Paković otvara rak-ranu što razara tijelo Crkve i kao u svojim drugim kazališnim projektima, kada želi nešto naglasiti sa pozornice, nešto za što vjeruje da teatar mora izgovoriti jasno, nedvosmisleno, ponekad i manifestno, plakatno očigledno i modelirano brehtijanski, ne ustručava se ponoviti to više puta