(FOTO) Bolni valcer bez plavog Dunava

Svijet je pun svakojakih čudesa, samo je pitanje da li je ljudski korak dovoljno dug da zaviri u bar poneki ćošak tolike pećine s blagom. Moj nikada nije bio i nikada neće biti, naprosto nemam ni vremena ni živaca za putovanjâ i svako mi pomjeranje iz težišta donosi nove muke s kojima ne znam kako da se borim. Ali, ponekad nije onako kako bi čovjek htio, nego je onako kako se mora i kako mu je naređeno, pa sam zorom krenuo do carstvujušče Viene.

Pogled na orkanske visove

Nikada nisam bio u Beču, nikada nisam bio u Austriji, prije dvadesetak godina sam slučajno nekoliko sati proveo u Ljubljani i to je – uz jednu trodnevnu posjetu Siciliji, koja je imala takmičarski karakter, i dvije grčke ekskurzije u osnovnoj školi – moj kompletan putnički bilans. Ne žalim se. Svijet koji sam stvorio oko sebe i za sebe sasvim mi je dovoljan, volio bih nekada da vidim prašume Južne Amerike ili da okrenem krug transsibirskom transverzalom, ali sasvim ću spokojno da živim ako se to nikada ne desi.

Dobro, tako je pisano, mora se na put, nisam se bunio, jer ništa mi ne bi pomoglo da sam kukao do kijametnoga dana, pa sam sebi rekao ovako: ako već moraš u Beč o kojem ionako ne znaš ništa, onda bar izađi na Dunav i neka ti to bude dovoljno. Velike gradove ne mogu upoznati čak ni oni koji cijele živote provedu u njima, moje su šanse u toj igri minimalne i biće mi dovoljno ako vidim ono što već tako dobro poznajem. Dunav ne protiče kroz Beč, tek lagano natapa njegove ivice, pola sata laganog hoda biće sasvim dovoljno da se sretnemo tamo gdje ni on ni ja to nismo očekivali.

Stigao sam u podne i odmah krenuo u panoramsko putovanje gradom, ali nema tog raja koji neće posuti pepeo pakla. Ne dvadesetom koraku su me sastavila leđa, u dnu, kao da je neko na njih stavio dvije vreće natopljenog cementa i naredna sam se dva i po dana vukao po Beču k’o prebita mačka. Desnim sam okom gledao bečke fasade, restoranske jelovnike i tramvajske šine, a lijevim klupe, klupice i naslone. Sve je u Beču široko i nepregledno, pa mi kretanje nije bilo toliko mučno, jer gužve nema ni na horizontu. Ulice su prostrane, trotoari i trgovi takođe, čovjek o čovjeka ne može da se očeše i bolna leđa su nekako plovila Stephansplatzom.

Drugovi sa kojima sam krstario Bečom najprije su me odveli u Prater, koji je jedno od sedam svjetskih čuda austrijske prestonice. Njima je sve što smo toga dana vidjeli već uveliko bilo poznato, meni su oči prvi put pasle toliku i takvu travu. Zinuo sam pred svim tim svjetlima i napravama koje su posjetioce dizale sedamdesetak metara u vazduh, pa ih onda u dvije sekunde obarale prema tlu. Rakitin je pokušao da me nagovori na ludu vožnju, ali nisam se dao: sam pogled na orkanske visove s kojih su padale kupole pune prestrašenih turista i domaćih avanturista bila mi je dovoljna vožnja. Izabrao sam zabavu kojoj se nisam nadao: obilazak kućâ strave i užasa. Četiri su takva “objekta” podignuta u Prateru, Čorba i ja smo se provozali kroz dvije i prošetali jednom.

Velika je varoš Beč, ali je tu njegovu golemost teško opisati. Tri sam dana i tri noći krstario po ulicama ovoga grada i niti jednu jedinu gužvu nisam vidio. Nema čepova, nema nervoznih vozača koji ne silaze sa sirena, nema krkljanaca na prometnim raskrsnicama. Sve je dovedeno u nepodnošljivi germanski red koji je teško objasniti. Autobusi ne kasne, tramvaji dolaze kada su najavljeni, metro vozi po tačno utvrđenom redu. Na semaforima se ne čeka dugo, pola minute u vrh glave, čak ni rijetki udesi ne remete saobraćaj koji kao da živi po nekom svom zakonu koji ne može da se “ugura” u postojeće formule.

