Marjane Satrapi: Čovječanstvo je moja religija

Čuvari revolucije su nas hapsili za svaku najmanju malenkost. Mene su uhapsili jer sam nosila crvene sokne, a crvene sokne su mogle dovesti islam u opasnost.

Kad se saznalo za preranu i iznenadnu smrt iranske umjetnice, scenaristice i redateljice Marjane Satrapi (1969 - 4. juni 2026.) brojne TV kuće su poremetile programe da bi emitovale njen autobiografski animirani film “Persepolis”. U obavijesti o smrti njeni bližnji su precizirali da se Marjane Satrapi “ugasila od tuge, nakon smrti Mattiasa Ripe, njenog muža i ljubavi njenog života”, aprila 2025. Izjavila je da ne želi živjeti nakon njegove smrti.

Grand Prix u Cannesu

Marjane je rođena u Laëchtu, u Iranu. Njena omiljena tema su bili njeni iranski korijeni i djetinjstvo obilježeno političkim događajima, posebno Islamskom revolucijom i iransko-iračkim ratom. U svijetu je poznata kao autorica stripova i redateljica.

Svjetsku slavu je doživjela zahvaljujući crno-bijelom stripu “Persepolis”, koji nosi ime drevnog grada perzijskog carstva, koji je bio ceremonijalna i vjerska prijestolnica sa monumentalnim palačama. Služio je i da impresionira delegacije iz cijelog svijeta. U stripu je predstavila svoje djetinjstvo i mladost između Irana, u vrijeme Islamske revolucije, i Europe, 1980-1990. Pokazala je kako revolucija proždire svoja vlastita obećanja. U crno-bijeloj tehnici i sa prividnom jednostavnošću, pokazala je proturječnosti, strahove, očekivanja i rane cijelog društva. Njeno umijeće je njena sposobnost da osobnu storiju pretvori u kolektivno sjećanje.

Ovaj autobiografski grafički roman u četiri nastavka je objavila između 2000. i 2003. u Francuskoj, gdje se sklonila 1994. i nastavila studije umjetnosti. 1996. se udala za švedskog glumca i scenaristu Mattiasa Ripu (1972-2025).

“Persepolis” je prodat u više od milijun primjeraka, a preveden je na 24 svjetska jezika, mada je u nekim zemljama bio zabranjen, kao u Iranu i Libanonu.

Marjane je poslije objavila još dva grafička romana, a u oba se radnja dešava u Iranu: “Vez” i “Piletina sa šljivama”. Ovaj drugi je dobitnik nagrade za najbolji album na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu. Nakon stripa posvetila se snimanju filmova. Voljela je i slikati. “Slikanje je za mene izvor za snimanje filma, a film je izvor za slikanje: oboje komunicira na taj način.”

2006. je dobila francusko državljanstvo.

Njezina prva dva filma bila su adaptacije njezinih djela: 2007. je snimila “Persepolis”, koji je na Kanskom filmskom festivalu te godine dobio Grand Prix (Catherine Deneuve je bila glas majke Marjane Satrapi, Iggy Pop je bio glas ujaka Anouchea, političkog aktiviste, koji je zbog svojih ideja bio u zatvoru, i Sean Penn je bio glas Marjaneinog oca) i 2008. dva odličja César za najbolji prvi film i najbolju adaptaciju. 2008. je bila članica žirija Kanskog festivala.

Animirani film “Piletina sa šljivama” je 2011. snimila sa realnim scenama. Prvi film kojeg nije adaptirala prema vlastitom djelu je “The Voices”, 2014, a osvojio je nagrade na festivalima L’Etrange i Gerardmer.

Biografski film o Marie Curie u njenoj režiji se zove “Radioactive” (2020), a adaptacija je grafičkog romana autorice Lauren Redniss. Rosamund Pike glumi Marie Curie, a Sam Riley igra Pierrea Curieja. Marjane je bila članica Akademije lijepih umjetnosti - filmskog i audiovizualnog odjela. U tom okviru je poslije smrti njenog muža nastala ideja da utemelji fundaciju za film “Mattias Ripa i Marjane Satrapi-Ripa”.

Namjeravala je pomoći i zahvaljujući iskustvima, znanjima i onome što je stekla, preduzela je i dispozicije u svom testamentu da bi fundacija mogla trajati, da bi umjetnici iz svijeta mogli dolaziti i familijarizirati se sa francuskim tehnikama i kulturom. Otvorena i plemenita do zadnjeg daha.

U svojim djelima Marjane ne odbacuje islam kao intimnu duhovnost. Ali s druge strane odlučno osuđuje vjerski fundamentalizam, dogmatizam i ugnjetavanje koje je nametnuo teheranski režim.

