O knjizi “Heroin, kruh i rudnici sumpora”: Mi, djeca devedesetih

Nikola Strašek: “Heroin, kruh i rudnici sumpora”, Oceanmore, Zagreb, 2025.

“Osim fizičke patnje, ništa nije stvarno.”

- Nikola Strašek, “Heroin, kruh i rudnici sumpora”

Kao čitateljka, kroz književnost koja se bavi temama ovisnosti uglavnom sam prolazila površno, takoreći protrčavala, a valjda jedine dvije knjige koje sam uspjela dovršiti bile su “Trainspotting” (1993) Irvinea Welsha, a i to zbog izuzetne istoimene filmske adaptacije u režiji Dannyja Boylea i “Mi, deca sa stanice Zoo” (1978).

Igla i tranzicija

Ono što sam započinjala, često me brzo umaralo pa sam odustajala, ponajviše jer je rijetko bila riječ o stilski ujednačenim djelima, a češće o onima koji romantizuju umjetnika kojem opijati pomažu u stvaranju. Zanemarujući vlastiti čitateljski ukus, posegnula sam za romanesknim prvijencem hrvatskog autora Nikole Strašeka “Heroin, kruh i rudnici sumpora”, objavljenog godinu nakon njegovog pjesničkog debija “Leptirići u trbuhu, glave na kolcima”. I, evo, dodajem tu knjigu na spisak svoje skromne liste pročitane književnosti koja propituje ovisnost i njene posljedice.

“Heroin, kruh i rudnike sumpora” možemo odrediti kao književno oblikovanu intimnu priču i još jedan primjer autofikcijskog naslova koji su u posljednjih nekoliko godina postali jako prisutni na hrvatskoj, ali i regionalnoj književnoj sceni. Već u samom naslovu možemo iščitati i poetiku i idejni okvir romana. Te tri imenice stoje kao svojevrsna metafora kroz koju Strašek oblikuje iskustvo vlastitog života, ali i iskustvo čitave jedne generacije odrasle u raspadu zajedničkih ideja i društvenih okvira. Roman u isto vrijeme govori o ovisnosti kao poroku pojedinca, ali i o širem društvenom i egzistencijalnom kontekstu: o periodu devedesetih godina prošlog vijeka i traumatičnom navikavanju na tranziciju koja je došla kasnije. Autor ne skriva da pripovjedač dijeli njegovu biografiju – zagrebačko odrastanje osamdesetih i devedesetih, ratno djetinjstvo, majčinu smrt, brak i rođenje kćeri, filmski rad, ovisnost i liječenje – i ta podudarnost u cjelini određuje ton romana.

Autor piše iznutra i zbog toga njegov tekst nema sigurnu distancu u pristupu ovisnosti; on progovara iz pozicije nekoga ko je duboko kompromitovan svojim iskustvom i već u uvodnim stranicama jasno daje do znanja kakvu će priču ispričati: “Prije nekoliko godina, u studenom mjesecu, ušao sam u komunu navučen na heroin, diazepame, spid i alkohol. Bio sam težak pedeset osam kilograma na metar i devedeset centimetara, ispijen, rastrzan, s ožiljcima promašenih uboda po rukama, loš kao čitava ta godina, kao sve to vrijeme. Iako uvjeren u vlastitu jedinstvenost i sklon da je preuveličavam u svijetu, priča o mojoj narkomaniji nalik je bezbrojnim takvim pričama i skladno me uklopila u zajednicu kojoj dvadeset godina nisam htio priznati da pripadam, a pripadao sam joj više nego ičemu drugome, više nego svom djetetu, ženi, bratu, profesiji, opstanku. Boravak na gruntu izliječit će me od mnogih iluzija i naučiti da prihvatim sebe i svoju narkomansku prirodu”, započinje i gotovo kao da sažima Strašek svoj roman i iskustvo s onu stranu igle.

Ovisnost je progutala sve

U nakani da ispiše veliki dio svog života, pisac uspješno izbjegava jednu od čestih zamki autobiografske proze: naknadnu pamet. Mnogi autobiografski romani napisani su iz pozicije onih koji u sadašnjem trenutku objašnjavaju gdje su pogriješili i šta su to sve usput naučili. Strašek to, uglavnom, odbija, pa čak i kada retrospektivno komentariše svoje postupke, u romanu, ipak, ostaje osjećaj da pripovjedač nije sasvim izašao iz svijeta koji opisuje. Niti je to, sagledavši taj svijet u cjelini, moguće. Nema, tako, u ovoj knjizi one terapijske strukture pada i iskupljenja jer pripovjedač ostaje zarobljen u prostoru između samoprezira i potrebe da ono što je proživio, pretvori u priču.

U njoj, majka se pojavljuje kao oslonac, a njena smrt obilježila je njegov život kao ključna prekretnica. Trudnoća partnerke i rođenje kćeri donijeli su nove odgovornosti i privremeni osjećaj stabilnosti, ali ovisnost je postupno uništila brak i narušila porodične odnose. Ženski likovi u romanu imaju dvostruku ulogu: one su i oslonac i žrtve ovisnosti. Od majčine bezuslovne ljubavi, preko partnerke s kojom gradi i gubi porodicu, do prijateljica koje ga pokušavaju spasiti, svi opisani odnosi se na kraju radikalizuju u negativnom smislu. Kroz te veze roman dodatno naglašava koliko ovisnost razara pojedinca i sve druge bliske odnose.

