Kriške života pod rendgenom, koji su razlozi da se “vodi dnevnik”

Dva puta sam polazio u tu avanturu i oba sam puta odustajao. Jednom, prije dvadeset godina, drugi put prije tri ili četiri ljeta. Oba sam puta ispisao bar stotinjak stranica, ali sam i prvi i drugi put napisano nepovratno obrisao. Ili mi se činilo da to naprosto nije polje u kojem treba da sijem ili mi se činilo da ne sijem dovoljno dobro i pošteno. Možda je tu bila i poneka dobra i poneka poštena rečenica, ali krajnji rezultat, ipak, nije bio na mojoj strani.

Bezuslovna mistifikacija

Oduvijek sam želio da “vodim” dnevnik; dva puta sam sipao vodu u taj lavor, ali sam je oba puta prosuo iza kuće. Nikada nisam uspio da nađem dovoljno preciznu mjeru iskrenosti bez koje dnevnik ne može da diše. U dnevniku ne smije biti viškova; tu nema tajni, nema zadržavanja i taktiziranja, nema polovičnih rješenja i sitnih promašaja. Sve mora biti taman onako kako jeste, ni manje ni više od toga, ni ljepše ni grdnije, a tu je metu često nemoguće pogoditi. Lako je biti iskren prema drugima, no je teško sebe ne lagati i prema sebi biti čovjek.

Ponešto od onoga što sam napisao imalo je previše “kilograma”. Trudio sam se da ne budem pogan, odnosno da budem iskren, ali mi je ta iskrenost povremeno bila isuviše surova. Kao da je o toj iskrenosti visila giljotina koja je trebala da se spusti na vrat onih o kojima sam pisao. Na drugoj strani ulice bilo je previše sentimentalnih izloga. Jer je istina uvijek sladunjava ako nije surova, teška i opora. Ako već nisam kadar da vodim dnevnik, onda sam bar (bio) kadar da pročitam šta o dnevnicima misle oni koji su ih, manje ili više, cijeli život pisali.

“Zamišljam”, piše Branko Lazarević, “dnevnik jednog ludog zaljubljenika, jedne neverne žene, jednog književnika koji beleži sve što mu prođe kroz pamet, jednog ubice, jednog sadiste, jednog hermafrodita, jednog ludaka, jednog lekara; ovog poslednjeg na prijemu u Dvoru koji gleda sve te velikodostojnike, i njihove žene, i njihove kćeri i sinove, kroz svoju kliniku i kroz svoje recepte. Naročito bih želeo jedan dnevnik nekog velikog državnika.” Lazarević, i sam autor dnevnika i to “Dnevnika jednog nikoga”, pita: “Bože, šta je tu tek prljavština, špijunaže, potplaćivanja, ubistava, atentata i, onda, prijateljski sastanak tih saveznika ili neprijatelja sa stvarnom pozadinom, sa stvarnim događajima iza scene na kojoj se nazdravlja i zaklinje?”

Za Pekića je “dnevnik svesna, polusvesna ili nesvesna, ali bezuslovna mistifikacija”. Prema činjenicama, veli veliki pisac, odnosi se on kao opis pobjedničkog vojskovođe prema toku bitke. (Oni koji bi drugi opis predložili mrtvi su.) Dnevnici se pišu da ih niko ne čita, ali kao da će ih svako čitati. Dnevnik ne mora lagati, veli Pekić, on samo može ne govoriti svu istinu. Vođenje dnevnika je “neizbežno prepravljanje sebe”. U konačnici, dnevnik je često slika jednog života kakav bi trebalo da bude, a ne kakav jeste.

Poljski klasik i dramaturg Witold Gombrowicz autor je trotomnog dnevnika koji je 1985. godine objavila beogradska “Prosveta”. Pisac romana “Ferdidurke” i “Pornografija” napisao je gotovo hiljadu dnevničkih stranica, ali je o samom činu vođenja dnevnika ostavio malo rečenica. On se osjeća “kao da iz blagoslovene noći izlazi na tvrdu svetlost zore, koja ga ispunjava zevanjem i izvlači na javu njegove nedostatke”. Laž koja postoji u samom polazištu njegovog dnevnika, bilježi Gombrowicz, čini ga bojažljivim i on se zbog toga izvinjava. Njegova teškoća u susretu sa dnevnikom je bila ta što dnevnik nije pisao za sebe, nego za novine, samim tim – za druge.

Mađar Sándor Márai napisao je 46 knjiga, uglavnom romana, a njegove dnevničke bilješke tek treba da budu u potpunosti prevedene. Márai smatra kako nije dovoljno pisati dnevnik, nego ga treba i čitati, sopstveni dnevnik, često, redovno, upravo onako sistematično kao što ga pišemo. Drugi pisci dnevnika ne popravljaju napisano, jer dnevnik ima karakter dokumenta, ali Máraievo voće nije raslo u toj bašti. Pisao je o tome kako treba da izvrši promjene i kako mora da očisti dnevničke stranice od svakog prljavog “istorijskog” nanosa i otpadaka.

Koji su razlozi da se “vodi dnevnik”, pita pisac i reditelj Živojin Pavlović, čiji su dnevnici objavljeni u čak sedam tomova. Koji su razlozi da se iz dana u dan zapisuju događaji, doživljaji, zapažanja? Da se bilježe osjećanja, sjećanja, misli, neiskazane riječi? I koji su razlozi da se, pita on dalje, “posle pauze od skoro dve decenije, opet iz dana u dan ispisuju redovi što se često neće ticati nikog drugog do onoga ko ih polaže na papir?” Dnevnik se, smatra on, začinje iz najrazličitijih pobuda. Prije tri decenije, kada je prvi put počeo da vodi, on se tog posla prihvatio nadahnut Krležinim dnevnicima. Drugi put, stariji za trideset godina, oklijevao je da obnovi svakodnevno bilježenje koje je zvao “seizmogram sopstvenog življenja”.

Književna pobuna

Draško Ređep, divni novosadski gospodin i plemenita panonska duša, kaže kako dnevnici “u najboljim svojim časovima takozvane dokolice otkrivaju rudnu istinu”. Kao žanr, piše Ređep, ali prije kao pukotina u govoru i zboru, dnevnik nas još najtačnije izdaje, opominje, nikome ne prašta, najuzbudljiviji kad je cinično pisan kao Malaparteove knjige, a neprerušeno istinit kada nas otkriva do dna, odjednom nage, u metaforičnoj rasvjeti, kao u času rađanja ili smrti. “Dnevnici”, veli Ređep, “računaju zaista sa nepristajanjem na shemu, na oktroisanu zakonodavnu meru koju, bar javno, slepo poštujemo, izazov slobode, vijorni steg revolucionara na Gojinom platnu”. Da nije dnevnika, mnogo šta ne bismo znali o holokaustu, o patnjama žrtava, zatočenika, svjedoka.

Svi su ovi pisci ostavili stotine i stotine dnevničkih stranica. Pisali su ih u dokolici, iz nemoći ili strasti, u svitanje ili u gluvo doba noći, prepušteni sebi ili vremenu koje ih je mrvilo, ali su pisali. Nisu odbacivali, nisu bježali, nisu se predavali. Dnevnik je veličanstvena vrsta književne pobune. Kada se čini da se više nema o čemu, tu je uvijek dnevnik da primi onaj naš suvišak koji se u početku ukazuje kao manjak. Ali, vrijeme će taj manjak neminovno da uveća i te će, kako bi rekao Lazarević, “kriške života” pod rendgenom dobiti novi sjaj.