Pozicija žene je, pored slobode, prevashodna preokupacija Marjane Satrapi, i u njenom angažmanu ima posebno mjesto. 2022. je pozvala europske lidere da zauzmu stav protiv zahtjevā iranskog režima. Nakon smrti Mahse Amini, septembra 2022. u Iranu, zbog pramena kose koji je izvirio iz njenog hidžaba, Marjane Satrapi je potpisala kolektivni grafički roman “Žene, život, sloboda”, a od 2023. je bila na čelu istoimenog pokreta za podršku ženama Irana. Taj naziv od tri riječi rezimira njen život.

Te 2023. Marjane Satrapi, slobodna žena, odbila je Legiju časti, u znak protesta zbog odsustva reakcije Francuske na politiku režima i odnosa prema ženama u Iranu. Poznavatelji Marjane Satrapi pretenduju da nikada nije ništa prihvatila što nije sama izabrala.

Ostavljajući po strani prezir prema instituciji koja ju je odlikovala, a osuđujući licemjernu politiku Francuske, naročito u vezi sa dodjelom viza, Marjane Satrapi je bila autorica službene tapiserije Olimpijskih igara Paris 2024. Oslobođenje je u vrijeme Olimpijskih igara u Parisu zabilježilo ovaj njen rad, ručno istkan u Nacionalnoj manufakturi Gobelins i Beauvais. Njena umjetnička djela su imala naročit impakt na svjetskoj ljestvici i logično kod Iranaca i Iranki. Vijest o njenoj smrti državne agencije u Iranu su ignorirale, dok su iranski mediji u dijaspori izvijestili o gubitku svoje neustrašive saveznice sa puno tuge i suosjećajnosti. Oglasio se i Kanski festival, čiji je direktor Thierry Frémaux objavio da je Marjane Satrapi bila izuzetna umjetnica, naročita bliska osoba, koja je personificirala istovremeno radost stvaranja i tugu egzila.

Zanimljivo je da je u “Persepolisu” na jednom mjestu nacrtala da je glavni lik, naročito našminkana djevojka, da bi odvukla pozornost čuvara revolucije, prijavila policiji dječaka jer ju je pratio, što nije bilo tačno, i dječak je zatvoren. Kad je za to čula njena baka, jako se naljutila. Marjane je odgovorila da nije imala izbora, da je to bio instinkt za preživljavanje, i dobro zapamtila šta joj je baka odgovorila: “Uvijek postoji izbor.” Marjaneine su riječi: “Znači, ako ste politički zatvorenik, možete uvijek izabrati da ne izdate svoje prijatelje i da vas ubiju. Smrt može biti izbor. To je konačni izbor, ultimativni, ali izbor postoji. Ima ljudi koji izaberu smrt. To su časni ljudi. A oni drugi su kukavice. U određenom trenutku znate da je život vrijedan življenja, ako je čovjek uspravan, dostojanstven, ili će puzati, kao zmija – u tom smislu je bolje ne živjeti.”

To je postao obrazac njenog razmišljanja. U vezi sa svakom odlukom je postavljala pitanje, predviđajući dvije moguće posljedice: mogu li je strpati u zatvor, što je mislila da ne bi preživjela, i mogu li je ubiti. Pošto je nisu strpali u zatvor i sačuvala je život – bila je zadovoljna i slobodna birati kako će živjeti.

Familija Satrapi je živjela u Teheranu. Otac Ebi je bio inženjer, a majka Taji crtačica-dizajnerica. Potiču iz privilegirane sredine angažiranih komunističkih simpatizara i ateista. Njena sekularno nastrojena obitelj oduvijek je prihvatala progesivni iranski identitet, duboko se protiveći političkoj instrumentalizaciji islama. Roditelji su naučili Marjane da glasno kaže šta misli. Djeda sa majčine strane, princ Qadjar Naser, utjecajan političar i intelektualac, bio je direktni potomak kraljevske familije Qadjar i sin perzijskog cara Nasera al-Din Šaha, što je predstavljeno u “Persepolisu”. Princ Qadjar Naser je imenovan za premijera 1921, u vrijeme prvog preuzimanja vlasti Reze Kana – budućeg Reze šaha Pahlavija. Zbog naprednih komunističkih ideja bio je zatvaran i u vrijeme šaha Reze Pahlavija.

Marjaneino djetinjstvo je bilo obilježeno strahom da će njeni najbliži biti zatvoreni i svaki dan većim restrikcijama individualnih sloboda, sa posljedicama na svakodnevni život. Kad joj je bilo 10 godina, državni režim je nametnuo nošenje hidžaba u školi. Bila je svjedokinja uspostavljanja režima koji je pretendovao da govori u ime religije, kontrolirajući osobni život građana, a posebno žena.

U intervjuu od prije nekoliko godina prenijela je da ju je majka vrlo rano naučila da nikad ne prihvati pokoravanje.

