ČITANJE (U)SEBI: Dragoj plastičnoj lutki kraj sebe

”Život se odvija na rubovima”, Tanja Stupar Trifunović, Laguna, 2026.

Književnost autorice Tanje Stupar Trifunović već niz godina predstavlja jedan posve osoben spisateljski glas u postjugoslovenskom književnom polju. Koliko god to zvučalo kao opšte mjesto, ono što nam ova književnica kroz svoje knjige nudi jeste svakako pomjeranje granice literarnog obzora, pri čemu se neprestano vodi računa da ono što se iskazom želi dodirnuti nije ukalupljivo u red stvari književnog patrijarhata.

Izvan svih granica

Dakle, Stupar Tirifunović ne modeluje svoje pismo prema suženim granicama podvajanja jedinstvenog književnog prostora na ženski i muški, jer takva podjela bi bila bespredmetna i netačna. Isključivati jedan model drugim isključivim modelom značilo bi pristajati na igru da se književni prostor može spolno odijeliti. Odnosno, da mu je primarni doseg rudimentarni pogled na stvarnost izbrazdan po zadatim pravilima igre. Nasuprot tome, mi ovdje imamo književnicu koja prevazilazi sva očekivanja i unaprijed određene obzore, usmjeravajući se prije svega na nepobitnu činjenicu da je književnost neprestani, bjesomučni rad u jeziku. Hrvanje sa njim, gorčina i radost njegovog ostvarivanja u literarnom zamahu. Traženje načina kako kroz ono što je osobno iskustvo postići autentičan izraz, koji neće biti opterećen bilo kakvim unaprijed određenim suženjima. Bez obzira na ono o čemu književnost govori, ona ima stvarni smisao samo ukoliko nam svojim postupkom jasno pokaže kako o tome govori. Sve su priče, mnogo puta sam o tome pisao, u ljudskom poimanju iste i ispričane, drugim riječima ograničeni smo svojim poimanjem, ono što razdvaja jednu knjigu od oceana drugih jeste upravo taj podešeni, jedinstveni glas koji smo u stanju udahnuti onome što izražavamo.

Hrabrost sa kojom se u romanima i knjigama poezije sukobljava sa dominantnim kretanjima unutar ovdašnjeg književnog i društvenog miljea, vješto ironizirajući, ali i pogađajući u središta problema svijeta u kojem obitavamo, Tanja Stupar Trifunović realizirala je knjige koje su svojom suštinom apartne, van svih paradigmi očekivanja. Romanima “Satovi u majčinoj sobi”, “Otkako sam kupila labuda” i “ Duž oštrog noža leti ptica” ona je ponudila našoj književnosti perspektive koje pokazuju kako se može pisati iz iskustva žene, a da se ni u kom pogledu ne odustaje od jednakopravnosti participiranja u prostoru književnom. Drugim riječima, konzistentnost stava i uvjerenja da književnost koju pišu žene nije ikebana na stolu muškog primata u literaturi, ali ni neki marginalizirani entitet unutar nezgrapne konstrukcije “žensko pismo”, Stupar Trifunović opetovano istrajava na odbrani neprikosnovenog prava na autentičnost i snagu izraza u književnosti. Znamo, uz sve spoznaje u kakvim okolnostima egzistiramo, da je naš kulturni prostor još uvijek duboko određen lažnim autoritetom patrijarhata, ali upravo traženje načina kako ostati izvan svih granica, za ovu književnicu jeste imperativ njenog bavljenja književnošću.

Otuda, izbor iz pjesničkih knjiga Tanje Stupar Trifunović “Život se odvija na rubovima” predstavlja važan presjek njenog dosadašnjeg rada. Posrijedi je, od početnih koordinata, poezija koja beskompromisno traga za odgovorima o porijeklu naših odnosa. Sa pozicije svjesnog feminizma koji ne uopštava, nego propituje sve obrasce pred kojima se lomimo, Stupar Trifunović nas kroz pitanja tijela, ljubavi, braka, seksualnosti, roditeljstva, porodičnih odnosa i uopšte pozicije žene u geografiji patrijahalnih normi, suočava sa onim, često neodgovorivim, dilemama koje pred nas donosi sama egzistencija. Ništa u slučaju ove pjesnikinje nije podrazumijevano, niti unaprijed određeno. Ciklusi naznačeni naslovima “Iskustva I-V” dubinsko su traganje za odgovorima koji premrežavaju svakodnevicu, sva ona sudaranja sa sobom, sa granicama vlastite kože. Usponi i padovi, ushiti i porazi, spetljani su u jedinstven koloplet iskustava, koji nam svjedoče ogroman prostor mogućeg i neostvarivog. Već negdje na samom početku ove knjige nalaze se stihovi iz pjesme “Vrtoglavica periferije”: (…) Idemo/da se susretnemo sa sobom/jer i sebe smo napustili/ko je to uopšte bio u nama/ko je neumorno kucao svoje želje/u pretrpanom centralnom registru htijenja/Niko/; Idemo/pobijedili smo sopstvenog Ptolomeja/dobili smo djecu i umorne oči/koje jasno vide kako više ne stojimo čvrsto u centru/kako se ludi svijet ne vrti više oko nas/kako nas lagano obuzima/vrtoglavica periferije/. Oni naznačavaju melanholiju jedne borbe, jednu izmještenost pred kojom izmiče mogućnost da se bude ikad stalno ukotvljen u poznato. Sve nas ograničava, ali ona težnja za mogućnošću prava na izbor tjera nas da dalje rovarimo po srcu, kako bismo pokušali doći do onog optimalnog stanja ugodnosti sa sobom.

