Sporazum koji je zamrznuo prošlost

“Najveći značaj Dejtonskog mirovnog sporazuma vidim pre svega u činjenici da je njime prestalo krvoproliće u Bosni i Hercegovini i da se rat u tom najbrutalnijem smislu završio”, kaže Ozren Lazić. Bio je to dokument, sigurna je Daliborka Uljarević, “u tadašnjim okolnostima, neophodan okvir za prekid razaranja i zločina”.

“Nestale su linije fronta, zatvoreni su logori i drugi zatočenički objekti, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je lakše prikupljao dokaze o ratnim zločinima”, precizna je braniteljka ljudskih prava iz Beograda Nataša Kandić. Najhrabriji su počeli prelaziti granice. Obnovljena je telefonska komunikacija. “A protokom vremena pokazalo se da je postavio temelj nacionalizmima”, dodaje Kandić.

Vjera u zdrav razum

Ugovorom je zaustavljen rat protiv Bosne i Hercegovine. I kako navodi Amina Sejfić iz Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva, “on jeste uspostavio temelje novog političkog sistema u zemlji, koji je doista složen, često težak i opterećen brojnim preprekama, ali bez obzira na to, u tom trenutku to je bila najbolja opcija jer je bilo bitno zaustaviti masovna ubijanja”.

Međutim, zemlji znanoj po multietničnosti prije sukoba, konflikt je uzeo dušu. Pretvorio ju je u poligon mržnje iz kojeg se potpisivanjem dokumenta vidio tračak nade prijeratnom suživotu.

“Uz prekid vatre postignutim su dogovorom stvorili velika, do danas neispunjena očekivanja”, progovara Vesna Teršelič. “Puno su se bolje snalazili u dijeljenju i sijanju nepovjerenja, nego poticanju razgovora i suradnje u obnovi razorenih zemalja.” – “Neki ga vide isključivo kao dokument koji je donio mir, dok ga drugi smatraju preprekom za napredak društva”, dodaje Amina.

Ma koliko god Bosanci i Hercegovci šutjeli o tome, sporazum u Daytonu je “u historijskom kontekstu, bio mirovni sporazum koji je dogovoren, potpisan i manje-više poštovan”, svjedoči Edin Omerčić.

Vjera se polagala u zdrav razum ljudi. Da ono što se događalo u ratu, da će novim ustrojstvom podjele države biti ispravljeno. Prognanici će se vratiti na ognjišta, nestali će se dostojanstveno sahraniti, zločinci kazniti, a mir uspostaviti. Da će Bosna i Hercegovina ubrzo postati članica Sjevernoatlantskog saveza i Evropske unije. Međutim, sve se odvija znatno teže nego što se to zamišljalo.

“Ubrzo se pokazalo kako se ključni akteri ne odriču nastavka ratne politike mirnodopskim sredstvima”, uporna je voditeljica zagrebačke Documente. “Procjena većine bila je da će birači na izborima nagrađivati isključivost.”

Želja da se država konstitutivnih naroda vrati na predratno stanje bile su iluzije. Daleko od onoga što su političari priželjkivali. Da nije bilo međunarodne zajednice, južnoslavenski narodi koji nastanjuju Bosnu i dalje bi bili u sukobu.

“Nismo imali, i još uvijek nemamo ništa bolje od Daytona”, poručuje Omerčić. Prvo zato što je to mirovni sporazum. Njime je rat okončan. “Drugo, u slučaju bilo kakvog ‘raspakiravanja’ tog dejtonskog ‘mirovnog paketa’, kako se često govorilo, postoji izvjesna opasnost od započinjanja novog sukoba.” Još jednog u domovini Hamze Hume.

“Vjerojatno se i ovakav ustroj zemlje mogao modificirati u smjeru koji bi omogućio veću funkcionalnost”, napominje zagrebački novinar Jerko Bakotin. “Preduvjet za to je nepostojeća volja političkih elita, na kojima leži najveća odgovornost.”

“Značaj je i u tome što je sačuvan teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nije došlo do priznavanja komadanja prethodne države. A ne mogu da ne pomenem negativne posljedice Dejtonskog mirovnog sporazuma – verifikovano je etničko čišćenje”, kaže politička analitičarka Tanja Topić.

Zauvijek je to promijenilo etničku mapu Bosne i Hercegovine. Rasparčalo ju je po šavovima. Ne samo geografskim i historijskim. Nego i u političkim, te kulturnim pogledima. Omogućilo je ono što su separatisti poput Radovana Karadžića i Biljane Plavšić na početku rata zacrtali, a potom sprovodili.

“Dayton nije napisao budućnost, on je samo zamrznuo prošlost”, govori Mirela Dautbegović. “Njegova arhitektura je kompromis mira, a ne plan života. On je mirovni sporazum, ali ne i društveni dogovor. Ustrojio je državu na principima podjela, straha i etničkog inžinjeringa.”

Dao je preduvjet onome što je Dobrica Ćosić sanjao i zapisao, stvaranje prve srpske države zapadno od Drine. Milorad Dodik i njegovi istomišljenici to najbolje znaju. Godinama sve čine da se to i ostvari.

“Nemoguće je zanemariti trajnu destruktivnu ulogu Beograda i Zagreba, od podupiranja političara koji izazivaju krizna stanja, a radi vlastite i koristi vlastitog interesnog kruga, preko negiranja zločina i slavljenja ratnih zločinaca, do otvorenog nepoštivanja i sustavnog podrivanja suvereniteta Bosne i Hercegovine”, navodi Bakotin.

Je li moglo drugačije?

No, Dayton je “luđačka košulja koja sprečava da Bosna i Hercegovina postane normalna država, ali je on bio maksimum koji je bosanskohercegovačko društvo moglo izvući krajem 1995.”, iskren je Edin. Da li je moglo bolje? “Moglo je! Ali uz koju žrtvu i po koju cijenu.” – “Je li moglo drugačije, odnosno, je li se mogao izbjeći ovakav disfunkcionalni političko-teritorijalni ustroj zemlje, podijeljene na niz etno-mafijaških feuda?”, pita se Jerko. “Gledano s distance, vjerojatno i jest.”

Historičar Omerčić ističe da su se o ugovoru jako malo pitali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a pogotovo Izetbegović. “O njegovom donošenju su odlučivale velike sile, prije svega Sjedinjene Američke Države.”

Alija je bio najtvrđi. Imao je najviše izgubiti. Govorio je da je nepravedno dati dio države pod kontrolu bosanskih Srba. Svjedočio je povodom tridesete godišnjice sporazuma sarajevskom internet-portalu Klix američki general i bivši vrhovni komandant savezničkih snaga u Evropi Wesley Clark.

“Vojni poraz Republike Srpske bi lako moguće prisilio Slobodana Miloševića da Srbiju otvoreno uključi u rat; da je prihvatio potpuni poraz prekodrinskih projekata srpskog nacionalizma, teško da bi ostao na vlasti”, zaključuje Jerko Bakotin. “U tom slučaju bi i ovako katastrofalan sukob dodatno eskalirao.”