Stari međunarodni sistem je mrtav, ali niko ne kliče: Živio novi!

IDK “University Press - Izdanja Magistrat” Sarajevo u ediciji POLITIKON objavio je Vašu novu knjigu “Interbellum: svijet između hipokrizije demokratije i tiranije autoritarizma”. Kako se zapravo rodila ideja za samo djelo i šta nam ono donosi?

- Savremeno čovječanstvo ne pamti veću opasnost od samodestrukcije nego tokom početnih decenija 21. vijeka. Čak i hladni rat iz ove perspektive izgleda kao dobro uređeni svjetski poredak. Previše je sličnosti sa 1920-im i 1930-im godinama, koje su vrhunski opisali savremenici i svjedoci rasta fašizma u Evropi Stefan Zweig i Joseph Roth. “Guernica” Pabla Picassa veliki je antiratni iskaz, kao što je i serija radova Georga Grosza, poput “Gefährliche Straße”, koji su opisivali dekadentnost Berlina i međuratnog društva. Zbog njegovih radova nacisti su ga opisali kao “prosvijećenog boljševika broj jedan” i djela mu uključili u izložbu “Entartete Kunst” (Degenerična umjetnost). Djela niza umjetnika tog perioda reflektirala su tada nedavne strahote prvog globalnog sukoba. Umjetnici su upozoravali. Društvo nije slušalo. Drugi svjetski konflikt je slijedio.

Ova knjiga je primarno skeptična prema propagiranim vrijednostima savremenih društava i režima, a pesimizam može nastupiti kao rezultat njenog čitanja. Nisam umjetnik, ali naučnički nastojim upozoriti na mogućnost da doba u kojem živimo može, a ne mora, postati još jedan međuratni period.

Kako biste ocijenili današnje geopolitičke odnose? Koji su to izazovi koji potresaju savremeni globalni poredak?

- Stari međunarodni sistem je mrtav, ali niko ne kliče - živio novi sistem. Ne postoji vizija kakav bi trebao da bude. Svijet je upao u Tukididovu zamku, koncept koji opisuje stanje kada dominantna sila ne prevlađuje više međunarodnim sistemom, a nova sila je postala dovoljno moćna da predstavlja izazov i kreira se stres u sistemu zbog kojeg je rat ne samo moguć već često i izgledan. Tukidid je pojasnio teoriju na primjeru Sparte i Atine, a kasniji naučnici, koji su oživili teoriju Tukididove zamke, naveli su 16 slučajeva od kojih je 12 završilo ratom. Period nakon Drugog svjetskog rata nije obilježen ratom SAD-a i Sovjetskog saveza. Ni nakon kraja hladnog rata nije bilo sukoba između dominantnih sila. To nam ulijeva nadu.

Ljevica ne postoji

Međutim, slijedeći Sokratov skepticizam, kao osnovu nauke prvenstveno zapadne civilizacije, oličen u paradoksu njegove izjave da “sve što znam je da ništa ne znam”, mnoštvo je znakova opasnosti rata. Ja dijelim osnovne vrijednosti liberalnih sistema, ali je zadaća intelektualca da bude skeptičan prema svemu, uključujući i vrijednosti koje baštini, da ih stalno preispituje. Nadam se da će se uočiti skepticizam prema objašnjenjima elita u demokratijama da je dobro za društvo i građanstvo da se 5 posto bruto društvenog proizvoda izdvaja za oružje i odbranu, kao i prema objašnjenjima da Rusija ratom štiti one koji govore ruski, ili da će Kina ujediniti zemlju kada joj vrati Tajvan. Elite uporno ne odgovaraju na jednostavno pitanje ko profitira od svih ovih akcija.

Uostalom, i nacisti su krenuli u zaštitu Nijemaca u Evropi koji su, uz Jevreje, između dva svjetska rata bili najveća nacionalna manjina na kontinentu. Svaka država nađe razlog da krene u rat kada to elita odluči. Do društva je da ne dozvoli državi, zapravo eliti, kreiranje opšte katastrofe za sve, ponekada i za samu elitu.

