Između trećeg entiteta i građanske države

Svojevremeno sam, razgovarajući s jednim kolegom iz Hrvatske, inače ljevičarem, kojeg je malo i nerviralo moje jugoslavenstvo, onoliko koliko je mene nervirala njegova domobranština, pričajući o raspadu zemlje suočen s jednim njegovim argumentom na koji nisam imao odgovora. On je, naime, rekao da je uzalud nama bilo jugoslavenstvo u času kad su nas drugovi iz Srbije i tamošnje partije izdali i kad se JNA okrenula protiv vlastitog naroda. Tada smo, rekao je, ostali sami, mi koji nismo bili nacionalisti, između agresije, s jedne strane, i nacionalističke atmosfere i većine koja nas je sumnjičila za neprijateljstvo, s druge strane.

To mi pada na pamet ovih dana kad je uzbunu u bosanskohercegovačkoj javnosti digao klerikalno-desničarski Trad Fest u Zagrebu, na kojem se govorilo o trećem entitetu i Bosni i Hercegovini kao neuspješnoj državi. Pa da sad ne ponavljam isti tekst o tome, budući da sam već pisao za zagrebački Telegram i da se može lako pronaći. Ovdje ću samo reći da je, bez obzira na to što tamo formalno nije bilo vrha države, jasno kako je u političkom smislu, državni vrh, koji uključuje i Zorana Milanovića, a pogotovo HDZ taj koji u kontinuitetu zagovara i aktivno provodi istu stvar u Bosni i Hercegovini od prvih izbora do danas. A to je formiranje neke ekskluzivno hrvatske teritorijalne jedinice, praćene tutorstvom nad ovdašnjim HDZ-om.

Također, jasno je zbog čega je to naišlo na reakcije u Sarajevu, primarno, ali ne isključivo u bošnjačkoj javnosti.

Međutim, unatoč tome što se bliže izbori i što atmosfera u takvim okolnostima svakako nije sklona ozbiljnim raspravama, odavno je došlo vrijeme da ono što je preostalo od stvarne građanske javnosti, kojoj nacionalno i vjersko nije primarno političko, ni životno pitanje i koja stvarno želi građansku Bosnu i Hercegovinu na tragu one koju su stvorili partizani, sjedne zajedno i ponudi ideju kako do toga doći u današnjim okolnostima.

To nikakve političke stranke, pa i one koje su bliske tim idejama, ne mogu napraviti, ponajprije jer su previše uronjene u operativnu politiku i jer su naučile razmišljati isključivo unutar ovakvoga sistema.

Za bilo kakvu daljnju raspravu nužno je priznati da današnja Bosna i Hercegovine jednostavno ima jako malo veze s onom koja je ušla u prve višestranačke izbore. Prvo jer su mnogi ljudi ubijeni, još više njih je protjerano i realno se nikad neće vratiti u zavičaj, zatim dosta je ljudi i umrlo u međuvremenu, a nove generacije ne znaju ni za kakvu drugu stvarnost osim ove. Ideja etnonacionalista o teritorijalnoj podjeli zemlje, bez obzira na egzistenciju Federacije BiH, a ne još i trećeg entiteta suštinski je i, nažalost, pobijedila. I zbog toga što je Republika Srpska postala dio sistema i de facto funkcionira kao država u državi, ali i zbog toga što je etničko čišćenje uglavnom uspjelo. Teritorijalni etnonacionalizam crpi svoj legitimitet i argumente iz stanja na terenu i jako mu je teško parirati na terenu realnosti. S te strane je posebno cinično to kad se među hrvatskim nacionalistima krene pričati o konsocijaciji i švicarskom modelu, gdje oni potpuno zanemaruju činjenicu da su tamo nacionalne zajednice svakako živjele odvojeno, svaka na svom prostoru, dok je današnja pretežna odvojenost zajednica u Bosni i Hercegovini posljedica organiziranog nasilja. I sad kao o tom nasilju ne bismo trebali govoriti, jer je to bilo pa prošlo, ali bismo trebali razgovarati o ustrojstvu zemlje s prihvaćenim ishodima tog nasilja. Odatle i novo nasilje u Hercegovini i na prostorima gdje su se ljudi značajnije vratili, jer upravo taj povratak ruši priču o nacionalnoj podjeli zemlje.

Problem je, međutim, što kada i zadržimo tu moralnu poziciju i nominalno odbijemo priznati ishode nasilja i ratnih zločina, oni će i dalje biti tu i zapravo će se svi osjećati ne baš do kraja lagodno i kao u svojoj zemlji, tamo gdje njegovi nisu većina. Dodatni je problem, malobrojnost Srba i Hrvata koji su spremni graditi neku novu građansku političku platformu, uslijed čega svaki takav pokušaj završi s optužbama srpskih i hrvatskih nacionalista da je građanska država paravan za dominaciju Bošnjaka i predstavlja pakt nacionalnih izdajnika s bošnjačkim nacionalizmom.

E sad, kako iz ovako zadane situacije naći izlaz? To izgleda teško moguće, ali jedino što mi pada na pamet je nekakva ozbiljna platforma ljudi koji su u stanju razmisliti, uvažavajući realnost, ali istovremeno i raditi kao da te realnosti nema. Tj. graditi nešto novo, a ne stalno reaktivno djelovati. Što lijepo zvuči, ali je teško ostvarivo u situaciji gdje se svaka takva politička inicijativa zabije u zid kad se krene razgovarati o ratu i o devedesetima. Stoga bi, zapravo, jedino smisleno bilo praviti mrežu gimnazija i univerziteta sa zajedničkim programima iz povijesti. Paralelno s pritiskom na ljude sa sudova i iz institucija koji bi konačno trebali posložiti, ako treba i kroz pravni i verbalni konflikt, sve činjenice iz rata koje su nesumnjivo pravno dokazane i preko njih okončati javnu raspravu.

Ukratko, sve i da nisam u pravu, bez nove platforme i smjera, koji će dovesti do ozbiljne političke prakse, sve nam je ovo uzalud.