Sutjeska, dolina heroja

Razmišljao sam o tome da napišem još jedan isti tekst o oživljavanju Herceg-Bosne, o naglom interesu mainstream medija u Hrvatskoj za odnose u Bosni i Hercegovini, o Igoru Štimcu koji nastavlja u istom stilu provoditi, moguće i posljednje radne dane u Bosni i Hercegovini, općenito o budućnosti zemlje i eventualnom imenovanju novog visokog predstavnika, a onda sam shvatio besmisao ponavljanja onoga što sam manje-više u posljednja dva teksta za Oslobođenje, ionako po tko zna koji put ponovio, shvativši da živimo jedan te isti beskrajni dan od okončanja rata do danas, te da će se ove subote na Tjentištu obilježiti godišnjica Bitke na Sutjesci. A ta tema, Sutjeske i herojstva partizana koji su je preživjeli ipak zaslužuje pažnju kao tema sedmice.

Prije nekih mjesec i po, bila je nedjelja i bio je divan sunčani dan, krenuo sam iz Mostara prema Tjentištu, vozeći se kroz pustu, koliko i prelijepu, a još više srpskim nacionalizmom simbolički obilježenu i infrastrukturno potpuno zapuštenu istočnu Hercegovinu. Znate taj put: Mostar - Nevesinje - Gacko - Tjentište. Jedva da ima ljudi na tom putu, ova dva gradića tužno izgledaju, sve s muralima u čast likova poput Amfilohija Radovića i Ratka Mladića, civilizacijski raspad je očit, na Tjentištu ne radi apsolutno ništa, a onaj devastirani hotel je i dalje u istom stanju od rata. Samo spomenik i čitav ambijent odišu nekim čarobnim mirom i osjeća se energija svega što se na tom prostoru odvijalo 1943. godine.

Preživljavanje Vrhovnog štaba tada i najbližih boraca im, uz ogromnu žrtvu koju su partizani podnijeli i preživjeli zapravo je stvorilo socijalističku Jugoslaviju. Slučaj je opet htio da sam dva dana nakon što je bujica odnijela magistralu ispred Jablanice, morao u Sarajevo pa sam također prošao ovim putem, ali sam se vratio preko Kalinovika i očajnom stazom preko Crvnja na Kifino Selo i Nevesinje, putem kroz pustoš kojim su se partizani izvukli sa Sutjeske.

I jednostavno je nemoguće da čovjek ne uspoređuje u takvim prilikama ono vrijeme koje je tada stvoreno i ovo u kojem danas živimo. Jednako kao što je nemoguće da se ne zapita zar je stvarno bilo loše to da živimo zajedno, izgrađujemo zemlju, državu, njenu infrastrukturu, gradove i industriju, krećemo se slobodno svim tim prostorima i zar je stvarno cilj te partizanske borbe bio nepravedan i zar stvarno ti mladi ljudi koji su se zajedno masovno s oružjem u ruci borili za slobodu i drugačije društvo danas zaslužuju prezir, kao što mnogi misle i govore?

I zar je zaista ova sveopća pustoš, glorifikacija ratnih zločinaca, raspad infrastrukture, države i nedostatak zajedničkog življenja bolje od onoga što smo imali? I zar je stvarno ovo ništavilo u kojem živimo pobjeda slobode, demokracije, ljudskih prava, višestranačja i zar je stvarno zaštitilo vitalne nacionalne interese? Ne postoji čovjek u ovoj zemlji koji nije zaslijepljen mržnjom i koji nije izrazito neinteligentan tko bi mogao zaključiti da je ovo dobro i da ovako treba.

A opet, nema šansi da svi ti ljudi kojim je savršeno jasno u kakvoj bijedi žive i kako su nekada živjeli, to priznaju pa kažu, ‘ajde, mogli bi pokušati ponovno zajedno živjeti.

Prokletstvo ovih naših krajeva, a Bosne i Hercegovine posebno, jeste to što smo vidjeli i iskustvom osjetili da je moguće i bolje i drugačije, ali smo onda to odbacili u ime nacionalnih mitologija i vjerskih razlika. Bilo bi lakše da barem ne znamo da može i drugačije.

No, za sve to nam partizani nisu krivi. Oni su znali da je moguće i za to su bili spremni poginuti. Mi znamo da je moguće, ali nismo spremni riskirati niti nekoliko stotina ili hiljadu maraka mjesečno i minimalan građanski komoditet. A dok je tako, zaslužujemo živjeti točno u ovome u čemu živimo.

Tito i partizani zaslužuju pak svaku vrstu lijepog sjećanja i barem to da ne dopustimo da ih se vrijeđa kao tifusare i njihove pothvate osporava. Ti ljudi, na kraju krajeva, nisu nigdje bježali van zemlje, očekujući pomoć stranih vojski da nastave terorizirati druge nacije, niti su na okupacionim tenkovima došli u ovu zemlju. Oni su je sami oslobodili, prehodavši je u teškim borbama uzduž i poprijeko, a onda su i tim Sovjetima u koje su gledali kao u bogove rekli da samo produže svojim putem i ostave nas na miru.

Drugim riječima, partizani su nam pokazali hrabrost, dostojanstvo, samopoštovanje, bratstvo među narodima i istinski patriotizam. Ovi koji po njima pljuju pokazali su nam sve suprotno i neće biti zapamćeni ni po čemu, osim po ništavilu kojeg ostavljaju za sobom.