Trebalo mi je vremena da shvatim da sam alergičan na vlast

Kad smo ga sreli prvi put i upoznali se, prije petnaestak godina, bio je nepoznat. Mala skupina iz Le Mondea je otišla u Firencu sresti se sa gradonačelnikom i budućim premijerom Matteom Renzijem, čiji je da Empoli bio savjetnik. Od te večeri, da kažemo istinu, pamtimo samo njega – tako je nadareno opisivao kulise vlasti. Ono što tada nije rekao je izvor te strasti za politiku, svoje emocionalne porive i ništa o njenoj nasilnosti. Danas 52-godišnjak, italo-švicarski pisac govori o tome.

Ne bih stigao dovde da…

- Da moj otac nije bio žrtva atentata, početkom 1986, kad mi je bilo 12 godina. Priznajem da je priličito žestoko pripisati to tome, jer sam u stvarnosti prije atentata imao vrlo normalno djetinjstvo, i privilegirano, između Parisa i Bruxellesa. Moj otac, koji je bio ekonomista u Europskoj komisiji, vraćao se iz ureda u 18 sati, išao sam u Europsku školu. Ukratko, život je bio ugodan i lagan. A onda smo se vratili u Rim…

…gdje se dogodio atentat…

- Dogodio se u vrlo kratkom vremenu nakon našeg dolaska u Rim. Moj otac je bio imenovan za savjetnika za gospodarstvo socijalističkog premijera Bettina Craxija (1934-2000) desetak dana prije. Imao je vozača, koji mu je bio istovremeno tjelohranitelj, jednog carabinierea, dakle policajca, ali uopće nije osjećao da mu bilo šta prijeti. Nije bilo nikakvog upozorenja ni prijetnje, uostalom, terorizam ekstremne ljevice, koji je potresao Italiju, bio je na očitom zalasku. Grupe, koje su opstajale, nisu se čak više ni zvale Crvene brigade. Ukratko, to je bio njihov kraj.

Ponos zbog oca

Moj otac je bio jedna od njihovih posljednjih žrtava. Mislim, ustvari, da je bio laka meta. Tog se dana bio zaustavio kod prodavača novina, kod kojeg se zaustavljao svako jutro. Vidite koje opasnosti prijete čovjeku koji je ovisnik od štampe! (Smije se.) Kad je teroristički komandos počeo pucati, njegov vozač – carabiniere – je izašao iz automobila, uzvratio je paljbom i ubio jednog od terorista, jednu ženu. Doduše, na nevjerojatan način, jer je žena nosila neprobojni prsluk, a metak je ušao do pazuha. Podlegla je i ostali članovi terorističkog napada su pobjegli.

Moj otac je bio ranjen, ali ne jako ozbiljno. Metak mu je probio ruku, a druga dva su ga pogodila u butinu. Od tada smo živjeli sa idejom da atentat nije bio u potpunosti završen, jer otac nije ubijen, i prijetnja se nastavljala. Do kraja života je živio pod vrlo značajnom policijskom zaštitom.

I Vi ste se, kao dijete, našli pod policijskom zaštitom?

- Ne, ja nisam imao zaštitu. Crvene brigade nisu mafija, oni nisu napadale familije. Ali prijetnja je bila tu. Kuća je bila pod jakom zaštitom. Kad je moj otac izlazio, zatvarali su ulicu i pratilo ga je pet tjelohranitelja. Ja sam, dakle, izvjestan broj godina živio u tom ozračju uvijek mogućeg atentata. Moram reći da nisam osjećao samo strah. To je bio i osjećaj ponosa zbog mog oca, intenzivna ideja da je radio nešto važno i da sam ja bio tamo gdje se to dešava.

To je grub početak za razumijevanje politike i vlasti…

- Istina je da je ta nasilnost bila priličito tipična za ono doba. Vrijeme u kojem je ekstremna ljevica napadala umjerenu ljevicu, prije nego desnicu. Moj otac je bio savjetnik za gospodarstvo socijalističkog predsjednika vlade, i teroristički leci su tvrdili da je on doprinio, kroz finansijske zakone, razradi zakona koji su upereni protiv radničke klase. U svojim posljednjim godinama, Crvene brigade su, uostalom, za mete birale često pravnike i ekonomiste, koji su bili dobri stručnjaci reformističke ljevice. U bolnici, u kojoj se moj otac oporavljao od ranjavanja, jedan od prvih koji ga je došao posjetiti bio je Gino Giugni (1927-2009), pravnik, kojeg su smatrali ocem onoga što se nazivalo radnički statut. I on je bio žrtva, nekoliko godina prije, atentata jednog “gambizzata”, kako se onda govorilo, neke vrste upozorenja, koji je podrazumijevao pucanje u noge.

