Spuštanje ručne kočnice

Postoje ljudi koji su uvijek mirni, staloženi, pristojni. Koji nikada ne viču, nikada se ne ljute, nikada ne psuju. Njihova se granica uvijek zna i oni nikada neće pružiti korak ka zabranjenim zonama. Njima je mjera jedini ustav. Prije bi se spalili na gradskom trgu nego što bi prekoračili sopstvene nadležnosti. Ako ponekad i pomisle da urade nešto što nije u skladu sa njihovim strogim unutrašnjim propisima, uvijek će se naći neko isti ili sličan ko će u tome da ih zaustavi.

U kafani uvijek znaju koja je čaša njihova zadnja. Do te ture oni brane sopstveno dostojanstvo, nakon toga moguću sramotu. Popiće dvije duple rakije ili četiri piva iz gajbe – jer hladno može da sastruže grlo – i nakon toga će korakom drevnog mudraca otići i od stola i iz kafane. Dvije duple rakije su njima sasvim dovoljne; u toj količini njihov duh još i nekako može da zadrži prisebnost, a prisebnost je temelj na kojoj je podignut njihov trošni kućerak.

Pretjerivanje

Nikada nisu razmetljivi, ali su redovno isuviše skromni. Ako je društvo za stolom veće, ako se stolu na svakih desetak minuta privlači jedna stolica, ako prvobitni skup sa dva naraste na osam ili na devet članova – njihov će budžet prolaziti kroz mnogobrojne rebalanse. Oni u kafanu dolaze s jasnom namjerom da potroše toliko i toliko para i svaka marka preko tog iznosa za njih je zaključana u trezoru kojem ne mogu prići. Kada se baš opuste, oni umiju da ostave i cijelih trideset maraka na astalu i dvije marke bakšiša.

Njihova se muka stostruči ako u kafanu bane muzika, jer ne znaju šta da rade. Na to nisu računali, to nisu planirali. Svi kite harmonikaša ili gitaristu, daju odjednom krupno ili u nekoliko navrata sitnije, a oni na taj trošak nikako nisu računali. I koliko uopšte da daju? Dvadeset je očigledno premalo, a pedeset im je isuviše. Da su bar znali ili pretpostavili šta će da se desi – ili ne bi uopšte došli ili bi utekli sa strašnog mjesta prije nego što banda bane u birtiju.

Nikada nisu ostali poslije fajronta. Nikada nisu razbili čašu ili flašu. Nikada se ni sa kim nisu posvađali. Nikada se nisu potukli. Nikada nisu poderali majicu ili košulju. Nikada nisu dočekali zoru na igralištu ili na brdu izvan grada. Nikada nisu vrući skočili u Vrbas. Nikada se nisu posvađali sa materom, nikada ćaći nisu zalupili vrata. Bili su fini, bili su odmjereni, bili su umjereni, taman kao onaj nesrećni Balaševićev Bane koji je uvijek bio “tih i miran, čist i fin”.

Sve sos mera – to je njihov kredo, to je njihova maksima, to je njihov zakonik. Sve sos mera. Kao da su ih na krilu cupkali Sterijin Kir Janja i Pekićev gazda Simeon. Sve sos mera. U toj je mjeri zatvorena njihova duša kao onaj duh što je zatvoren u prašnjavoj i zaboravljenoj lampi. To su ljudi koji nikada i nigdje nisu pustili sebe, koji nikada i nigdje nisu udahnuli punim plućima, koji nikada i nigdje nisu pretjerivali. A samo onima koji su pretjerivali može se priznati da su i živjeli.

U pretjerivanju ponekad ima terora ako je pretjerivanje neumjereno ili neumjesno, ali sve u njemu odjekuje slobodom. Nemoguće je biti slobodan bez pretjerivanja, jer samo ono, pretjerivanje, pokazuje da se može više od onoga što se želi i da se smije više od onoga što je propisano. Jeste pretjerivanje i bunt, ali plemeniti bunt protiv nakaznih pravila, protiv nametnutih obrazaca i protiv labavo utvrđenih istina. Bez pretjerivanja nema drame, nema poezije.

Pretjeruju oni koji žele da vide kako izgleda drugo naličje dana i kakav je pejzaž s one strane mraka; pretjeruju oni kojima je svaka voda grka i kojima je svaki hljeb tvrd; pretjeruju oni kojima je svako korak kratak i svaka stolica neudobna. Pretjerivanje je nagon ka drugačijem, ka nesvakidašnjem, kao neobičnom. To je mrkla pećina sa mnogim blagom, vilajet u kojem je lako zalutati. Ko umije da pretjeruje, taj zna i da živi.

Regule su neophodne, ali su i dosadne. One su kljuse koje prečesto hvata nogu koja bi htjela naprijed, koja bi htjela još. Od porodice do škole, od ulice do teatra, od kolevke pa do groba – za svaku etapu postoje pravila, za svaki pravac smjerovi. Skretanja su gotovo zakonom zabranjena, ali tijelo ipak ponekad odluta i tek se u tom lutanju otkriju putevi i osjeti širina. Ko je bolje upoznao kafanu: onaj koji svaki put ustaje u deset i odlazi kući ili onaj koji je dočekao zoru za šankom ili za stolom pored džuboksa?

Pretjerana upotreba života – to je život. Sve ostalo je, rekao bi Levajac, samo jeka tog jedva življenja. Samo u pretjerivanju mogu da se raskinu lanci, samo u pretjerivanju može da se poleti. Kome se pjeva na ulici, neka pjeva. Ko bi da hoda bos po ljetnjem pljusku, neka hoda bos. Ko ne želi da plaća pretplatu, neka ne kupuje i neka ne gleda televizor. Isuviše je moranja, premalo ignorisanja. Previše je podrazumijevanog, a gotovo nimalo neuobičajenog. Pretjerivanje je prečica do predaha i do malog ili malo dužeg intermeca.

Igra visokog rizika

Nisu na uniformi pretjerivanja zakačene samo epolete ponosa. Ima tu i kajanja, i prekršaja, i padova. Svako je pretjerivanje igra visokog rizika u kojem može mnogo da se izgubi, ali u kojem može i mnogo da se dobije. Zato valja pretjerivati na pravom mjestu, u pravo vrijeme i sa pravim ljudima. Tada pretjerivanje nije greška nego podvig. Nije gubitak nego avantura. Nema priče ukoliko se ne “pregoni” zato što ono obično, ono sterilno, ono svakodnevno nikada nije ni za priču, ni za pričanje.

Exagero, ergo sum. Da prevedem onima koji ne vole latinski kao što ga ja ne volim: Pretjerujem dakle jesam. U tom suvišku života moguće je nazrijeti ili osvojiti ona prostranstva za koja i ne znamo da postoje, one širine koje nam neprestano izmiču. Pretjerivanje nije kršenje, nego osvajanje. To je vrhunska pobuna protiv onoga što jeste, a ono što jeste uvijek je svedeno na najmanje i najuže. Tek kada je “pretjeran”, čovjek je dostojan ogledala.