O filmu "Stranac" Françoisa Ozona: Srdačna ravnodušnost svijeta

”Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti.”

- Stranac, Albert Camus

Novi film Françoisa Ozona (“Swimming Pool”, “8 Women”, “In the House”) “The Stranger” (fran. L’Étranger), jedna je od boljih ekranizacija književnog predloška. Klasik Alberta Camusa, ispisan na svega stotinjak stranica, uspijeva uhvatiti srž egzistencijalnih pitanja slobodne volje i nihilizma, dok Ozon – odlučujući se za adaptaciju – preuzima izrazito zahtjevan zadatak: prikazati kompleksnu unutrašnjost Mersaulta, gotovo sterilni ritam pripovijedanja u prvom licu, te opipljivu atmosferu kolonijalnog Alžira tridesetih godina prošlog vijeka. Luchino Visconti je 1967. godine pokušao isto, ali mi ta adaptacija nije ostala u tako lijepom sjećanju upravo zbog gore navedenog – nemogućosti da u filmskom kadru uhvati i prenese zagonetni lik i sve ono što je donijela ljepljiva sparina i vrelo alžirsko sunce.

Svi smo krivi i svi smo osuđeni

Radnja romana je poznata gotovo do te mjere da mi je pomalo neugodno prepričavati je, ali to, naravno, ne smijem niti želim preskočiti. Mersault (Benjamin Voisin) je, dakle, činovnik u ranim tridesetim godinama, i prima vijest o smrti majke, a na njenoj sahrani ne pokazuje ni trunku očekivane tuge. Već narednog dana započinje vezu s Marie (Rebecca Marder), a potom biva uvučen, spletom nesretnih i pomalo banalnih okolnosti, u priču svog komšije svodnika Raymonda (Pierre Lottin), koji podvodi i zlostavlja Alžirku, čiji će brat kasnije željeti da mu se osveti, pa će ga skupa sa svojim prijateljima proganjati. Sve to vodi do trenutka kada Mersault na plaži ubija jednog od tih Arapina, bez jasnog motiva, objašnjavajući zločin suncem, iscrpljenošću, ali i osjećajem sveprisutne praznine, ali i jednostavno – slobodne volje.

Novi film Françoisa Ozona/

Mersault je ovdje prikazan kao čovjek koji jednostavno odbija da laže. Njegove rečenice ne zvuče kao filozofsko naklapanje, već kao reakcije čovjeka umornog od prenaglašenih emocija, pa čak i strasti kojima su ljudi oko njega opsjednuti. Dalje, njemu se gotovo i ne sudi zbog ubistva – “Vi niste prvi, a ni posljednji koji je ubio Arapina. Neće vam to uzeti za zlo”, reći će njegov advokat – nego zbog toga što nije plakao na majčinoj sahrani. Upravo u tom rascjepu Ozon pronalazi i tumači političku i egzistencijalnu srž romana.

Film započinje prologom sastavljenim od arhivskih snimaka kolonijalnog Alžira, što već na početku funkcioniše kao istorijska ilustracija jedne epohe: kolonijalni poredak prikazan je kao sistem koji opstaje upravo zahvaljujući svojoj prividnoj normalnosti. Ulice, kafići, vojni defilei i reklamne razglednice Alžira djeluju spokojno, ali taj mir je u potpunosti određen imperijalnom svakodnevicom. Na tom nam mjestu Ozon pokazuje nevidljive granice između Evropljana i “domorodaca”, skrivene poglede pune prezira: tabla “Zabranjeno domorocima” u bioskopu iz kojeg Mersault izlazi s Marie, pogled na Alžirca kojeg tjeraju s terase kafića, pa čak i naslov filma koji se prvo pojavljuje na arapskom jeziku.