Heroin u naslovu tako figurira i kao droga i kao princip odnosa prema stvarnosti. Strašek pokazuje da je on vodi do potpunog pomračenja svijesti i da nije romantičarski simbol pobune, što je česta zamka književnosti o opijatima – od beat generacije do pop-kulturnih mitologija devedesetih. Na taj način vrlo rano razbija onu iluziju da droga može biti kreativni katalizator, spomenutu na početku teksta. Naprotiv, opijati sužavaju svaki oblik percepcije i svode čovjeka isključivo na biće potrebe. To je posebno vidljivo u dijelovima romana u kojima pripovjedač opisuje kako je ovisnost postepeno preuzimala kontrolu nad čitavim njegovim životom: prijateljstvima, ljubavi, poslom, porodicom, pa čak i jezikom i sposobnosti njegovog artikulisanja. Dok heroin predstavlja pokušaj bijega iz stvarnosti, kruh u naslovu podsjeća da se od gladi ne može pobjeći. Za Strašeka je ovisnost veoma iscrpljujući rad na održavanju vlastite destrukcije, pa su u pozadini gotovo svake opisane epizode u romanu dugovi, sitne krađe, manipulacije i stalne kalkulacije kako nabaviti novac za novu dozu.

Knjiga "Heroin, kruh i rudnici sumpora"/

Kada govorimo o preživljavanju, vrlo je zanimljiva i jako važna ta klasna dimenzija romana, smještena u postsocijalističku stvarnost devedesetih, obilježenu tranzicijom: narator odlazi iz porodice gdje je majka bila učiteljica, kustosica i bibliotekarka i shvata da pripada grupi marginalizovanih – “No, našavši se u radnom logoru, okružen društvenim parazitima i zločincima, vrlo brzo sam shvatio kako tamo i tada bez ostatka pripadam, kako sam čitav život pokušavao pobjeći od sebi sličnih, od sebi istih, kako je dolazak u kažnjeničku koloniju, zapravo, moj intimni sastanak u Samari. Bježao sam samo da dođem”.

Rudarenje po svijesti

Strašekov narator i likovi su djeca tranzicijske nesnađenosti, antielita, kako će i sam napisati, a njihova pobuna nema jasnu političku artikulaciju, već se, uglavnom, svodi na odbijanje da se prilagode. Njegov je roman istovremeno i doslovno ispovijest ovisnika i društvena dijagnoza: “kolektivna trauma i masovna psihoza rata i tranzicije” stvorila je ovu novu generaciju koja je tražila način kako da “priguši huk vremena i mahnitost epohe bježeći i skrivajući se u muzici, drogama, vandalizmu i sitnom kriminalu”, pokazujući kako je društvo njegovalo čitave generacije koje se više nisu mogle prepoznati ni u starim socijalističkim vrijednostima ni u novom kapitalističkom poretku. Posljedice te nesnađenosti osjetimo i danas na ovim prostorima.

Kada govorimo o stilu i strukturi, važna odrednica romana je i autorova filmska pozadina (Strašek je po obrazovanju filmski reditelj), koja se prepoznaje u načinu pisanja, pa tekstom dominiraju brzi skokovi između fragmentarnih epizoda, te svakako vizuelno efektni detalji. Tako, naprimjer, prizor mrtvog prijatelja čija noga viri iz kontejnera, dok “duga kolona automobila sa zapada navire u grad”, izgleda pomalo i kao filmski kadar – strašna smrt čovjeka na margini, a u pozadini navala ljudi u grad.

Treći element naslova, rudnici sumpora, uvodi dodatnu fizičku i simboličku dimenziju u roman. Rudnik je prostor strahovito iscrpljujućeg rada i fizičkog napora, ali ga možemo posmatrati i kao rudarenje po vlastitoj svijesti. Takvo kopanje po sopstvu je puno digresija i ponavljanja, što nas povremeno može umoriti, ali isto tako vjerno odražava iskustvo koje pred nas donosi. Ovisnička svijest nije u stanju proizvesti stabilan narativni tok, pa je i tekst u svojoj punini nužno rascijepljen. To eksplicitno ističe i sam pripovjedač:

“Ono što im govorim, odraz je iščašene svijesti, nedosljedne, oštećene i nepouzdane svijesti, svijesti kojom upravljaju stihije i vladaju ovisnička samoživost, sebičnost i neostvariva žudnja. Sve nedosljednosti, pukotine, gramatičke greške, proizvoljnosti, elipse i ponavljanja tek su logična posljedica osnovne dijagnoze. Pričaš o sebi, pokušavaš krhotine sastaviti u priču, no sjećanje te vara, zaborav ohrabruje i ono što izađe iz tvojih usta, bajka je u kojoj si heroj svog života”.

Problemi stila

Uz takav način pripovijedanja neminovno dolazi i do izražene repetitivnosti, jer se mnoge epizode vrte oko istih ciklusa drogiranja, dugova i kratkotrajnih pokušaja oporavka, što vremenom može dosaditi čitatelju, pogotovo onom koji se sa pričom neće moći identifikovati. (na sreću) Problem se povremeno javlja i u samom stilu, pa, inače, efektne metafore te poetski i emocionalno nabijene slike katkad prelaze u višak, dok fragmentarna struktura i brojne digresije, iako odgovaraju kretanju ovisničke svijesti, ostavljaju utisak autorske neujednačenosti.

Kako bilo, a sigurna sam da će se složiti čitatelji, Strašek uspijeva održati zapažen tempo prisutnosti na književnoj sceni, pa se njegova treća knjiga s pravom može očekivati sa interesom. Lijepo je to Pablo Srdanović u svom tekstu o ovom romanu napisao, autofikcijske građe mu ne manjka, a to dodatno otvara prostor za nastavak sličnog kopanja po vlastitom životu i oblikovanja u dobru književnost.