Početkom augusta novi skok cijena?

Cijene nafte na svjetskim tržištima će vrtoglavo porasti početkom augusta, kaže američki ekonomista, prof. dr. Steve Hanke sa Univerziteta “Johns Hopkins”. Razlog za vrtoglavi rast cijena prof. Hanke vidi u činjenici da je tržište naftnih futuresa (izgovara se fjučers) pogrešno, što će u kombinaciji sa iscrpljivanjem strateških rezervi nafte, kojim je intervenisano na tržištu, dovesti do skoka cijena.

Prof. Hanke je u pravu, potvrđuju dešavanja sa terena. Na dan pisanja ovog teksta cijena Brent sirove nafte iznosila je 91 dolar po barelu. No, to ujedno ne znači da po toj cijeni možete kupiti naftu. Stvarna nafta, koju možete vidjeti, opipati i proslijediti u rafineriju, prodaje se po cijeni od 170 dolara po barelu, dok se pomenuta cijena od 91 dolar - koja se inače plasira u medije kao relevantna - odnosi na futurese, odnosno na ugovore o kupovini nafte na određeni datum u budućnosti.

I u ovom trenutku dolazimo do suštine onoga što prof. Hanke ističe kao ključni problem. Postoje dvije cijene nafte. Prva cijena je cijena futuresa, odnosno terminskih ugovora, koja predstavlja kupovinu nafte na određeni datum u budućnosti. Zbog toga se ta cijena naziva papirnatom cijenom nafte. Jer, zapravo, kada kupite futurese, vi ne kupite naftu, nego papir (ugovor) o kupovini nafte na određeni dan u budućnosti.

Druga cijena je cijena fizičke nafte. To predstavlja cijenu nafte koju, za razliku od futuresa, možete, kada je kupite, vidjeti, opipati te proslijediti u rafineriju ili je prodati nekom trećem. Ova cijena uključuje stvarne troškove logistike, prijevoza, osiguranja i potražnju rafinerija. Ova se cijena zasniva na jednostavnom principu ponude i potražnje i nije podložna manipulacijama tržišta, kao što je to slučaj kod papirnate nafte.

U normalnim tržišnim uslovima, ove dvije cijene se blisko prate. Odstupanja među njima su minimalna. Međutim, tokom kriza snabdijevanja, poput sadašnje krize sa Hormuzom, cijene fizičke i papirnate nafte se znatno razlikuju - u prosjeku najmanje 50 dolara po barelu. Ukoliko imate na umu činjenicu da na manji tanker stane oko pola miliona barela nafte, a da veliki tankeri (ULCC - Ultra Large Crude Carrier) prevoze više od tri miliona barela, brzo ćete shvatiti koliko su to velike razlike u cijenama.

Ukratko, razlike između cijena fizičke i papirnate nafte sada su velike, stvarajući jaz gdje cijena stvarnih barela (fizička nafta) daleko premašuje cijenu prikazanu na finansijskim ekranima trgovaca (papirnata nafta). I, usput, još jedna važna stvar koju treba imati na umu u ovom slučaju - kod papirnate nafte preko 95 posto ugovora nikada ne rezultira stvarnom, fizičkom isporukom nafte. Papirnatom naftom, zapravo, trguju veliki hedge fondovi, algoritmi i investitori koji se samo (doslovno) klade o smjeru kretanja cijena.

Međutim, tu nastaje suštinski problem. Kada zapadni mediji izvještavaju o cijenama nafte, oni izvještavaju o cijenama papirnate, a ne fizičke nafte. Zašto? Zato što se u kriznim situacijama, poput ove u Hormuzu, na taj način stvara psihološki efekat da smanjena ponuda nafte ne ostavlja prevelike šokove na tržištu. Ali to, zapravo, nije tačno. Dok zapadni mediji izvještavaju o cijeni od 91 dolar po barelu, u Singapuru ne možete kupiti barel nafte po cijeni nižoj od 221 dolar.

Tako zapadni mediji, zapravo, stvaraju i šire lažnu sliku stabilnosti cijena, zasnovanu na papirnatoj nafti, i to je upravo ono što je prof. Hanke ocijenio pogrešnim na tržištu naftnih futuresa. Naravno, sada se postavlja pitanje kako to trgovci fizičkom naftom ne znaju ili ne vide? Odgovor je jednostavan: oni to i znaju i vide, ali je smanjena ponuda nafte zbog zatvaranja Hormuza nadoknađena iz strateških rezervi nafte zapadnih zemalja, prije svega Sjedinjenih Država, koje su napadom na Iran ovo i prouzrokovale.

Nakon što je Iran blokirao Hormuz za američke i izraelske brodove, Sjedinjene Države su najavile puštanje 172 miliona barela sirove nafte iz svojih strateških naftnih rezervi (SPR - Strategic Petroleum Reserve) na osnovu odluke Trumpove administracije. Isto su uradili i američki saveznici: Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Australija, Italija, Kanada i Japan, intervenišući sa približno 228 miliona barela nafte.

Međutim, loša vijest - bar za njih - jeste to što strateške rezerve nafte nisu beskonačne, nego se troše. Strateške rezerve nafte Sjedinjenih Država su već sada pale na veoma nizak nivo, kao iz vremena prve naftne krize iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što znači da će u jednom trenutku biti donesena odluka da se obustave intervencije na tržištu sa naftom iz strateških rezervi.

A onda će nastupiti šok! Trgovci naftom više neće moći kupiti naftu po papirnatoj, nego po cijeni fizičke nafte. “Kada se to desi, cijene nafte će vrtoglavo porasti”, kaže prof. Hanke. Onda nastaje haos. Prema sadašnjim cijenama, ekvivalent udara bi izgledao ovako: mediji, koji su jučer izvještavali da je cijena nafte 91 dolar, danas izvještavaju da je cijena porasla na 170 dolara!

Ostatak priče se može naslutiti. Možete li samo naslutiti kako bi nešto ovakvo uticalo na prijevoz ljudi, robe i usluga te koliko bi to uticalo na cijene hrane? Od početka američko-izraelskog napada na Iran, globalne cijene hrane su rasle po stopi od najmanje 2 posto mjesečno (mart 2,4, april 2,5 posto). No, pravi problem je rast globalne cijene gnojiva, koje se proizvodi iz naftnih derivata, od 20 posto. A to znači i da je ovogodišnja sjetva problematična, što će uticati na cijene hrane i naredne godine.

Svi koji prate vijesti iz svijeta posljednjih mjeseci morali su uočiti da američki predsjednik Donald Trump gotovo svaka 2-3 dana govori kako je dogovor sa Iranom blizu. Iranci, s druge strane, kažu da to nije tačno. Ali Trumpov narativ i nije bio namijenjen njima, nego tržištima nafte, kako bi se optimističnim najavama zadržala cijena papirnate nafte vještački niskom, jer se u cijenu futuresa kalkuliše cijena na određeni datum u budućnosti (dakle, ne trenutna cijena, nego za, naprimjer, 60 dana, kada američki predsjednik najavljuje kraj rata).

Nažalost, ako se dogovor između Sjedinjenih Država i Irana ne postigne, u jednom će se trenutku zaista i desiti ovo što prof. Hanke najavljuje. I na kraju, umjesto zaključka, jedno pitanje: treba li uopšte istaći da ovdašnje vlasti, na svim nivoima, nemaju apsolutno nikakav plan ili strategiju za ovakav pesimističan, ali, nažalost, veoma izvjestan scenarij?