Od bakljada i radničkih izleta do gašenja visoke peći u Zenici i nove borbe za opstanak

“Zenički trudbenici dočekali su Praznik rada novim uspjesima u proizvodnji. Izvršavanje obaveza datih u prvomajskom takmičenju pomoglo je da se brže izvrše mjesečni zadaci, tako da su radnici Željezare, Rudnika, Elektrane i Konstruktora proslavili izvršenje plana za mjesec april. Uoči 1. maja svečanost je otvorena velikom bakljadom uz učestvovanje svih masovnih organizacija i jedinica JNA.

Svi zenički kolektivi organizovali su izlete u obližnja mjesta Nemilu, Janjiće i Babino. Prvog maja otvorena je izložba na kojoj učestvuju zenički kolektivi, lokalna industrija i preduzeća Novi život iz Zenice, Miljacka iz Sarajeva i Tkalja iz Stoca.”

Zajedno smo najjači

Ovako je Oslobođenje pisalo 4. maja 1951, nakon obilježavanja i proslave Međunarodnog praznika rada u cijeloj nam bivšoj državi, ali i decenijama poslije. Ove godine najavljen je dolazak predstavnika svih 37 organizacija Sindikata metalaca FBiH i drugih prijateljskih sindikata 1. maja u Zenicu na prvomajski skup podrške radnicima Nove Željezare Zenica.

Poruka je jasna: Gašenje proizvodnje čelika nije opcija - Spasimo Željezaru Zenica, radna mjesta i temelje naše industrije! Zajedno smo najjači!

Pred ovogodišnji Praznik rada, tačnije, 23. aprila ugašena je visoka peć Željezare Zenica. Taj dan je bio kraj jedne epohe koja je trajala više od 130 godina. Istina, radnici Željezare godinama unazad nisu imali baš previše razloga za slavlje. Ni 1. maj se u BiH odavno ne otvara bakljadama, kolektivi ne organizuju izlete svojih radnika, nema ni preduzeća o kojima smo pisali te ‘51. i njihovih izložbi.

Besimu Borić, profesoricu, borca za ljudska prava i članicu SDP-a BiH, prva sjećanja na Praznik rada vraćaju u djetinjstvo i Jajce, u vrijeme kad nije razumjela zašto ih rano ujutro budi limena glazba Udruženja vatrogasaca.

- Orkestar je prolazio glavnom ulicom. U šetnji su im se pridruživali ljudi svečano odjeveni, organizirani su defilei različitih društvenih grupa sa transparentima i parolama koje slave rad. Porodice su odlazile na obale Plive i Vrbasa, a majke bi raspakivale korpe sa hranom i pićima. Veselje je trajalo do duboko u noć, prisjeća se naša sagovornica.

Posebno, kaže, pamti vatre po okolnim brdima uoči 1. maja, uranke i onaj osjećaj ponosa što smo dio praznika koji je svaki čovjek osjećao kao svoj.

Besima Borić: Šteta je što se Prazniku rada ne daje značaj
koji zaslužuje

Bivša država, naglašava Borić, bila je radnička, a radnici su imali aktivnu ulogu. Poslije rata, dolaskom kapitalizma, radnik postaje objekt, obezvlašćen od svega što je stvarao kao opće dobro, uključujući i nivo prava i započinje borbu za goli život. No, u posljednje vrijeme, smatra naša sagovornica, naziru se promjene nabolje, jer se u odlasku kvalitetnih i hroničnom nedostatku potrebnih radnika podiže vrijednost rada.

- Jačanje nacionalizma i udari na zajedništvo su teško ranili sindikate, a mnogi se ni danas nisu potpuno oporavili. Mnogi ne razumiju da je borba za radnička prava univerzalna i da nema druge boje i mirisa osim socijalnih, ljudskih, radničkih, naglašava Borić.

Jako dobro bi bilo, ističe, da se radnici i radnice ujedinjuju, jačaju svijest o svojoj vrijednosti i ne dozvole da ih poslodavci i vlasnici kapitala ponižavaju i omalovažavaju jer kapital, često stečen na sumnjiv način, nema nikakvu prednost ni vrijednost bez rada.

Razlika u položaju radnika u bivšoj Jugoslaviji i danas u BiH je velika i iz ekonomske perspektive. I to po dva osnova, ističe za Oslobođenje profesor emeritus Ekonomskog fakulteta UNSA Aziz Šunje.

- Prvi je to što je bivša Jugoslavija bila socijalno osjetljivija, a drugi što je, zbog tehnoloških promjena, promijenjen status radnika. Radnici više nemaju ono prisustvo kao što su imali, a veliki broj onih na kojima je počivala prijeratna Jugoslavija, de facto je supstituiran tehnološkim razvojem, tako da je struktura radnika znatno drugačija ne samo na ovim prostorima nego u svijetu, kaže naš sagovornik.

Prof. Aziz Šunje: Radnici sa simbolima francuskog ključa su tehnološka prošlost/EFSA

I odnos prema radnicima je bio bitno drugačiji.

Stanovi, odmarališta...

- U bivšoj Jugoslaviji potrebe radnika akceptirale su se na sveobuhvatniji i pozitivniji način. Danas radnici nemaju taj tretman koji se ispoljavao, ne samo kroz socijalnu i zdravstvenu zaštitu, nego generalno kroz nemali broj beneficija koje su imali. Tu je bilo i rješavanje stambenog pitanja, pa su radnici stanove dobijali, a danas ih moraju kupiti, ističe prof. Šunje te dodaje da je svaka ozbiljnija firma imala svoja odmarališta i nudila ljudima beneficije tipa pogodnih godišnjih odmora.

Danas toga nema. Promjenu u načinu (ne)obilježavanja 1. maja prof. Šunje posmatra u domenu tehnoloških promjena.

- Prvi maj je nastao krajem 19. stoljeća, znamo svi čikaške demonstracije, taj istorijski kontekst je bio puno drugačiji. Struktura radničke klase je značajno promijenjena, sada je puno manje kvalifikovanih, polukvalifikovanih radnika, a sve više radnika na administrativnim poslovima. Neposredna proizvodnja je manje zastupljena, jer ona je tehnološki u velikoj mjeri supstituirana, tako da samim tim značaj 1. maja, ističe naš sagovornik, gubi na svojoj percepciji u odnosu na ona, ranija vremena.

To se dijelom mora sagledati u kontekstu industrijskog razvoja.

- Objektivno, 1. maj je nastao u vrijeme Druge industrijske revolucije, a mi danas živimo u nekakvoj četvrtoj industrijskoj revoluciji, koja ima potpuno drugačiju strukturu potreba za radnom snagom, zaključuje prof. Šunje.