U iznenadnoj “inspekciji” drugog dana, i dalje sa bolnim leđima, obišao sam centar grada: vidio sam dva najveća bečka muzeja, jedan prirodnjački, drugi umjetnički, potom kolosalni spomenik Mariji Tereziji, grb Habzburga u jednom pasažu, fijakere koji nose, kao u pjesmi Zvonka Bogdana, zaljubljene parove bečkim “krugom dvojke”, rezidenciju kraljeva i imperatora Svetog rimskog carstva Hofburg, Katedralu Svetog Stefana u koju sam ušao usred mise da bih čuo zvuk najstarijih austrijskih orgulja, spomenik Mozartu i Goetheu, “pučko” pozorište, potom i ono nacionalno, zatim zgradu Opere, dvadeset puta sam prešao preko kanala…

Kafana, birtija, bircuza, krčmi i pabova ima koliko ima i Bečlija. Na svakog stanovnika po jedna gostionica. Kobasice i nisu nešto, na manjačkim se zborovima bolje peku, ali su im koljenice sa rendanim renom i gulaši u crnom vinu za carsku trpezu. Buba je naivno pomislio da je bečki rendani isto što i banjalučki ren u teglicama, pa je na suvo probao više nego što je trebalo. Preživio je nekako, sve su mu se žile popalile, sinusi su trajno pročišćeni, a nakon eskperimenta sa renom sa dužnom je pažnjom prišao pivskom kupusu i štrudli sa jabukama. Da zlo ne čuje. Jede se dobro, pije se još bolje, ali rakije ni za lijeka.

Podzemni grad

Od svih čuda koje sam vidio u ta tri dana najviše sam zinuo pred metroom. Nikada se nisam vozio podzemnom željeznicom, pa sam molio drugare da me povedu u kraći ili duži obilazak metroom, u nadi da ću doživjeti nešto što će mi kasnije biti teško sabiti u slova. Beč je, kao što rekoh, grad širokih ulica i još širih trgova, pa je sve one mnogobrojne različitosti teško vidjeti, jer su rasute u toj širini. U metrou je stvar drugačije: sve je zbijeno u nekoliko kvadrata i u tom se prostoru vidi sve ono što se ne može vidjeti na asfaltu carskog grada. Bečki podzemni grad radi k’o Švajcarac: vozovi neprestano prolaze i polaze, s jednog kraja na drugi kraj grada se stiže brže nego na krilatom konju, sve je nacrtano i označeno kao u slikovnicama, ali to je tek prvi plan.

U metrou su svi: umorni radnici koji spavaju, razočarani ljubavnici koji u rukama drže cvijeće ili božićno drvce, klinci kojima su glave uronjene u mobilne telefone, starci koji u kolicima guraju nepokretne supruge, žene koje za sobom vukljaju čopor djece, srednjoškolci koji se vraćaju sa treninga, srednjoškolke koje se jedva probijaju kroz gužvu tegleći violončelo, poslovni ljudi u lakovanim cipelama, bosi polu-pankeri kojima je sijeda kosa prošarana plavim nijansama, “jugovići” koji samo osluškuju s kojeg će kraja voza čuti poznati jezik, moleri u radnim uniformama na kojima se suši boja, beskućnici koji se “švercaju”, ljubavnici koji se stidljivo drže za ruke, turisti koji napeto čekaju stanicu na kojoj treba da izađu…

Metro je čudo nad čudima, jer on je zapravo grad u malome, grad koji zbijen traje dvije ili dvadeset i dvije minute, grad koji se neprekidno mijenja, od stanice do stanice, grad u kojem ne postoje dva ista oka, u kojem sve diše prekobrojnim razlikama koje jedna drugoj ne smetaju. Metro je, rekao bi Hemingway, pokretni praznik za sve one koji više vole naličje nego lice, šatra pod kojom svako nosi drugo lice i drugu masku, galerija portreta koji su isuviše blizu da bi bili obični i svakodnevni. To je nepročitana knjiga koja se stalno obnavlja i koja nikada nije ista. Od kicoša do balerina, od dendija do biznismena – sve je moguće u toj nabijenoj kutiji koja se kreće poput uragana.

Ubila su me leđa prvog dana dok smo obilazili Prater, jaukao sam u sebi drugog dana obilazeći najuži centar Beča, ništa bolje nije bilo ni trećeg dana u botaničkoj bašti kroz koju smo prošli da bismo banuli pred kompleks baroknih palata podignutih u slavu Eugena Savojskog. Četiri su sata poslijepodne. Zbog havarije sa mjenjačem sivog Turana i ništa manje havarije koja je pogodila lumbalni dio mojih leđa, kretanje nam je bilo ograničeno. Mogao sam koliko sam mogao. Ne vjerujem da bismo više i da su leđa bila u savršenom stanju. Ipak, vraćam se u Banju Luku poražen, jer nisam uspio, makar na minut, da izbijem na Dunav. Biće da su sva čuda bila uzaludna.