Zamka za pjesnika, odrastanje dva provincijska mladića u Sarajevu

Odrasli su u istom provincijskom gradiću i iz istog gimnazijskog razreda jednog poznog ljetnog dana uputili su se u Sarajevo. Na prijemni ispit za studij.

Davno je to, davno bilo i u međuvremenu su moji junaci postali vlasnici zavidnih karijera, očevi i djedovi i eno ih, svako na svoj način, i u krugu svojih bližnjih i prijatelja nekako svode životne račune.

Dakle, živi su i mogao bih ih imenovati, ali ne ide to jer: sa obojicom sam prijatelj od tih studentskih dana, a ne bih da i ja postanem hranitelj mnogim koji su željni trača i skandala. Pa ću ja lijepo sakriti njihove identitete i ne dirati u njihove uvažene pozicije koje još zauzimaju na društvenoj sceni, godinama unatoč.

Helem, stigoše dva momka iz provincijskog grada u Sarajevo. Kršni i naočiti obojica, jedan, doduše, malo više i njega ću nazvati Mirko. Drugom ću dati ime Slavko. Neka budu kao tandem koji se održao u kolektivnoj memoriji, to su ona dvojica klinaca koji su dobar dio partizanske borbe iznijeli na svojim plećima.

Moji Mirko i Slavko došli su u neko drugo, za njih sretnije doba. Vrijeme kafića, diskaća, posvemašnje izjednačenosti i poprilično burnog života u gradu koji ne namjeravam izdašnije opisivati.

Bitni su mi junaci. I evo njihovih krokija. Mirko: visok, ljepuškast, blag u nastupu, često zasanjan, uronjen u poeziju kao omiljeno utočište. I pomalo nadmen, zauzimao bi često pozu ptičijeg pogleda na svijet oko sebe. Onako, s visine.

Slavko: još viši i atletski građen, vrckav, duhovit, racionalan. Mirko je izabrao studij filozofije, a Slavko elektrotehniku.

Još od gimnazijskih dana pokazivali su svoje različite interese i jedan i drugi smatrali su svoj izbor studija najboljim mogućim. A shodno svom izboru, svako na svoj način veličao je važnost istog. Do granica svađe.

A do dijaloga koji su mirisali na svađu dolazilo je stoga što su po dolasku u Sarajevo izabrali zajedničke dvije podstanarske sobe i kuhinju. Pa su se, često i mimo volje, susretali na malom prostoru. Mirko je već pisao poeziju, ozbiljno se bavio pitanjima smisla života, ljubavi i sličnim pojmovima koje poete rado obrađuju, a Slavko svako malo uranjao u slatki svijet strasti i slasti. Znao i popiti, a žene mu bile opsesija. I išlo mu, hem je bio naočit, hem umio oko ženskog srca. Na svoj način.

Mirko se takoreći nije rastajao od knjiga. Pritom, malo je zanemarivao i sobu i kuhinju, ta ležernost i može se reći šlampavost išla je tako daleko da ni o svom izgledu nije toliko mario. Bivao i neočešljan, i majicu znao naopako obući... ali to su efemerne činjenice za jednu mladu dušu koja se bavi vječnim temama i dilemama.

“Mirko, pa mi zajedno živimo, je l’ tako?”, jednom će Slavko.

“Da, i?”, skinuo pogled sa nove knjige Mirko.

“Pa mogao bi i ti malo brinuti o higijeni, operi taj tanjir kad ga umažeš, nemoj da u kuhinji danima stoji!”

“Ti brini o svojim tanjirima, a ja ću o svojim.”

“Brinuću, brinuću, ali, bogati, što će ti te knjige vazda u rukama? Ima li za tebe života osim knjiga?”

“To je moja stvar. I moj izbor.”

“E, hajde mi onda reci koliko si za ovih pola godine pročitao novih knjiga?”, smislio Slavko novo pitanje, a s razlogom.

Mirko se uhvatio. Ostavio knjigu pored sebe, pa se zamislio i računa.

“Pa... možda jedno dvadeset. A ti? Šta si ti pročitao, šta si ti naučio osim svoje matematike i elektrike?”, uzvratio Mirko.

A Slavko ga jedva dočekao.

“E, dok si ti tolike knjige čitao i pročitao, ja sam promijenio desetak djevojaka. A hajde mi ti sad samo reci da je ljepše pročitati knjigu nego imati djevojku!”

“Ma, to što si ti imao, to su prizemne strasti, a ja na to ne bih nikada trošio vrijeme”, odgovorio mu (opet s visine koja je nervirala Slavka) Mirko.

A nije Mirko bio imun na žensko, ta studentske su godine kad su u tijelu živi vulkani. Zna to Slavko pa odluči da Mirka dovede do zamke.

“U subotu će mi doći dvije prijateljice, rek’o sam im za tebe, složile se da napravimo dernek kod nas.”

Jedna od njih, za prijatelje i za čitaoca Beba, bila i mlada i lijepa i još k tome mangup veliki. A sa Slavkom, kao sestra. Voljela ga i slušala na sestrinski način.

“Bebo, imam drugara koji je umišljen i malo mi na živce ide, pa hoću da ga nekako kaznim. U subotu ćeš ga upoznati. Tvoje je da ga osvojiš, namamiš, ali da mu ne daš da te dirne.”

Ona se nasmijala i pristala.

I evo popodneva u podstanarskom stanu. Njih dvojica i one dvije.

“Sredio se Mirko tog dana, okupao, obrijao... Kad smo došli, Beba mu se jednom značajno nasmiješila i on je već bio u elementu osvajača. Krenuli stihovi, pa piće, pa priča o prijateljstvu i ljubavi. A Beba majstor, svako malo spušta suknjicu koja joj se diže iznad koljena, popravlja frizuru, smješka se Mirku... Odavno se iscrpile kolektivne teme, došlo vrijeme intimnog šaputanja po parovima... U neko doba kažem, haj’mo svako u svoju sobu, Mirko jedva dočekao. I trajala onda noć, ja ujutro ustao prvi, skuhao kafu, dozivam i njih. Prvi izlazi Mirko, bunovan, otečen nekako, a pogled mu mračan, vidi se nezadovoljstvo.

- Je l’ bilo šta, majstore?, pitam ga.

On šuti.

- Je l’ bilo šta?, pitam ga opet.

- Ništa, promrmlja. Što mi nisi rekao da ona ima momka?

- Nisi me pitao. A i da jesi, ja ne znam da ima momka.

Pogledao me sumnjičavo, ali nije više ništa rekao.

Je li skonto... ni do danas ne znam.