Je li liberalni međunarodni poredak ozbiljno ugrožen? Ima li mu spasa?

- Dakle, baštineći ideje da društvo kontrolira državu, ja se svjesno opredjeljujem za koncept liberalne demokratske države, ali uočavam i ističem upravo probleme koje takav koncept ima s elitom posljednjih decenija. Drugi koncept je da elita osvajanjem vlasti nad državom u potpunosti ili znatnim dijelom potčinjava društvo i čini s građanstvom šta god je u njenom interesu.

Zbog hipokrizije liberalnih elita i zbog beskrupuloznosti autoritarnih režima i autokrata na njihovom čelu, moguće je pesimistički sagledati budućnost svijeta, ali upravo ugrađeni koncept slobodnog izbora i kontrole civilnog društva nad državom u liberalnoj demokratiji će, nadam se, omogućiti prevagu sloboda i prava. U tom smislu, i ova knjiga je pokušaj doprinosa ukazivanju na probleme.

S druge strane, taj neki liberalni poredak baziran na pravilima je nepravedan. Pravila je uspostavio Zapad, koji kontroliše i međunarodne institucije koje su, zapravo, zamjena za stari kolonijalni poredak. U 21. stoljeću je nekoliko novih sila ojačalo i preispituju taj poredak. Neke od njih su bile kolonije zapadnih zemalja, ali su danas izuzetno moćne, Indija, Indonezija, neke zaljevske zemlje, sve one žele riječ u uspostavi novog sistema. Neke bivše francuske kolonije i dalje moraju držati pola svojih deviznih rezervi u Parizu, valute 14 zemalja su direktno vezane sada za euro, a prethodno za francuski franak. One nisu nikada ostvarile monetarnu suverenost. Od 28 uspješnih državnih udara u Africi tokom 21. stoljeća, 21 je bio u bivšim francuskim kolonijama. Sve nam govori da liberalni poredak nije liberalan za većinu svijeta i mora se promijeniti.

Populisti i desničari sve su agresivniji: ima li ljevica ikakav odgovor?

- Ljevica ne postoji osim u nekoliko skoro minornih slučajeva. Nova ideološka podjela je na liberalne snage otvorenog društva i konzervativne, nacionalističke pokrete zatvorenog društva. Ponovno su problem liberalne elite koje pokušavaju poraziti narasle populističke nacionalističke pokrete modeliranjem svojih politika upravo na tim populističkim modelima. Poznata je trilema: od tri savremene pojave, samo je dvije moguće imati istovremeno - suverenost, demokratiju i globalizaciju. Tirani su odbacili demokratiju, a liberali suverenost. Globalizacija je neupitna. Tokom krize, stanovništvo uviđa nejednako profitiranje u liberalnim društvima i okreće se nacionalistima, budućim tiranima.

Kuda nas vode sukobi kojima svjedočimo širom planete? Jesu li globalne sile naučile ikakvu lekciju iz prošlosti?

- Mislim da su lekcije naučene, ali je problem u kapacitetima današnjih elita. Trojica najmoćnijih ljudi sastali su se na Jalti 1945. i dogovorili postratni svijet. Roosevelt, Staljin i Churchill su bili žestoki ideološki protivnici, ali su izbjegli rat. Nedavno su u kratkom razmaku Putin i Trump posjetili Xija. Dakle, nešto su naučili. Pitanje je da li su sposobni da ostvare i provedu u djelo neki dogovor. Za odgovor trebamo usporediti Staljina i Putina, Roosevelta i Trumpa, Churchilla i Xija.

Kako se trenutna previranja i preslagivanja na političkoj mapi odražavaju na male zemlje poput Bosne i Hercegovine?