Vaši roditelji su bili izrazito politički angažirani?

- Ne, moj otac nije nikada bio ni u jednoj stranci. Nije tamo stigao kao aktivista. Bio je ekonomista. Naravno, sa senzibilitetom više prema centru ljevice. Ali, prije svega kao visoki funkcioner. Rođen sam u Parisu, jer je svojevremeno radio u OCDE-u (Organizaciji za suradnju i ekonomski razvoj), imao je više tehnokratsku, nego političku ulogu. I bio je sa juga, dakle, čovjek ljubavi koja je bila vrlo demonstrativna.

S druge strane, moja je majka prekrasna, ali malo hladna Švicarka, iz dijela gdje se govori njemački. Ona je germanista i radila je kući. Pokušavali su me zaštititi. Sjećam se da sam jednog dana zatekao u kući novine L’Espresso, sa jednom stranicom koja je nedostajala. Otišao sam do prodavača novina i kupio nov primjerak.

Članak je govorio o hapšenju, od prije nekoliko tjedana, neposredno ispod naše kuće, dvojice članova od onoga što je bilo ostalo od Crvenih brigada. Jedna rečenica je glasila: “Jesu li htjeli počiniti novi atentat?” A moj otac je ipak umro u prometnoj nesreći, imao je 57 godina, a ja 22.

Sačuvao sam od njega tu viziju, izgrađenu na kraju adolescencije, o čovjeku koji je bio unekoliko u opasnosti, a da nije prenio svoj strah na mene. A bio je, onda, u ono vrijeme, Rim, frenetičan grad visokog intenziteta, u poređenju sa mirom sjeverne Europe i Bruxellesa.

A Vi ste, ipak, otišli iz Rima.

- Nadam se da ću se oduprijeti iskušenju vratiti se tamo živjeti! To je istovremeno prostor gdje se osjećam kod kuće, gdje sam započeo studij prava, gdje žive neki od mojih najboljih prijatelja, ali i mjesto u vezi sa kojim sam sačuvao teško iskustvo, ne samo zbog atentata, nego i zbog ostalog. To je idealno mjesto za Francuza, koji je zaljubljen u Italiju zbog njene ljepote. Ali ja, kao Italijan, uočavam drugu stranu dekora: disfunkcionalan grad, gdje su relacije važnije od kompetencija ili sposobnosti. Nisam htio da moja kćerka tamo raste. Rado tamo odlazim, ali sam sretniji u Parisu, gdje sam već bio student na masteru, na Političkim znanostima, i gdje danas živim.

Uprkos tragediji Vašeg oca, i Vi ste, kao i on, bili politički savjetnik, i u Vašim knjigama opisujete nasilnost politike.

- Dvije stvari koje su me uvijek fascinirale su književnost i politika. Stalno sam, bez prestanka, išao od jedne do druge tamo i nazad, od najranijeg djetinjstva. Kad sam imao 22 godine, kad sam radio u kabinetu ministra komunikacija Antonia Maccanica (1924-2013) u Prodijevoj vladi, objavio sam moju prvu knjigu “Un grande futuro dietro di noi” - Velika budućnost iza nas. To je bilo rano, ali bio sam nestrpljiv… Odmah sam platio cijenu, jer je izašla tjedan dana nakon automobilske nesreće mog oca, koji je pročitao prvu verziju, a nije imao priliku da je vidi završenu. Tako je to bila koincidencija oba događaja, i ako je knjiga i bila uspješnica, naravno da u tome nisam mogao profitirati…

Bile su godine Berlusconija i, u prvoj knjizi, govorite o italijanskoj mladosti.

- Silvio Berlusconi (1936-2023) je bio prvi put predsjednik Vijeća ministara 1994. Mladi su masovno glasali za njega i cijela ljevica je tvrdila da ih je on izmanipulirao medijima koje je kupio, posebno televizijom, kojom je vladao. Ja sam htio pokazati da su možda bili i drugačiji razlozi za tu pomamu, naročito Berlusconijev kapacitet za transgresiju, dok je ljevica u to vrijeme bila jako konzervativna. U suštini, radilo se o kritici ljevice, koja je dolazila sa ljevice. Mislio sam da je trebalo pokušati razumjeti šta je činilo snagu protivnika i koje su bile naše slabosti.