Cijelog života je bila obilježena pričama iz zatvora, o čupanju noktiju zatvorenicima i mučenjima. Kad joj je bilo 12 godina doživjela je prvi iračko-iranski rat: “Na početku, sjećam se, svi smo bježali u podrume, a onda smo nakon nekog vremena postali fatalisti. Ako padne bomba, sasvim je svejedno gdje si, u podrumu, u vrtu ili u bazenu.”

Adolescentica Marjane se zanimala za punk muziku i zapadnjački način odjevanja. Četiri godine nakon što je 1979. izbila Islamska revolucija, roditelji su buntovnu Marjane, koja je već tada odbijala nametnute norme, poslali u Beč, u francusku gimnaziju, da bi je zaštitili. “Nikada nisam voljela biti dijete. Biti dijete znači biti ovisan od odraslih, a moja ljubav prema slobodi je uvijek bila važnija i od familije i od zemlje. U djetinjstvu je sve povezano sa bezbrižnošću, djeca, naravno, nisu odgovorna ni za šta. Ja sam htjela biti odgovorna, držati sudbinu u svojim rukama i biti slobodna.” 1994. se vratila u Iran, upisala se na Umjetničku akademiju i sudarila se sa republikom vjerskih vođa.

Jednog dana su je zaustavili, jer je u mantilu trčala za autobusom. “Zaustavila sam se, tipovi su urlali za mnom, sa oružjem u rukama, i pitali zašto trčim. Odgovorila sam da trčim zato što mi je umakao autobus, a tip je odgovorio da, kad trči, pokreti donjeg dijela tijela jako dolaze do izražaja. ‘Pa ne morate gledati u to, ne gledajte u stražnjicu, gledajte u glavu’, i pustili su me. Kad ima luđaka, morate biti luđi od njih, jer vas se oni uvijek boje. Kad se jako viče, ili vas odmah ubiju ili nastave mirno razgovarati.” Poslije je u jednom intervjuu izjavila: “Treba znati nadvisiti svoj strah i naučiti živjeti s njim.”

Kratko poslije toga je zauvijek napustila Iran i otišla živjeti u Francusku. Ali, kao i brojni drugi Iranci, otkrila je da napustiti zemlju ne znači osloboditi se. Egzil je postao stalna rana, ali i izvor kreativnosti.

Prenosim prva njena iskustva, koja je objelodanila medijima poslije velikog uspjeha “Persepolisa”: “Nakon dolaska u Paris, bila sam jako deprimirana, do te mjere da sam se namjeravala prestati baviti crtanjem stripova. Bila sam odlučila promijeniti zanimanje i postati privatna detektivka. Obavila sam staž u jednoj agenciji i kad sam shvatila da se skoro isključivo radilo o bračnim preljubama, odustala sam. Zatim sam htjela biti lovac na glave, ali sam to pobrkala sa lovcem na zaradu, jer sam gledala, sa mog kauča, seriju ‘Čovjek koji je vrijedio tri milijarde’ (engleski naslov je The Six Million Dollar Man). Onda sam prodavala krzno na Jelisejskim poljima, ali nisam znala koja je razlika između vizona i ostalih. A s druge strane, moji drugari iz ateliera su me nagovarali da crtam, i počela sam smišljati storiju o Iranu i lažnim idejama koje su bile u opticaju. Slušala sam jako negativne priče o toj zemlji, znajući čak da sve nije bilo nužno laž, i htjela sam imati drugačiju perspektivu. Predstaviti drugu stranu priče. Nisam ni sociologinja, ni povjesničarka. I da bih izbjegla politički manifest, postojalo je samo jedno rješenje: ispričati svoju priču. Budući da sam željela biti ilustratorica, uronila sam u opsesivan i dugotrajan projekat. Serija od četiri albuma kao jednako toliko značajnih perioda mog života: revolucija, rat, egzil i povratak.” “Persepolis” je odmah izazvao veliko zanimanje i doživio veliki uspjeh.

U intervjuu kojeg je 2008. dala L’Expressu izjavila je: “Rekla sam što sam imala reći. I posljedice su mi jasne. Ali ne mogu se žaliti. Naravno da patim. Jedan dio mog života ne mogu podijeliti ni sa kim. Nemam nijedno zajedničko sjećanje sa ljudima koje srećem u Francuskoj. Stigla sam u neku zemlju i uspjela sam. Ako bih se ja žalila, šta bi trebali reći ljudi koji imaju manje sreće? Moja zadaća je ostati uspravna iz poštivanja prema tim ljudima. To je pitanje uljudnosti. Moja patnja se tiče samo mene.”

