Moje tijelo, moja istorija

Skoro pričam s materom i nekako dođe tema mog ranjavanja, pojavi se ni iz čega. Priča mi mati kako je otac ležao na krevetu (bio je teško ranjen tada), a ona je sjedila u fotelji i rekla mu kako se žestoko puca i granatira, i da sam ja gore na tom ratištu, na Hasinom vrhu, kao što sam i bio. Onda je otac rekao da mati to fantazira i da ja nisam na tom ratišu nego na nekom drugom, ali bio sam baš na tom. I ranjen nekad u kasno poslijepodne. Možda sam tek naveče bio u cazinskoj bolnici, ne sjećam se dobro tog perioda, sjećam se prijema u bolnicu, jer je bilo toliko ranjenih i mrtvih taj dan. Skakutao sam na jednoj nozi, onda su mi našli neka kolica, i posadili me. Odgurali prema trijaži, da se ustanovi stepen mog ranjavanja. Da li sam odmah išao na operaciju ili sutradan, mislim da je to bilo odmah. Neko mi je zabio injekciju lokalne anestezije i mogli su mi komotno otkinuti nogu tupim nožem, a ja to ne bih ni osjetio. Međutim, hirurg je skalpelom otkinuo dijelove tkiva koji nisu mogli zarasti, i napravio od rane jednu pravilnu kružnicu. Geler je ostao duboko u stopalu.

Kada su moji roditelji saznali da sam ranjen oni su bukvalno bili radosni, jer su znali da sam živ, a to je bila jedina premija u ratu. Nisam jednom želio da budem ranjen toliko da ne moram više ići na ratište, čak mi ni amputacija noge nije izgledala kao strašna činjenica, jer je bitno bilo ostati živ.

Tako su moji roditelji proveli tu noć radosni, zagrljeni, i mati mi je to ispričala nakon više od trideset i dvije godine od tog događanja, mog ranjavanja i njihovog proživljavanja tih trenutaka.

Mati je bila u pravu za bjesomučnu pucnjavu koja je bila tolika da je dopirala i do Cazina, koji se nalazio dvadesetak kilometara kopnene linije od Hasinog vrha, što je vazdušne linije bilo desetak kilometara, i vrhovi Grmuško-srbljanskog platoa su bili vidljivi s uzvisina Cazina. Njen osjećaj je nije prevario; otac je znao da sam gore, ali je lagao materi da se ona ne bi nervirala. U nastavku razgovora mi je mati isto rekla kako je stari, Sejo, imao osjećaj krivice jer sam se ja povodio za njim u ratu, on mi je, logično, bio uzor, i ne samo meni. Mislio je da će on biti kriv, na neki način, ako se meni nešto kobno desi.

I desilo se, ali daleko od svake kobi.

Zanimljivo je kako treba tri decenije da neke stvari budu izrečene, da isplivaju na površinu razgovora, koji je možda započeo o vremenu, o tome šta mati radi, o zalijevanju cvijeća, o vijestima iz grada; razgovor o jednoj kolotečini života, koji onda biva prekinut sjećanjem koje nikad nije otišlo iz njene glave, niti prešlo preko jezika, barem ne u razgovoru sa mnom. Do tog trenutka kada mi je rekla.

Dani ranjavanja su bili bolni i sretni dani, bolni dok kosti nisu počele zarastati, a sretni jer si imao cigareta, kafe, hrane u izobilju; posjećivali su nas i političari, privatnici (sjećam se rahmetli Sulje Suljića i šteka cigareta koje nam je donio); bili smo zvijezde u očima drugih ljudi, iako ja od tog zvjezdanog momenta nisam dobio Zlatnog ljiljana, a mislim da sam ga trebao dobiti. Tada mi je to bilo nevažno, i nisam se borio da bih bio nagrađivan – bio sam skroman sukladno mladom čovjeku.

Kada smo dobrano stali na noge, iako je u mom slučaju to bilo nemoguće reći bez sarkazma, jer sam dugo morao hodati na štakama, izlazili smo i u kafane. Jedna je bila blizu brigadne bolnice gdje smo kao ranjenici ležali. I trčali smo na štakama, toliko je bilo snage i života u nama. Opet, odlasci u WC su bili ogromna patnja jer je meni samo jedna noga bila oslonac dok vršim bilo koju nuždu. Odnekud su bolničari nabavili invalidska kolica s rupom u sjedištu, i onda je nužda obavljana koliko-toliko na ljudski način. Bilo je patnje, nije da nije, bolova, ali ne bih o tome, tada nam je to bilo beznačajno.

Ono što je meni sada značajno je kada neko u svom javnom, političkom govoru u potpunosti obezvrjeđuje sve što se, evo recimo meni desilo u ovom novinskom tekstu (kao i mojim roditeljima), a da ne govorim o desetinama i stotinama drugih ljudskih sudbina naspram kojih moja ratna sudbina djeluje kao kafe late sa šlagom. O sudbinama koje su zauvijek ugašene, da bi neko iskulirano mogao reći kako je u Bosni i Hercegovini rat, zapravo, bio borba za moć/vlast. A samo zato da bi se taj neko dodvorio nekim evropskim mediokritetima u popeglanim odijelima. Ili iz kojeg god da je razloga, svakako je ogavna revizija istorije. Brisanje istorije koju smo mi činili.

U jednoj svojoj knjizi sam napisao: “Pravo na sjećanje će biti posljednje ljudsko pravo.” I to je nemoguće oduzeti bilo kome.