Almir Kljuno i Osman Zukić, autori filma "Mračna soba": Femicid je sistemski problem

Nedavno je premijerno prikazan vaš film “Mračna soba”, najprije kako je nastajao ovaj film, te šta je za vas bio inicijalni pokretač da se bavite pitanjima femicida i rodno zasnovanog nasilja?

- KLJUNO: Problem femicida i rodno zasnovanog nasilja je nešto što se tiče svih nas i mi smo smatrali da smo kompetentni da ga obradimo na konstruktivan način. Preteča ovom filmu je naš kratki dokumentarac o sigurnoj kući u Modriči, koji smo objavili u julu 2024. godine, nastao u okviru serijala “Aktivizam u BiH”. U njemu smo se upoznali sa radom sigurnih kuća, ali i saslušali i prenijeli potresno iskustvo jedne žrtve nasilja, koje nas je pratilo dugo, i prati sve do danas.

Neumoljiva statistika

Naravno, i u tu smo priču ušli sa sviješću o tome kako je nasilje u porodici sveprisutno, a od femicida u Gradačcu, koji nas je sve prestravio, nije bilo prošla ni godina. Od tada je, nažalost, ova pošast postala sve izraženija, čime je naša motivacija da snimimo ovaj film bivala sve jača. Osjetili smo da imamo ljudski i umjetnički senzibilitet koji će se adekvatno nositi sa temom.

Film se bavi širim kontekstom nasilja, njegovim društvenim i kulturnim obrascima, koji omogućavaju da se ono normalizuje, te bude nesankcionisano u okvirima patrijarhalne šutnje. Čime ste se vodili pri samoj realizaciji filma, šta su njegova osnovna težišta?

- ZUKIĆ: Ovaj film ima dva polazišta. Prvo je statistika, koja je neumoljiva. Više od trideset žena su ubili njihovi partneri u posljednje četiri godine u BiH. Ubili su ih na najsvirepiji način; pred njihovom djecom, pred njihovim roditeljima, pred njihovim komšijama. Nožem, pištoljem, šakama... U kafani, na ulici, u stanu... Tražili su ih po gradu, u kućama rođaka i komšija. Samo da bi ih ubili. Zanimalo nas je zašto se to dešava i tražili smo odgovore kod onih koji o tome znaju više.

Mi u našim filmovima volimo da pričamo priče, jer smatramo da priča može pokrenuti sistem da reaguje. Ali i nas. Htjeli smo da ispričamo priče onih koji pomažu žrtvama nasilja, koji ih smještaju u svoje kuće, u sigurne kuće. Htjeli smo da podijelimo priče o ženama koje trpe nasilje, da čujemo njihov glas. Da se probamo zamisliti na njihovom mjestu. Da njihovim pričama, nevažno da li su se one oslobodile iz nasilnog odnosa, ohrabrimo druge žene, koje negdje trpe nasilje, da iz njega izađu.

Detalj iz filma "Mračna soba"/

Drugo polazište su institucije. Institucije su problem rodno zasnovanog nasilja godinama promatrale sa strane. Nasilje u porodici je, iz njihove perspektive, privatna stvar. A ako bi došlo do ubistva žene, onda se to tretiralo kao izolovan slučaj i porodična tragedija. Sistem je tek u zadnje vrijeme, kada je već javnost počela vršiti pritisak, krenuo reagovati. Što je možda došlo i kasno. Naprimjer, broj slučajeva protiv počinioca nasilja, pa čak i presuda, rapidno je porastao u posljednje dvije-tri godine, nakon femicida u Gradačcu. Čak je došlo i do nekih pozitivnih promjena u zakonskim regulativama.

Koliko je u ovom slučaju bilo teško napraviti film koji će biti dovoljno senzibilan spram jedne ovako osjetljive teme, te šta je bio vaš dokumentarni metod pri radu na filmu?

- KLJUNO: Budući da je tema osjetljiva, a rane o kojima pričamo kod žrtava nasilja su i dalje žive, morali smo biti naročito oprezni u svim fazama stvaranja filma. Od inicijalnih razgovora sa voditeljicama sigurnih kuća, preko upoznavanja žrtava, a naročito tokom intervjua, koje je vodio Osman, morali smo steći povjerenje žrtava i opravdati ga konačno u filmu. Koliko je teško pričati sa žrtvom nasilja, a ne oživiti njene traume, to može Osman posvjedočiti. Kada su to žrtve zahtijevale, sakrili smo njihov identitet. Jedna od njih je stala pred kameru, bez skrivanja lica i glasa, i ta je žena sa iskazanom hrabrošću zaista centralna ličnost filma, ali smo i u njenom slučaju morali biti oprezni da ne prenesemo neke detalje koji bi je mogli ugroziti u budućnosti. Naš je pristup žrtvama bio novinarski etičan, ali prije svega iskren i ljudski. Činjenica da smo obojica muškarci, a tema o kojoj pričamo se prema stereotipu više tiče žena, u našem slučaju uopće nije bila hendikep, nego sasvim suprotno, dokaz da o problemu koji se tiče svih nas mogu da govore svi. Ova je tema vrlo kompleksna, a mi smo imali ambiciju prići joj sa svih strana.

Rasvijetliti problem

Bili smo u sigurnim kućama, tužiteljstvima, policijskim stanicama, centrima za socijalni rad, kod pravnika i psihologa, i to su instance na kojima smo tražili stručna mišljenja, sve s ciljem da što bolje rasvijetlimo problem. Otvorili smo mnogo pitanja i dobili još više odgovora, čak i više nego što je u ovom formatu filma moglo završiti. U kombinaciji sa ličnim pričama žrtava, ovaj aspekt filma, nadam se, kreira okvir za bolje razumijevanje nasilja u našem društvu.