Majka ju je naučila da je biti žena u patrijarhalnom društvu značilo boriti se za svoja prava, jedno po jedno. To ju je uvjerenje pratilo cijeli život. Odbacila je ideju da ženu treba definirati brak ili majčinstvo. Za Marjane Satrapi sloboda se prije svega sastojala u mogućnosti da sama odabere svoj put. “Neću da budem ičija mama. Borila sam se cijeli život za totalnu slobodu. Neću je žrtvovati ni iz kojeg razloga. Vrijeme je da razbijemo fantaziju o vječnoj ženskosti, koju mnogi kultiviraju. Meni ta ideja nije nikada ništa značila.” Riječ je o beskompromisnoj obrani individualne autonomije: žena bi trebala moći postati majka ili ne, vjerovati ili ne vjerovati, ostati ili otići, a da joj društvo ne diktira sudbinu.

Otac Ebi je umro u Parisu 2005, a majka je također napustila Iran i živi u Europi.

Nešto između

Marjane Satrapi je prije svega bila rijedak lik: umjetnica i intelektualka koja je osuđivala ugnjetavanje, a nikada se nije odrekla svog naroda. Nije Iran svela na njegov režim. Dok zapadnjačke vizije najčešće osciliraju između površnosti, karikature i egzotike, dosljedno je podsjećala da je Iran prije svega narod, hiljadugodišnja kultura i složeno društvo. Borila se i protiv unutarnjeg autoritarizma i protiv vanjskih stereotipa.

Na pitanje šta je željela svojim djelom, Marjane Satrapi je odgovorila: “Kad ljudi govore o Iranu, svode zemlju na fanatike i islamiste. Takva retorika oduzima Irancima dio njihove čovječnosti, svodeći ih na apstraktne koncepte. Jedna rezolucija OUN-a (Rezolucija 1737 iz 2006; op. aut.) zahtijeva da iranski studenti nemaju pristup znanstvenom obrazovanju koje bi ih naučilo kako napraviti bombu. Kao rezultat toga, u Nizozemskoj su ti isti iranski studenti izbačeni sa nastave. Sa ovakvim razmišljanjem ne bismo trebali učiti djecu sabiranje i oduzimanje. Htjela sam reći da u Iranu postoje i tinejdžeri koji uživaju u slušanju rocka i koji se zaljubljuju. Ako sreća ne postoji, onda ne postoji ni apsolutna nesreća… Odbijam ideju crno-bijelo. Stvari su kompleksnije. Stavljam ljude u pertinentne situacije i na njima je da steknu mišljenje. Naprimjer: lik koji se u svijetu zove Aleksandar Veliki kod nas se zove Aleksandar Gad, jer je on spalio Persepolis. Ima i drugih primjera: da bi primorali iranske vojnike da trče po minskim poljima, armija im je obećavala ključeve raja. Da bi podstakla vojnike hispanskog porijekla da se angažiraju u američkim snagama i bore se u Iraku, vlada u Washingtonu im je obećavala green card. Zar ne mislite da je za njih green card, koja daje zakonsko pravo rada na tlu SAD-a, ličila na ključeve raja? Pogledajmo svijet kao skup specifičnih situacija i borimo se protiv fanatizma. Fanatizam je izgraditi društvo kojim se upravlja isključivo emocijama. Umjetnički rad, kako ga ja vidim, postavlja pitanja. Svako treba napraviti intelektualni napor da bi razumio situaciju. Ja vjerujem u vrline obrazovanja i kulture. Obrazovanje ne čini nužno iznimno inteligentnim, ali sasvim sigurno čini manje glupim. Rođena sam u Iranu, živjela sam i školovala se u Austriji, moj muž je Šveđanin, radim u Francuskoj. Dovoljno sam putovala da sve vrijeme slušam isti tip priča, ali različito ispričanih. Svi pogledi su valjani i nijedan nije. Kako možemo biti sigurni? … Nisu svi Iranci vjerski fanatici. Takva podjela svijeta mi se uvijek činila idiotska. Koja je zajednička tačka između katoličkog fanatika i vas? Nema je. Ali ima ih mnogo, zamišljam, između vas i mene. Ako treba podijeliti svijet, onda je to između budala i onih koji to nisu. Između fanatika i demokrata. Za većinu ljudi Iran je ili Šeherezada ili teroristi, nema ništa između. E ima, i to sam htjela pokazati.”

Postoji čudesna osveta umjetnika nad nestankom. Kad ostane djelo, smrt nikada ne pobijedi zauvijek. To je anti-sudbina Marjane Satrapi. Njen rad će nastaviti biti inspiracija, jer nije govorila samo o Iranu, nego o slobodi, o egzilu, o otporu i univerzalnoj potrebi da se ostane svoj, i onda kad vas cijeli svijet pokušava definirati drugačije i nametnuti vam luđačku košulju.