Zemlja između svetih rijeka

Nigdje nisam gledao tako prozračno nebo kao nad Mezopotamijom, biblijskom zemljom što se poput orijentalnog ćilima prostrla između rajskih rijeka Eufrata i Tigrisa, od Armenskoga visočja do Perzijskog/Arapskog zaljeva; na prostoru današnjeg Iraka, dijelova Sirije i Turske. U ranom majskom jutru, kada se nad njom nadvije golema sunčeva lopta i kada se s istočnog obzorja razliju zlaćane sunčeve zrake, još uvijek se poput primadone nebom šeće zvijezda Danica. Izblijediće i nestati u dnevnim nebeskim odajama tek kasnije, ali će nebo i dalje ličiti na beskrajni prozračni baldahin koji nas natkriva.

Mezopotamija je srce sumerske civilizacije i brojnih kultura poslije nje, koje su nam podarile mnoga znanja i naučile da ništa osim vremena nije trajno. Taj sveti prostor je moja omiljena tema iz davnih reporterskih dana. Zbog toga sam joj prohujalim godinama često kretao u pohode. U nju sam najčešće ulazio kroz bučnu Basru i uvijek se nanovo divio beskrajnim plantažama datulja i crvenim grozdovima ukusnih plodova što su me neodoljivo mamile. Ovdje je sve do iračko-iranskog rata, od 1980. do 1988. godine, uspijevala jedna trećina cjelokupne svjetske proizvodnje.

VRIJEME PRVIH KULTURA: Plodnost i bogatstvo Mezopotamije ušli su u svete knjige kao prostor mogućeg raja. Ovdje su nastali veličanstveni gradovi-države, kao što su Ur, Uruk, Lagash, Kish i Eridu. Svaki grad imao je sopstvenog vladara, zaštitničko božanstvo, hram, upravu, vojsku i okolno poljoprivredno područje. U središtu grada podizani su veličanstveni zigurati – stepenasti hramovi, koji su simbolično povezivali zemlju i božanski svijet. Ovdje su svoja carstva podizale mnoge sjajne kulture, ali sumerske graditeljske i civilizacijske domete i tradicije neće uspjeti da izbrišu ni česte ratne horde s Istoka, ni vremenska bujica duga skoro sedam hiljada godina. Gdje god danas da ubodete lopatu, gotovo je sigurno da ćete otkriti neki civilizacijski trag iz prastarih vremena.

Mezopotamija znači međuriječje – prostor između dvije rijeke. Na armenskom jeziku još ljepše zvuči - Kuća dviju rijeka (Beth-Nahrin). Na jugu, gdje se Eufrat i Tigris susreću i grle, nastaje Shat al-Arab, moćna riječna matica što se 120 kilometara niže utapa u Perzijski/Arapski zaliv. Zahvaljujući desnoj pritoci Karun (Ehvaz), koja sa iračkih brda donosi mulj, Shat al-Arab je zauvijek izgubila svoju bistrinu i sjaj. Njene plodne obale su močvarne i nepregledne. Na mnogim mjestima se ne mogu sagledati, jer je jedna udaljena od druge više od 800 metara.

Shat al-Arab, kao i njene svete pritoke, pamte bezbrojne nasrtljivce, osvajače, avanturiste i pljačkaše povijesnog i kulturno-umjetničkog blaga, koje su u svojim galijama pod tuđinskim zastavama, stoljećima odnosili ka evropskim lukama i metropolama. No, zbog pretovarenosti krhkih brodova i iznenadnih oluja mnoge neprocjenjive vrijednosti zauvijek su završile na riječnom dnu. To blago još uvijek leži u riječnom mulju, pa danas mnogi istraživači s pravom smatraju da se na dnu ovih rajskih rijeka još uvijek kriju, možda, najdragocjenija svjedočanstva minulih vremena.

A priča o narodima Mezopotamije više je nego fascinantna…

IZMEĐU ČINJENICA I MAŠTE: Civilizacija Sumerana trenutno se smatra najstari­jom razvijenom kulturom čovječanstva. Pred kraja četvrtog milenija pr. n. e. imala je jedno od najstarijih pisama – klinasto pismo. Ono je prvobitno služilo za bilježenje količina žita, stoke, poreza i trgovačkih transakcija, da bi kasnije postalo sredstvo za bilježenje zakona, molitvi, mitova, ugovora, astronomskih posmatranja i književnih djela, kao što je “Ep o Gilgameshu”. Uskoro je administrativna potreba prerasla u eru pisane historije. Njeni su kraljevi osnovali biblijski grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, u koje je teško povjerovati, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim plo­čicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!

Kako je to moguće?

Prije nego što potražimo odgovor na ovo pi­tanje i razmotrimo ga u svjetlu današnjih znanstvenih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razli­kuje od naših proračuna samo za 0,4 se­kunde? Kako su uspjeli precizno da izračunaju da godina traje 365 dana, šest sati i jedanaest minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se već znali služiti s petnaestoznamenkastim brojevi­ma, kada je, recimo, i za stare Grke već pri deset hiljada započinjala beskonačnost? Na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kuyunjik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od - 195.955.200.000.000!

Hiljadama godina kasnije mnogi znanstvenici, od arheolo­ga i astronoma do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumeranima. I, napokon, ma kako to zvučalo nevjerovatno, izgleda da je istinsko rješenje našao američki istraživač francuskog porijekla Maurice Chatelain (1909-1995). Objašnjava ga u svojoj knjizi “Naši preci su došli iz svemira”.