Sam proces je, kako ste već naglasili, podrazumijevao dubinsko istraživanje. Do kakvih ste saznanja došli u pogledu femicida i rodno zasnovanog nasilja, kako se oni percipiraju u široj društvenoj zajednici, a kako u okvirima onoga što je egzistencija žrtava nasilja?

- ZUKIĆ: Da, za potrebe ovog filma smo uradili desetine intervjua (mnogi od njih i nisu u filmu). Bilo je važno da razumijemo problem, da razumijemo zašto je on sistemskog karaktera, odakle u društvu. Femicid, rodno zasnovano nasilje, nasilje uopšte dolazi sa tri strane: rat, kao duboko ukorijenjenu traumu, nismo izliječili; mi smo siromašno društvo i često slučajevi nasilja dolaze iz ekonomske frustracije; patrijarhat je često opravdanje nasilnicima.

Važno je prijaviti nasilje/

Nijednim od ova tri uzroka se nismo bavili sistemski i ušli smo u svojevrsni začarani krug. Ratnom traumom se nismo bavili jer su nas pritiskale egzistencijalne prilike, dok su korijeni patrijarhata urastali dublje i dublje u partnerske odnose. Mnoge žene ne izlaze iz nasilnog odnosa ili se u njega vraćaju zato što su ekonomski ovisne o muškarcu. Mnogi muškarci čine nasilje jer im to daje osjećaj moći. Mnogi brakovi, iako su obilježeni nasiljem, opstaju jer je sramota razvesti se. Ovo su zaključci koji dolaze iz više od dvadeset sati intervjua sa ekspertima iz ove oblasti. Nisu revolucionarni, priznajemo. Ali su potvrda da je nasilje uopšte, ali pogotovo rodno zasnovano, sistemski problem i njime treba da se bavimo svi.

Nastojali ste osvijetliti i ono što je glas ulice, šta nam taj segment prikazivanja govori o našem kolektivnom odnosu prema porodičnom nasilju?

- KLJUNO: Osim nekoliko igranih scena, vizuelnih metafora i simbola koji se ponavljaju tokom filma, sliku filma uglavnom čine prizori sa ulica i natpisi sa zidova, koje sam vezao, nekad doslovno a metaforički, za naraciju ili riječi sagovornika. Taj jezik ulice je nešto što me oduvijek zanimalo, jer je se iz njega može iščitati mnogo toga. Ljudi kod nas imaju naviku da pišu po zidovima i najčešće su to šaranja bez smisla, ali ponekad se ukaže poruka vrijedna pažnje. To može biti ljubavna poruka, prijetnja, uvreda... U kontekstu ovog filma zanimljivo je vidjeti kako “autori” tih natpisa razumijevaju ljubav i mržnju, te dvije najsnažnije dinamike odnosa među ljudima. Iako možemo reći da su autori tih natpisa vjerovatno mladi ljudi, ne sasvim zreli, i da ih stoga ne treba uzimati previše za ozbiljno, sumnjam da će njihovo poimanje odnosa među ljudima imati priliku da sazrije više. Ti ljudi na kraju stupaju u odnose sa drugim ljudima, a da li su to sretni ili nesretni odnosi na kraju se tiče svih nas.

Na koncu, bavite se i pitanjima prevencije nasilja, do kakvih ste saznanja došli u tom pogledu, šta možemo učiniti da ono bude svedeno na minimum?

- ZUKIĆ: Najprije, potrebno je zakone mijenjati i prilagođavati ih prilikama u društvu. I potrebno je da policijski službenici imaju jasne smjernice kako da slijede te zakone. Da s njima rade/treniraju eksperti iz oblasti psihologe, socijalnog rada, prava, ljudskih prava... U prevenciju se kreće i priznanjem - a nama je teško priznati, na kraju krajeva i dokazati, femicid. Slučajevi porodičnog nasilja pred sudovima moraju imati prioritet - ne smiju se razvlačiti po godinu, dvije ili više. Nasilnik, bez obzira na to o kojoj vrsti nasilja govorimo, mora biti svjestan toga da za nasilno ponašanje slijedi kazna. I to vrlo brzo. I to značajna.

Priča o femicidu i rodno zasnovanom nasilju/

Prijaviti nasilje

Nasilje ne tražiti opravdanje jer ga time normalizujemo. I na kraju, trebamo nasilje prijavljivati. Što je rekla jedna naša sagovornica u filmu, koja je godinama trpjela nasilje u svojoj kući - Ja više ne šutim ni na jedno nasilje. Kada prijavimo nasilje, znači da ga priznajemo. Kada ga priznamo, znači da ga moramo spriječiti. I tu smo odgovorni svi, kao društvo, bez obzira čime se bavimo i gdje živimo.

Dakle, ovim filmom smo željeli da, polazeći od statistika, načina na koji društvo i sistem reaguju na femicid i od toga kako se on desi, utvrdimo da femicid kod nas nije izolovan slučaj ili porodična tragedija. Već sistemski problem na koji sistem treba naći odgovor. Ne znam koliko smo u tome uspjeli, ali probali smo. Dali smo neke koordinate drugim autorima koji će se usuditi da prave filmove ili pišu knjige o ovom problemu. Kada smo krenuli u ovaj posao, mi nismo imali nikakve koordinate. Sve smo podatke i priče skupljali u institucijama i sigurnim kućama.