Bili ste savjetnik u gradskoj upravi Mattea Renzija, koji je bio neka vrsta italijanskog Macrona. Dakle, vjerovali ste u politiku!

- Sreo sam Mattea Renzija kad je bio predsjednik provincije Firenze (2004-2009), to znači skoro ništa. Ali nije bilo teško uočiti da on ima vanserijski talenat, to znači karizmu, kapacitet da uvjeri. Imao je i stratešku viziju, političku lucidnost, koja mu je omogućavala predvidjeti deset budućih poteza – na zapanjujući način. Sreo sam izvjestan broj političara, ali Renzi me je najviše impresionirao. Kad je izabran za gradonačelnika Firenze, predložio mi je da budem njegov zamjenik za kulturu. Imao je perspektivu da ide naprijed, na nacionalnu razinu, kad se berluskonizam počeo zaglibljivati u skandale. Sav sustav se počeo raspadati.

Politički savjetnici često žive tuđim životom, vlast koju ima njihov gazda, istovremeno, dok ga postavljaju na scenu. Je li to ono što Vas je inspiriralo za Vaše knjige?

- Na izvoru “Inženjera kaosa” je bilješka od deset stranica, koju sam bio pripremio za Mattea Renzija, kad je bio predsjednik vlade, ili vođa političke većine.

Analizirao sam Movimento Cinque Stelle, populistički pokret Beppe Grilla, da bih pokušao razumjeti kako to funkcionira. To je bilo vro bizarno, nije bilo ni stranke, ni televizije, ni medija. A ipak je proizašao iz interneta, taj karizmatični lider, ta čudnovata organizacija koja je funkcionirala, u suštini, kao poduzeće. U toj bilješci nisam fenomen prostudirao ni kao novinar, ni kao pravnik, nego kao praktičar. To sam razvio i tako je nastala knjiga “Inženjeri kaosa”.

Vrijeme grabljivaca

Trebalo mi je vremena da shvatim koliko sam ja alergičan na vlast. Ni malo ne uživam u provođenju vlasti i ne podnosim da se na meni sprovodi vlast. Matteo Renzi je na svoj način bio politička zvijer. Na izvjestan način mi smo bili suprotnost. I dakle – razumjeli smo se. To je bio profesionalan odnos i u isto vrijeme priličito prisan. Politikom sam se prestao baviti 2018. bez žaljenja, jer u suštini, u njoj nisam bio sretan. Ali, fasciniranost je ostala i političari ostaju izvanredan tip likova za pisca.

Neki kritičari su Vam, međutim, zamjerili da ste u knjizi “Mag iz Kremlja” razvodnili nasilje Vladimira Putina i njegovog savjetnika Vladislava Surkova, predstavljajući ih ljudskijim…

- Ne ocjenjuje se neko djelo kao da je doktorska teza, i već je zamjereno Bretu Eastonu Ellisu da je napravio apologiju serijskog ubojice kad je napisao “American Psycho”. U suštini, ni na koji način nisam prešao preko njihovog nasilja ni brutalnosti, nego svako čita na temelju svoje vlastite povijesti, i ja prihvatam da ima kontradiktornih tumačenja. Kako god da jeste, spram protivnika koji mi izazivaju nevolje i brige, uvijek pokušavam ići dalje i razumjeti njihove duboke izvore, njihovu intimnu mehaniku. To radi, kako ja vjerujem, književnost.

Populisti napreduju posvuda, u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama, koristeći društvene mreže i umjetnu inteligenciju (AI) da prodube i pojačaju pokret kojeg ste opisali. Koje oružje preostaje našim demokracijama?

- Demokracije raspolažu fundamentalnim oružjem, budući da one, u suštini, predstavljaju jedini istinski sustav koji daje zajednici kontrolu nad njenom sudbinom, što populisti i različite autokrate obećavaju, ali nikada ne realiziraju. Problem je što su naše demokracije ostale na analognom stadiju. A sve, a ne samo politička debata, nego se život svakog od nas, premjestio u digitalnu sferu, koja je u ovom trenutku, neka vrsta države koja je u bankrotu, kojom dominiraju grabljivice. Ponovno izmisliti demokraciju u digitalnoj dimenziji i u umjetnoj inteligenciji je, mislim, jedini način da preuzmemo kontrolu nad našom sudbinom.

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)