Gdje smo izgubili empatiju?

“Saobraćajna nesreća u centru grada izazvala velike gužve i kolaps”, samo je jedan od naslova koji su svakodnevni na portalima. U jednoj od nesreća učestvovala su dva automobila. Povrijeđene su tri osobe. Slike na portalima prikazuju smrskane automobile i vozilo Hitne pomoći. No, ovaj put nije tema nesreća, već ljudi koji komentarišu. Nažalost, društvene mreže i otvoreni komentari na portalima daju za pravo svakome od nas da iznesemo svoje mišljenje, a mišljenje je, da prostite, baš kao i stražnjica (da se ne izrazim drugačije), jer svako ga ima. Komentari poput:

- Gdje su poletjeli, ovdje ima i pješaka?

- Kome je babo dao auto malo preko vikenda?

- Odmah bih ja to po kratkom postupku, to ne zaslužuje da živi!

- Sve babini sinovi, samo gasaju!

Ovi komentari nam samo pokazuju među kakvim ljudima živimo (a, nažalost, ovakvih je u većini među nama) i koliko smo se pogubili u osjećajima. Dan poslije nesreće izlaze detalji da je u jednom automobilu bila porodica s djetetom, a u drugom 80-godišnjak koji je zadobio teže povrede. U trenutku nesreće niko od “komentatora” nije postavio pitanje šta je njen uzrok? Da li je nekome u tom trenutku pozlilo? Da li je nekome otkazalo nešto na vozilu i slično?

Danas ljudi sebi daju za pravo mnogo toga. Svi se smatraju stručnjacima. Svi bi da riješe neke situacije. Svi bi da daju podršku onome koga poznaju, a pri tome se ne pitajući da li je taj naš poznanik, prijatelj ili šta već - u pravu.

Dati svoj sud ili komentar možda možemo kada se saslušaju sve strane, kada istraga bude završena, ali ne - velika većina mora prokomentarisati kako svi jurcaju, kako je zaustavljen saobraćaj, a vikend je, svi su krenuli na neki vid zabave i odmora, kako policija ne radi svoj posao i uviđaj traje dugo. Ukratko, sve stručnjak do stručnjaka. To zna i je li neko brzo vozio, koliko traje uviđaj... i šta sve ne.

Empatija, sposobnost razumijevanja i dijeljenja osjećaja drugih, ključna je komponenta ljudskih odnosa. Međutim, u savremenom društvu čini se kao da smo izgubili dio te važne osobine.

Umjesto stvarnih razgovora često biramo virtualne interakcije, koje su površne i ne lične kao razgovor. Trčeći za svakodnevnim stvarima, fokusirajući se na svoje ciljeve, zadatke i obaveze, (pre)često zaboravljamo na suosjećanje s onima koji prolaze kroz teške trenutke. Kada se usmjerimo samo na sebe i svoje ciljeve, teško da možemo razumjeti tuđe boli i radosti.

Nažalost, živimo u društvu gdje se uspješnost često mjeri usporedbama, te smo tako i skloni kritikovati druge kako bismo se osjećali bolje u vezi s vlastitim postignućima. Kako bismo potakli empatiju, potrebno je njegovati otvorenost prema različitim perspektivama. To svakako može biti aktivno slušanje, postavljanje pitanja i sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima koje potiču razumijevanje i saradnju. Ali ko danas koga sluša? Svi reagujemo na prvu. Spremni smo nekoga osuditi i oblatiti ne razmišljajući da li je nešto rečeno istina i hoćemo li tom našom reakcijom i komentarom povrijediti nekoga.