Umjesto rečenice “Majka je umrla danas”, film se otvara rečenicom “Ubio sam Arapina”, premještajući težište priče sa apsurda i egzistencijalne ravnodušnosti na kolonijalno nasilje. U istom ključu funkcioniše i završni kadar, koji ne završava Mersaultom, već grobom čovjeka kojeg je ubio, a odjavnom špicom odzvanja pjesma “Killing an Arab” (1979), grupe The Cure, koja je još osamdesetih godina propitivala isti odnos između “Stranca” i čina ubistva. Diskriminacija je u filmu prikazana upravo onako kako kolonijalna moć i funkcioniše, kao normalnost svakodnevice. Iako je riječ o složenoj adaptaciji romana, čini mi se da joj je Ozon ipak posvetio možda i previše pažnje; drugi dio filma smješten je unutar zatvorskih ćelija i sudnice, gdje se od Mersaulta uporno traže razlozi i smisao onoga što je učinio. Ipak, dok ispisujem ove redove, usput razmišljam: iako veza između kolonijalne segregacije koju Ozon upisuje u “Stranca” i današnje evropske klime prema migrantima, Arapima ili svim drugim strancima nije direktna, “domoroci” i dalje ostaju figure preko kojih društva projektuju sopstvene nesigurnosti i ideju ugroženog identiteta. Razlika je samo u tome što današnja opresija rijetko nosi natpis “Zabranjeno domorocima”, već je sofisticiranija i samim tim podmuklija, ispisana kroz medije, škole, političke diskurse i svakodnevne mehanizme društvene marginalizacije.

Ozon se još fokusira na vizuelni i tehnički dio: strogo komponovanu režiju i izuzetnu crno-bijelu fotografiju koja kad-kad djeluje hipnotički. Njegov Mersault gotovo da ne pokazuje emocije; lice mu je često prazno, reakcije zakašnjele ili mehaničke, pa često djeluje kao da proučava ponašanje drugih i pokušava ga reprodukovati bez stvarnog angažovanja. On čak i nije prikazan kao nekakav egzistencijalni autsajder, nego nego ko u sebi zaista gotovo da ne razumije dinamiku društva. Posebno je upečatljiv trenutak kada Mersault u zatvoru Marie prepričava novinski izvještaj o Čehu kojeg je porodica ubila ne prepoznavši ga. Kod Camusa je ta epizoda gotovo usputna, ali je Ozon izdvaja i snima iz ženine perspektive. Kamera ostaje na njenom licu dok sluša Mersaultovu ravnodušnost, kao da tek tada shvata da on zaista nije čovjek kao i većina drugih.

Filmska adaptacija kultnog romna/

Tjelesnost i opipljivost

A on je u svakom smislu sveden lik – od pokreta tijela, načina na koji pali cigaretu, zastane pred prozorom ili gleda u more – ali to ne ukazuje nužno na njegovu prazninu, nego upravo suprotno: dodatno naglašava tjelesnost i opipljivost, kako njega tako i prostora koji ga okružuje. Iako snimljen u crno-bijelom maniru, film je izrazito taktilan, gotovo da je moguće osjetiti to “prokleto” sunce i sve efekte ljetne vrućine. Tu dolazimo do važnog elementa: materijalnosti prostora. More, kamen, znoj, svjetlost, pijesak i naročito sunce, i kamera koja se zadržava na odsjaju svjetlosti s površine mora i na licima iscrpljenim vrućinom. Osjetimo težinu vazduha i, u tom smislu, trenutak ubistva i scena u kojoj sunce nasilno ulazi u kadar, u potpunosti dezorijentišu Mersaulta, a ukupna percepcija biva oblikovana tom sunčanicom.

I to je možda najvažniji razlog zbog kojeg je pred nama jedna od boljih i snažnijih adaptacija ovog velikog romana. Ozonov “Stranac” pokazuje da crno-bijela estetika, kada je iskorištena u modernom filmu, ne mora biti ni pretenciozna ni neinventivna; on je dovoljno iskusan reditelj da tehnikom ne nadoknađuje pukotine u priči i ideji, već upravo suprotno, da je koristi odmjereno i smisleno, dok “Stranac” i dalje ostaje književnost čija se praznina ne može do kraja popuniti nijednim ideološkim ili psihološkim čitanjem jer je odavno iznad svake interpretacije – istinsko remek-djelo.