrhunac bezdušnog licemjerja i potpuno izobličeni i izokrenuti sud kojim se opravdavaju svi svoji zločinački postupci.
Nova predstava Zlatka Pakovića/
Okrutna i tužna priča
Predstavu nose dva mlada glumca: Filip Sever i Davor Kovač. Njihova preobrazba tokom igre - jer oni su i ta dva godinama zlostavljana mladića, ministranti Ante Mimica i Lovro Arapović, ali i omraženi svećenik/biskup Josip Pehar, zlostavljač i prikriveni nasilnik - fascinantna je. Sve vrijeme, sami pred publikom, praktično bez ikakve scenografije, odjeveni u svećeničke halje, nastoje nam dočarati tu okrutnu i tužnu priču o svom stradanju i u tomu u potpunosti uspijevaju.
Paković otvara rak-ranu što razara tijelo Crkve i kao u svojim drugim kazališnim projektima, kada želi nešto naglasiti sa pozornice, nešto za što vjeruje da teatar mora izgovoriti jasno, nedvosmisleno, ponekad i manifestno, plakatno očigledno i modelirano brehtijanski, ne ustručava se ponoviti to više puta. Jer, kako bi to rekao Antonin Artaud, kojega i sam zna citirati: “Svaka predstava treba da bude akcija, jer samo tako ima smisla. Cilj kazališta nije da izvodi predstave, nego da ih inicira, da u materijalnoj stvarnosti otkriva sve što je skriveno u mračnim uglovima duha. Teatar je krvav, kazalište je nehumano, kao i neiskorjenjiv san”.
