Rađanje ljubavi

Iscrpljena od ne toliko dugog, koliko napornog puta, u kasno julsko popodne Milica je stigla u Ivan Dolac. Lako i brzo je našla rezervisani apartman, dočekali su je ljubazni domaćini. Soba je bila skromno namještena, ali terasa je nudila prekrasan vidik i Milica nije skrivala oduševljenje:

“Ooo, kakva ljepota!”, uzviknula je očarana.

Barba Mijo i Kata, dva izborana lica u poodmaklim godinama, pozvali su je na čašu vina, pristala je... samo da se istušira i preobuče.

Malo ju je umorila Katina radoznalost, ispitala ju je jezikom krim inspektora, Mijo bi se tek tu i tamo, kao da je batler u službi dviju žena umiješao, nudeći dobrote njihove kuće.

Sunce se već bližilo odlasku, Milica je uživala u hladovini loze koja je kao nadstrešnica pokrivala dobar dio okućnice, u melodičnom jeziku domaćina i crnom vinu koje je Mijo forsirao.

“A ča si navalija s tim vinom, pitaj ženu bi li šta izila?”

Mijo je zaustio da pita, ali Milica ga je prekinula:

“Hvala vam puno, drugi put... sad bih malo ipak otišla do obale, prvi put sam ovdje i znate...”

Uskoro se našla pored omalene plaže, u vodi se čula vesela graja djece, a preko puta, na malo uzdignutom brežuljku, nalazila se kafana. Dominirali su ljudski glasovi, a Milica je vođena željom za usamljenim uživanjem u prizorima, krenula smjerom gdje su dominirale oštre stijene i blago talasajuće more. Najprije joj se učinilo, a onda je približavajući se shvatila da nije u pitanju fatamorgana: natkriljen stjenovitom gromadom, okrenut leđima prema strani s koje je dolazila Milica, stajao je čovjek sa sombrerom na glavi. Približavajući se, prizor je postao potpuno jasan: slikar, štafelaj preko puta i ruka koja je prenosila prizor. Zanesen svojim poslom nije je čuo sve dok nije veselim glasom pozdravila:

“Dobar dan!”

Okrenuo se, ne iznenađenim trzajem glave, nego nekako usporeno. Imala je vremena prije negoli je vidjela njegov lik, pogledom preći preko slike u nastajanju.

Kimnuo je glavom umjesto pozdrava. Nastala je kratka, neugodna šutnja, koju je Milica prekinula rečenicama garniranim s osmijehom:

“Jako lijepa slika... samo mi se čini da nešto nije u redu sa svjetlošću. Ne slažu mi se nekako prizor i boje?!”

Još ju je malo netremice gledao, a onda rekao: “A ča vi to, šjora, znate o slikarstvu?”

“Paaa, nešto bih trebala znati jer se i sama bavim tim poslom.”

“Ooo, to mi je onda drago čuti... A nije se teško složiti s vama što se tiče boja, samo vjerovatno znate da slike nastaju u određenim duševnim stanjima koja ne moraju ići pod ruku sa prizorima?!”

Gledala ga je očima radoznalog bića. Učinila mu se nekako bliska, odavno nije poželio to što je sada osjetio: da se zadrži u razgovoru.

Odložio je kist i paletu, sjeo i pozvao je da mu se pridruži. Uslijedio je razgovor dva neznanca koji su, za početak dovoljno, našli jedno u drugom zanimljivog sagovornika.

Pričali su i pričali: o slikarstvu i umjetnosti koja im je oboma bila važna kao religija vjernim, povjerili jedno drugome iskreno ispričane biografije i intimu, zašutjeli u trenutku kada je sunce tonulo na horizontu.

Spojio se božanstveni prizor sa radošću dviju duša.

Već sutradan preselila je kod Miroslava.

Zaživjeli su kao mladenci.

On ju je slušao. Brinuo se o njoj. Bila mu je kao dragocjeni zlatni novčić kakve, znao je dobro, rijetko ljudi nalaze u svojim životima. Oživila je mrtve dijelove njegove duše. Nije se odrekao, ali uredio je bradu, vratio mu se osmijeh na lice... Doživio istinski preporod. I meni je jednom, nakon što smo se upoznali i proveli neko vrijeme u razgovoru rekao:

“Ona je čudo koje se dogodilo u mom životu!”

Zbog nje je on konačno digao sidro iz svog malog mista i s kasnom jeseni stizao u njen grad. Odavali su zaista sretan par: držali se za ruke, mazno jedno drugog grlili.

A s proljećem se vraćao svom moru. Ona je onda tražila slobodne dane i produžene vikende, a cijeli odmor obavezno ionako provodila u njegovoj kući.

Mislio je da nakon smrti svoje žene nikad i nigdje neće neko žensko biće, a eto dogodila mu se ljubav i on je to znao. Jer, do Milice, on je živio u potpunom uvjerenju da, kako je već jednom rekao slavni ruski bajkopisac Krilov, “ako nisi sa onom koju voliš, onda je najmanja druga nesreća da ostaneš sam”. A njemu se dogodilo da je opet našao osobu koju voli.

I sad bih ovdje mogao komotno staviti tačku na još jednu ljubavnu priču. Ali, život, eh, taj život ima svoje planove i koja to samo varalica zna biti!

Evo odjednom novih likova i evo neobičnog preokreta o kojem slijedi priča.