Kalupi se moraju razbijati

U prilog raspravi o stanju kulturne svijesti u našim suženim okvirima treba dodati još nekoliko, dojma sam, važnih pokazatelja zašto nam često ne ide, odnosno iz kojeg razloga se neprestano vraćamo na iste one pogreške koje nas drže zarobljenima u provincijskom stagniranju. Da bi se osvijestila pozicija jedne kulture, nužno je da ona uspostavi onaj stvarni kontinuitet sa onim što je bilo prije sadašnjeg trenutka. Naša opšta selektivnost, nearhiviranje onih dosega koji su oblikovali jedno polje stvaranja, dovela nas je u poziciju da se sve počinje od početka, bez jasnih estetskih i etičkih propitivanja, udubljivanja u ono što su drugi prije nas činili. To ne mora nužno značiti da se ovdje sve odbacuje, već prije svega da se iz tradicije, onoga na što se naslanjamo, najčešće uzimaju samo oni segmenti koji su lako ukalupljivi u ovovremene narative, sve te natruhe narodnjačkog poimanja i retrogradnih veličina etnikuma, kako bi se kroz njih gradila pozicija monokulturnog primata nad drugima.

Šta to znači? Da postoje poželjna i nepoželjna prošlost, tačnije da je sve ono što je svojom avangardnošću, istupom koji je bio usmjeren u poimanje naše kolektivne pozicije na širem planu, pokazivalo vitalnost da se izdigne iznad pogubnog duha provincije bivalo sistemski obezvređivano i gurano u stranu. Ne kažem da je ovdje ikada bilo potpuno optimalno stanje, ali da je postojao prostor za subverziju, za građenje paralelnih umjetničkih svjetova koji će se otrgnuti od zvaničnih strujanja, to je nesumnjivo. U kom trenutku se ta potreba izgubila, mislim da je posve jasno. U našoj postratnoj stvarnosti sve ono što je imalo potencijal da još djeluje inkluzivno, da povezuje i poziva nas na preispitivanje, temeljito je ruinirano. Tim rastakanjem postignuto je ono što je najpogubnije, a to je da kultura više nije polje koje će biti prostor suočavanja i propitivanja, već deklarativnost, kozmetika koja će održati postojeće stanje stvari jednako onom malignom dnevnopolitičkom događanju. U tim obzorima naša je kulturna svijest upala u procjep imitacije onoga što se događa u neofeudalnoj stranačkoj neurozi, a svaki vid nezavisnog stvaranja sveo se na minimalne pokrete i incidente.

Problem je time veći što se model etnonacionalnog isključivanja, sa neznatnim izmjenama, premrežio i preko onoga što bi se imalo posmatrati kao građanska kultura, van folklora i pustih snova o povijesnoj veličini. Ono što je bilo urbano mišljeno, danas je svedeno na palanačku malicioznost, koja se samo po pakovanju, dakle po pukoj ambalaži, razlikuje od dominantnih narodnjačkih glasova. Kada se dogodi takva vrsta sraslosti, onda na stvari imamo upravo ono što mi danas i ovdje živimo. Sve je u sterilnim rukavicama, znamo do koje granice se smije ići u dekonstruisanju postojećeg stanja stvari. Gotovo nikad se ne dovode u pitanje one nametnute vrijednosti preko kojih se navodno ne može ići. A tamo gdje za umjetnost i kulturu postoji unaprijed određen doseg, dešava se jalovost, odnosno nema mogućnosti da se ide naprijed. Da bi ova polja mogla biti stvarni korelativ društvenim zastranjenjima, nužno bi bilo osvojiti slobodu koja će stvarati bez obzira na državne dotacije ili bilo kakva druga ograničenja. Poriv da se nešto saopšti, da se neka priča ispriča kroz formu umjetnosti, ne može biti ograničen bilo čim. Ovdje ne govorim o nekoj idealnoj, utopističkoj situaciji, nje nema nigdje na ovoj planeti, već govorim o potrebi da se suprotstavimo autocenzuri. Jer radi mira u kući, radi sitnih interesa na koje uglavnom pristajemo, mi smo se odlučili stvarati privide u kojima se navodno ostvaruje neka punina, a zapravo jedino što ostaje jeste ispražnjenost od svakog ozbiljnog sadržaja.

U tim potemkinovim selima ovdašnja kultura se razbaškarila i doima se da joj je posve udobno. Postoje oni koji profitiraju od toga, sitnosopstvenički klanovi koji vide svoj šićar u baruštini netalasanja, drže nas u stanju opšte narkoze, postajući tako oni koji čuvaju permanentni status nečinjenja. Što jeste suštinska pobjeda duha palanke, njeno zamračenje svake budućnosti koja može ponuditi drugačiji put. Dakle, da bi se stvaralo nešto novo, potrebna je volja koja neće biti ovisna o bilo čemu, već unutrašnja potreba da se nešto izrazi. To je univerzalni poriv čovjeka da svijet oko sebe sagledava kritično bez obzira na to u kojem se kalupu nalazio. Kalupi se moraju razbijati.