- Velike sile izbjegavaju međusobne ratove. Napad velike sile na malu je bezopasan za svjetsku sigurnost, čak može biti ekonomski profitabilan. Nedavni primjer Venecuele to jasno pokazuje. Napad SAD-a na Iran je već nešto drugo - velika sila je napala srednju silu i svijet je u ekonomskoj krizi, kao i sigurnosnoj i političkoj.

Moralni principi

Rusija je napala Ukrajinu - isti efekti. Kina još uvijek nije nikoga napala, ali kada bi pokušala zauzeti Tajvan, srednju silu, to bi bila velika opasnost. Dakle, Bosna i Hercegovina kao mala sila, mala zemlja, ne predstavlja opasnost ni za koga i nije uopšte blizu vrha popisa zemalja gdje bi se globalna budućnost odlučivala. Da su unutrašnje elite složne, čak bi BiH mogla i profitirati.

Na osnovu Vašeg istraživanja koje ste objedinili u knjigu, je li moguće uopće pretpostaviti šta nas čeka u bližoj budućnosti?

- Volio bih na Vaše pitanje odgovoriti fragmentima mojeg uvoda u knjizi. Retrospektivno gledanje kasnije snimljenih filmova poput “Grand Budapest Hotel”, Wesa Andersona, kojeg je upravo pisanje Stefana Zweiga inspirisalo za lucidni filmski opis 1930-ih u Evropi, nije samo zabava već i uvid, upozorenje kako društvo izgleda kada nejednakosti u njemu narastu i temeljno polariziraju prvo društvo, a potom i svijet. Tokom hladnog rata, Bob Fosse je u filmu “Cabaret” podsjetio na dekadentnost društva u Berlinu i okolini tokom 1930-ih. Prizor u filmu, kada u idiličnom ambijentu provincijske krčme mladić počne pjesmu “Tomorrow belongs to me” (sutrašnjica mi pripada), širenjem kadra uočavamo da mu se u nacističkom pozdravu pridružuju svi prisutni, osim jednog starog pijanca, direktno upozorava na opasnosti volje većine i važnosti da se ustraje na moralnim principima, čak i kada ih većina osporava.

Možemo li porediti fikcijsko planinsko odmaralište u “Grand Budapest Hotelu” između dva svjetska rata, do kojeg elite stižu uspinjačom koja je jedini mogući pristup oazi ekskluzivnosti, sa, recimo, Zermattom u podnožju Matterhorna, do kojeg elite 21. vijeka mogu doći jedino posebnim vozom, ako ne koriste helikopter?

Da li atmosfera u klubovima Moskve ili Varšave, Pariza, Londona, može prizvati razularenost berlinskih klubova i minhenskih pivnica nakon dolaska nacista na vlast? Postoji li ijedan film u trećem mileniju koji opisuje ideološke, porodične, prijateljske i društvene sukobe, poput filma “20. vijek” Bernarda Bertoluccija? Naslov u originalu je “Novecento”, što je, osim 20. vijeka, bilo i ime umjetničkog pokreta koji je Benito Mussolini podržavao – Novecento Italiano. Da li u ovu kategoriju može ući film “Vice” Adama McKaya? Konačno, da li je Dick Cheney, uz Georga W. Busha, zapravo oličenje normalnosti u upravljanju najmoćnijom zemljom i donekle svijetom, kada se sagledaju kasniji mandati Donalda Trumpa? Satiričkog, umjetničkog prikaza Trumpa još uvijek nema u filmu i njegovo osnovno povezivanje sa sedmom umjetnošću i dalje je kroz film “Sam u kući 2” (Home Alone 2). Da li savremena umjetnost ignoriše potencijal opasnosti i sunovrata čovječanstva?

Da li današnji masovni koncerti, festivali sa stotinama hiljada ljudi, koji u pauzama između hitova prespavaju ispod šatora u festivalskim kampovima, imaju išta zajedničko sa stotinama hiljada ljudi u izbegličkim kampovima? Osim šatora.