NEVJEROVATNE TVRDNJE: “Sumerci, čije je porijeklo još nepoznato, bili su izvanredni astronomi. Poznavali su period revo­lucije i konjunkcije svih planeta. Čak Urana i Neptuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi. Shvatio sam da misteriozni petnaestoznamenkasti broj sa Kuyunjika mora da bude neki vrlo dug vremenski period iz­ražen u sekundama. Izračunao sam da broj pred­stavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 se­kundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi nije bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski period, više od šest miliona godina, dakle duži od čovjekovog postojanja na Zemlji. Srećom, sjetio sam se da su Sumerci znali za astronomski fenomen poznat kao ‘unapredno pomjeranje ravnodnevnica’, koji pokreće oso­vinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9.450.000 dana ili oko 26.000 godina.

Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja ravnodnevnica sa po 9.450.000 dana svaki! Ukratko, sveti broj sa Kujunjika je predstavljao 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekunda­ma, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi. Tako sam shvatio da je ta cifra od 195.955.200.000.000 sekunda upravo čuvena ‘velika konstanta’ našeg planetarnog sistema, koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom dvije hiljade godina, a koju su naši drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!”

Ali, nije to jedino što već decenijama zbunjuje znanstveni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije. Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih tajni, koje će još dugo golicati maštu istraživača i arheologa. Pretpostavlja se da su Sumerani napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektri­citet i električnu struju, služili se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mno­ga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su znali i za mikroskop, a moguće je da su poznavali i tajnu gravitacije (?!) i da su se služili antigravitacionim in­strumentima!

I njihova znanja iz astronomije, po svemu su­deći, bila su više nego fantastična. Znali su da se Mjesec okreće oko naše planete, a Zem­lja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva prirodna satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vre­menskim razmacima! Sumerani su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i nji­hovi sateliti istog datuma i u istoj tački, svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6.300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!

ŠTA KAŽU KRALJEVSKE LISTE: Među najinteresantnija otkrića arheologa koji su istraživali ruševine Ninive i Nipura, čija starost doseže do vremena u kome su živjeli Sumerani, spadaju Kraljevske liste, šematične tabele, koje je prema starim rukopisima izradio babilonski pisac, astronom i svećenik Berossus u trećem ili četvrtom stoljeću pr. n. e. Njihov sadržaj je uistinu zbu­njujući. Kako objasniti njihov sadržaj što se odnosi na broj godina koje se pripi­suju vladavini prepotopnih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji:

“Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 go­dina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru. U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 go­dina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, vladao je 36.000 godina - tri su kralja vla­dala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njeno je kraljevstvo prešlo u Larak.

U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.

U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 go­dina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Shuruppak. U Shuruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 godina kao kralj... Sve skupa, pet gradova, osam kraljeva je vla­dalo 241.200 godina. I onda se dogodi Potop!”

Tada nahrupi opći potop, zapisao je 1949. go­dine C. W. Ceram (1915-1972) u romanu o arheologiji “Bogovi, grobovi i učenjaci”. Dogodi se novo stva­ranje ljudskog roda od plemena Ut-napishtia. I kra­ljeve, što se sada spominju, kasniji babilonski uče­njaci, koji oko 2100. g. pr. n. e. pišu svoje kronike, broje kao historijske lično­sti. Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj di­nastiji nakon Potopa još tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladaju 24.510 godina, tri mjeseca i 3,5 dana, nije čudno što zapadni istraživači dugo vremena nisu vjerovali Kraljevskim listama.

Nije čudo posebno zbog toga jer se sve do prošlog sto­ljeća arheolozima nije posrećilo da imaju ijedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je engleski arheolog - ama­ter sir Leonard Woolley (1880-1960) vlastitim očima ugledao kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je počeo sve više vjerovati zapisima babilonskog pisca Berossusa.

OTKRIĆE U HRAMU BOGINJE NINHURSAG: Među brežuljcima na kojima je prije 8.000 godina stasala poljoprivredna i stočarska kultura El Obeida, nedaleko od Ura, u Kaldeji, Woolley je otkrio grobnicu Puabi’s, u kojoj je našao bogatu kolekciju artefakata, uključujući ženski nakit, složene ukrase za glavu, muzičke instrumente i finu keramiku, te Hram boginje majke Ninhursag, što sa stubovima, dvoranom, terasom, obilnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijaše naj­starija znana građevina na svijetu. U tom hramu Woolley nađe i jedno zlatno zrnce, koje će se pokazati neprocjenjivim. Na njemu je jasno pisalo ime A-ani-pada! No, nekoliko dana kasnije engleski istra­živač pronađe i jednu ploču od vapnenca, na kojoj je klinastim pismom bilo ispisano da je sin Mes-ani-pada, kralja Ura, hram po­svetio A-ani-padu, kralju Ura.

Ovo otkriće je svojevremeno izazvalo pravu senzaciju. Nije ni čudo, ime Mes-ani-pada, kralja Ura, navodilo se i u Kraljevskim listama za koje se vjerovalo da su proizvod bujne mašte babilonskog pisca Berossusa. Sada, poslije otkrića Leonarda Woolleya, moralo se povjerovati da su Kraljevske liste istinite, a kra­ljevi koji se u njima pominju - historijske ličnosti! Tako se došlo do zbunjujućeg vjerovanja da su pretpotopni kraljevi poznavali tajnu besmrtnosti!

Ali priča o Mezopotamiji, zemlji između svetih rijeka Eufrata i Tigrisa, tu se ne završava, već zapravo počinje. Jednom ću vam je ispričati…