Hronika najavljene smrti

Dvadeset je minuta do ponoći i do odvajanja za Novsku još je desetak minuta. Na “vezi” smo sa drugom koji je zaglavio u Jasenovcu, a istovremeno pratimo stanje i u Gradišci. Crvena linija je i na jednom i na drugom prelazu ogromna. Ako skrenemo ka Donjoj Gradini, lako se može desiti da Gradiška “otčepi”, pa da se pohvatamo za glave. A još se lakše može desiti da nastavimo za Gradišku i da nam negdje na pola puta jave da je Jasenovac prodisao. Kao da smo u tamnom vilajetu: pogibija je sigurna ma šta da izaberemo.

Prva svjetla

Biramo isključenje kod Novske, jer nam se čini da se crvena linija kod Jasenovca zeru skratila. Vozač koji je za volanom već dvanaest sati kaže da nam ne gine momačko čekanje. Ukoliko se ne desi neko čudo, a čuda već odavno nema, ne gine nam najmanje dva i po sata čekanja. Ali i to je, veli on, premija, jer bismo na Gradišci probili i treći sat. A ovdje možda otvore i pravac ka Dubici, pa će sve biti ne baš dva puta brže, ali brže svakako. Prije sedam dana čekao je tri sata u Gradišci, od pola tri do pola šest, otpalo je na njemu sve što je moglo da otpadne zbog čekanja i milimetarskog pomjeranja.

Nada nam, ipak, polako ždere strahove: očekivane kolone automobila nigdje nema, samim tim nema ni čekanja, a prošli smo i Kameni cvijet koji sablasno stoji u jasenovačkoj mrklini. Odjednom se ukazuju prva svjetla. Dugačka krivina zaklanja vidik i stvara privid koji nas hrabri. Nikada se brže salo nije istopilo. Dvije stotine automobila pred nama. Najmanje. Policajci preko mosta puštaju na svakih dvadesetak minuta turu od petnaest vozila. Ako sve bude kako treba, preći ćemo granicu do Male Gospojine. Okretanje je nemoguće, a i uzaludno je, jer je i na narednom prelazu, onom u Gradišci, kolona koja se neprestano povećava.

Prvih pola sata se nismo pomjerili nijednog jedinog milimetra. Gdje smo pali – tu smo se i primili. Još desetak minuta i pustili bismo korijenje. Iz “parking” moda u laganih deset kilometara na sat, pa i to svega dvanaest sekundi. Jedna cigara, druga cigara, treća cigara. Ništa. Jedna kafa, druga kafa, treća kafa. Opet ništa. Pomjeranja su neznatna, gotovo neprimjetna. Kao da se vraćamo u istu tačku nakon što krenemo. Iznenadna pomjeranja nas obraduju, ali samo kratko, jer se brzo ispostavlja da su dva-tri nervozna vozača odlučila da prekinu agoniju: okrenuli su se nekako na uskoj jasenovačkoj cesti i utekli su tamo odakle su došli.

U čekanju ima nečega što je demonsko

Butine otiču, listovi se grče, tabani peku. Svaki je mišić upaljen usljed neprirodnog čekanja. Glava bubnji, crijeva se zapliću u nervozni čvor. Izlazimo napolje, ali napolju ne možemo dugo: em je studeno, em auta iz suprotnog smjera šinjaju i nemamo gdje da se sklonimo kada naiđu. Izbrojali smo šezdeset automobila do velike raskrsnice na kojoj policija pušta i preusmjerava. Prva procjena je da moramo čekati još najmanje četrdeset i pet minuta. Treba nekako preživjeti i taj pakao. Brzo smo prešli most, ali smo se suočili sa novom kolonom koja se pomjerala još sporije nego ona prethodna.

U pola tri smo prešli granicu. Dva i po sata nakon što smo se prvi put zaustavili. Još smo dobri i prošli. Drugar koji je u Jasenovac stigao u trenutku kada smo prolazili Grac, prešao je granicu kada smo se isključili kod Novske. On se na vatrama granice pekao četiri debela sata. Pitanje je da li je uopšte pretekao. Još je veće pitanje da li smo pretekli mi. Nesnosnu gužvu ubija još nesnosnije čekanje. A ono je opet raj u odnosu na pakao neprimjetnog pomjeranja. Tri mačje dlake za pola sata. Brže napreduju mrtve kokoši. Džaba je lutati van auta dok kolona stoji: ili je napolju žega koja ne da disati ili je minus toliki da podrezuje pluća na svakom koraku.

Ništa ne ponižava čovjeka toliko koliko ga ponižava čekanje. U čekanju ima nečega što je demonsko. Čekanje čovjeka zaustavlja, prizemljuje, zakiva. Kada udari na beskonačan red ili nepreglednu kolonu, postaje svjestan tamnice u koju je bačen da trune. U tom kazamatu nema svjetla, nema svježeg vazduha, nema pitke vode, niko koru hljeba da proturi kroz debele rešetke. Trpljenje je jedini odgovor, ali to mogu samo oni koji su na trpljenje svikli. Ostali psuju i kunu, vrijeđaju i prijete. Džaba. Lakše je samo dok uzvik traje. Ne pomaže nikakvo bogaranje, jer nema te psovke koja će skratiti kolonu makar za pola metra.

Naš usud

Svedeni smo na čekanje. Cijeli život čekamo. Čekanje je i naša horizontala i naša vertikala. Čekamo u trgovini da kupimo kutiju cigara, čekamo kod doktora da dobijemo uputnicu, čekamo na poslu dozvolu da idemo kući, čekamo u crkvi da priđemo ikoni, čekamo u pošti da platimo račun, čekamo u kafani da naručimo, čekamo majstora da “pogleda” frižider koji je procurio, čekamo frizera da nam javi kad ima slobodan termin, čekamo vikend, čekamo da dođe voda, čekamo da se “vrati” struja, čekamo kišu, čekamo sunce, čekamo da sve prođe, da se sve završi, da se, konačno, ovako načekani, smirimo…

Čekanje je naš usud. Ništa ne umijemo da ubrzamo, nijednu prečicu ne znamo da pronađemo. Zadovoljni smo što nam je dozvoljeno da čekamo. Drugima su redovi i kolone prokletstvo, nama su blagoslov. U svakom čekanju trpimo do isteka čekanja. Niko ne umije da se pobuni protiv tolikog čekanja, niko ne želi da rasturi kolonu ili red. Čekamo čak i kada ne znamo šta čekamo. Toliko smo svikli na čekanje da bismo mogli da budemo poštanska marka sa žigom čekanja. Čekanje je agregatno stanje u kojem postojimo i iz kojeg nikada nećemo uteći. Nema rampe pred kojom nismo kadri da osijedimo, nema reda iz kojeg nećemo uteći. Čekanje je čekić kojim su nas ukovali za čamovu dasku na koju će da nas, na koncu, i polože.