Kada nastup Bob Vylana na Glastonburyju 2025. bude obilježen pozivima na smrt Izraelskih odbrambenih snaga - IDF (Israel Defence Forces) - BBC se izvinjava. Kada izraelski ministri pozivaju na eliminaciju Palestinaca u Gazi, BBC samo izvještava. Kada na istom festivalu Kneecap ima nastup, BBC odluči da ne prenosi, kao da njihove antivladine političke poruke podrške Palestincima neće biti prenesene na društvenim mrežama. Kao da, ko želi, neće moći vidjeti frontmena grupe zagrnutog palestinskom kefijom (kufiyah) i stotine palestinskih zastava u publici. U doba Sovjetskog saveza kontrola informacija je bila moguća zbog tehnoloških nedostataka. Današnje odluke medijskih i političkih gazda, te pokoje gazdarice, samo dodatno polariziraju društvo, ali ne mogu spriječiti informaciju. Problem je što je i dezinformiranje lako moguće, u čemu ponekada, voljno ili ne, i etablirani mediji učestvuju. Informacija, kao i dezinformacija, postala je dio instant-stvarnosti čovječanstva. Napominjem, moj lični sud je da je BBC bolji od svih ostalih javnih emitera. Ali!

Gdje je čovječnost?

Čovječanstvo se u sumrak i noću zabavlja u Milanu, Beču, Zürichu, dok danju i noću ljudi umiru u Gazi, Ukrajini, Jemenu, Sudanu, Siriji, krajevima koji su nekako završili kao manje sretna društva. Na dan kada je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Joseph Roth je u Berlinu sjeo u voz za Pariz, 30. januara 1933. I Zweig je postao izbjeglica nakon uspona nacizma u Austriji. Nisu jedini. Danas je u svijetu oko 130 miliona ljudi koji se ne mogu vratiti u svoje domove. Međutim, dok su njih dvojica, kao i Grosz, koji je koju sedmicu prije Rotha otputovao za New York, mijenjali mjesta od Pariza - Roth, do Brazila - Zweig, ovih 130 miliona danas ne mogu naći smiraj. Tvrđava Evropa se formira da bi spriječila ljude drugih nacija, kultura i civilizacija da im se pridruže u pokušaju ponovnog početka života. Izraz Festung Europa (tvrđava Evropa) nekada je bio upotrebljavan za opis teritorija koje je držala nacistička Njemačka. Danas o tvrđavi Evropi razgovaraju u Bruxellesu. Restriktivne imigracijske politike, zidovi, ograde, granične patrole, okrutne političke odluke, pokušaji dogovora s korumpiranim vladama Trećeg svijeta da preuzmu jadne ljude, zid prema Meksiku, masovne deportacije, sve je to znak modernog doba.

I Grosz, i Roth, i Zweig su rano umrli, ali su donekle sami uzrokovali rane smrti. Roth alkoholom izazvanom upalom pluća, Zweig barbituratima inspirisan na samoubistvo, a Grosz padom niz stepenice nakon pijane noći. Izbjegli ljudi danas umiru u pokušajima da nađu mir, onaj fizički. Spominjani umjetnici interbelluma su lako pronašli fizički mir, ali duševni nisu. To je put koji je čovječanstvo prošlo od njihovog doba do našeg. Nesretni ljudi više nemaju mira, ni fizičkog, ni duševnog. Gdje je čovječnost nestala? Ne smijemo zaboraviti da ni 1930-ih nije bilo čovječnosti. Brod sa skoro hiljadu njemačkih Jevreja isplovio je iz Hamburga za Havanu da bi im vlasti Kube odbile ulazak, a potom su jednako postupile i kanadske, te američke vlasti. Brod je vraćen u Evropu gdje je počinjao Drugi svjetski rat.

Elite i današnji svijet su davno idealno opisani u Azrinoj pjesmi “Tko to tamo pjeva”, koja počinje: Kamo dalje, rođače, Iz pijeska vire krunisane glave Što to rade… Ono što slijedi u pjesmi opisano je u mojoj knjizi.