Nevidljive egzistencije

U pjesmi “Zadovoljstvo” to se osjećanje dodatno produbljuje, pokazujući da svaka udobnost u vlastitom ubjeđenju podrazumijeva stalno propitivanje pozicije onoga gdje se nalazimo u odnosu na ono što smo usvojili, u odnosu na onu željenu poziciju u kojoj želimo biti. Tačnije, nema smiraja, ništa ne obećava stabilnost, ona je neprestana borba za svaki udah: (…) Čini mi se da postoji mračno središte/i oko njega lete sijalice/Mi smo nesretni jer prejako žudimo/za mekom kožom koja kaže ovdje je kuća/ovdje počinje topli kosmos majčinih grudi/koja te neće nikad odbiti od sise/i tjerati da mijenjaš nešto bljutavo nešto oporo/za mlijeko zbog kojeg tvoja usta/mljackaju od zadovoljstva/. Da bismo, pak, u pjesmi “Gilgamešove kćeri” došli do potpune dekonstrukcije svakog vida stabilnosti, što jeste jedna onespokojavajuća slika onoga izgubljenog u nama, opterećena normativnim rodnim ulogama, ali ni najmanje lišena svoje snage da se usprotivi datom stanju: Rade u tvornici obuće/u deset piju drugu kafu/Prepričavaju epizodu sinoćnje serije/dok pakuju cipele u kutije/Kuvaju ručak podgrijavaju večeru/farbaju kosu rađaju sinove/Čitaju časopise o sređivanju kose kože/noktiju lica dječije sobe vrta seksualnog života/Samo ponekad nedjeljom po podne/ne znaju u koju kutiju da slože svoj život/i sjede tužne među stvarima/.

Jednako tako u pjesmi “Zen barbi” čitalac dobija uvid u one neuralgične pozicije nevidljivih egzistencija, koje svuda oko nas postoje opterećene svojim “malim” životima, za koje ništa ne znamo, ali slutimo njihovu imanentnu tugu: (…) Štikle su neodobne za hodanje padaš u nesvijest/u halucinaciju u kojoj neprestano zvone crkve/i ljudi imaju veliku i zajedničku dušu/koja ih boli koja te boli/Zen barbi luda prosvijetljena histerično vesela/hoda gradom/sa kesicom lijekova u torbi svih boja/i dijagnozom na papiru (…) Iz te pozicije Tanja Stupar Trifunović oslikava i mnogo širi kontekst onoga u čemu živimo, stihovi iz njene knjige “O čemu misle varvari dok doručkuju” pod naslovom “Život varvara” jedna su pjesnički dojmljiva detekcija svih naših minulih decenija, onih godina koje su pojeli skakavci, a pred kojima ostajemo razoružani i nemoćni: (…) Jednako neozbiljni kao državni vrh/mi se sunovraćujemo u sebe opljačkani smo/opljačkani naši varvari u nama dobro su obavili/posao/čini se kao da nemamo više ništa/Dragi moj sve je ovo jedna takva zajebancija/kud god makneš/varvari plaču poslije rata/. Pokazujući time i jednu generacijsku poraznost, rasap svake vrijednosti, odsustvo empatičnog i solidarnog, koji se, uzgred budi rečeno, u poeziji ove pjesnikinje nameću kao krucijalna obraćanja pažnje ka onome što što nam uglavnom prolazi mimo svijesti. Da bismo na koncu, kao u slučaju stihova iz pjesme “Naseljavanje”, imali potragu za eskapizmom, ali ne onim koji je zatvoren u kultu od slonovače, već onim koji istinski osmišljava naše postojanje van suženih granica betoniranih istina: Da li je dolazak prethodio pobuni ili pobuna dolasku/idemo niz padinu spremni da sve nastanimo sobom/doziva nas primamljiva mogućnost novog svijeta/zemlja govori svašta od obećanja do uvreda/ponekad je sve svodimo na strah i šumove/kada dolaziš moraš da osluškuješ/šume govore drugačije od vode/trebalo je savladati različit jezik (...)

Između nemogućnosti da se uspostavi bilo kakav odnos sa drugim, iznevjerenih želja i prilika, knjiga “Život se odvija na rubovima” sudara nas sa marginama sopstva, koje u vlastitim konvulzijama ipak traži put, izlaz pred kojim će popustiti sve stege i gdje će biti moguća sloboda. Ovaj presjek poezije Tanje Stupar Trifunović još jednom potvrđuje snagu njene poezije da nas pomjeri iz svake udobnosti, te da nas dovede u poziciju da pitanja o sebi i onome oko nas moramo postavljati.