Drama o susretu koji se nikada nije dogodio

“Maria: Iščekivala sam ga - godinama se na njega spremala, sve što sam si rekla i zapisala u pamćenje, kako je želim dirnuti i ganuti! Odjednom zaboravljeno, zbrisano, ništa ovog trena u meni ne živi, osim osjećaja žarke patnje! Elizabeta: Što mi imate reći, gospođo Stuart? Htjeli ste govoriti sa mnom. Zaboravljam kraljicu, teško povrijeđena, ispunit želim pobožnu dužnost sestre i pružam vam utjehu mog pogleda.”

Borba za moć

Prve su to replike u trećem činu drame Friedricha Schillera posvećenom u cijelosti jednom susretu i jednom razgovoru koji se, prema povijesnim izvorima, nikada nisu dogodili - vrijeme tog izmišljenog susreta dvije kraljice, Marije Stuart i Elizabete, vodi nas u osamdesete godine XVI stoljeća, Engleskom vlada Elizabeta, protestantska kraljica (1533-1603), a katolička pretendentica na to isto prijestolje Maria Stuart (1542-1587) u njenom je zatočeništvu i očekuje skoro pogubljenje.

Schillerovu dramu, kao prvu dramsku premijeru u novom prostoru i na novoj adresi zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, od sada poznatog kao HNK2, režirao je dobro poznati koreograf i redatelj Matija Ferlin, prema sjajnom prijevodu Trude Stamać, dramaturg je Goran Ferčec, scenograf Mauricio Ferlin, kostimografi Matija Ferlin i Desanka Janković, skladatelj i oblikovatelj zvuka Miodrag Gladović, a svjetlo potpisuje Anton Modrušan. Igra redateljskoj koncepciji vrlo privržen glumački ansambl HNK-a: Luka Dragić, Dušan Gojić, Silvio Vovk, Domagoj Ikić, Livio Badurina, Marin Stević, Ivan Jončić, Alen Šalinović, Iva Mihalić, Tesa Litvan i Fabijan Komljenović, a dvije zvijezde večeri u rolama suprotstavljenih vladarica su škotska kraljica Maria Stuart, igra je Jadranka Đokić, i Nina Violić - ona je engleska kraljica Elizabeta.

Komad je praizveden 1800. godine u Weimaru, Friedrich Schiller (1759-1805) kao priznati povjesničar, ali i izrazito darovit dramatičar, preispituje u ovoj povijesnoj drami, sazdanoj od nekih stvarnih historijskih događaja, ali i mnogih fikcionalnih, borbu, postupke i metode ovladavanja političkom moći, dakle, kako steći vlast i zadržati je, ali i moralni koncept same vladavine. Ujedno to je prvi put da se u njemačkoj drami, a vrijeme je to vrhunca vajmarske klasike, odnosno neoklasicizma, u glavnim, nosećim ulogama pojavljuju dvije žene - njihova borba za moć u središtu je ove predstave.

Matija Ferlin, kao u europskim okvirima cijenjeni koreograf i kazališni redatelj, ne jednom će reći da kazalište promišlja kroz tijelo, da ono što postavlja voli čitati preko tijela, što je u predstavi itekako vidljivo, a sam komad definira kao veliki povijesni krimić, odnosno žanrovski ga određuje kao pop-krimić. U programskoj knjižici će izjaviti: “Kad mi tekst dospije u ruke, pročitam ga samo jednom i onda pustim da se ‘marinira’ mjesec dana. Zatim tražim tijelo za tu izvedbu. Kao koreograf često doživljavam tekst fizikalitetom i pokretom. U ovom slučaju, što zbog teme zatočeništva i žrtve, što zbog intriga, što zbog kombinacije trilera i kriminalističkog žanra, to je tijelo istodobno izloženo i skriveno, vidljivo i nevidljivo, prepoznatljivo i neprepoznatljivo. I to mi je ključ za početno redateljsko promišljanje, ali i šire - konceptualno, prostorno i koreografsko.”

Naravno, u takvom čitanju drame fokus je na glavnim antagonistima, mnoga lica su izbačena, a tekst je skraćen za trećinu. Goran Ferčec, dramaturg, koji sam priznaje da se uvijek prvenstveno bavi tekstom, odnosno da ne posjeduje, kao što bi se pretpostavljalo, scensku imaginaciju, postavlja i vrlo zanimljivo pitanje “istinitosti” drame i kako na to gleda sam autor: “Što u odnosu na pojam istine čini Schiller? Umjesto da slijepo i sigurno inzistira na povijesnim činjenicama i dokumentarnosti, on upravo poseže za kontemplacijom kao lucidnom autorskom odlukom i piše treći čin drame u kojem se događa susret Elizabete i Marije koji se kao povijesna činjenica nikada nije dogodio. Elizabeta i Maria nikada se nisu susrele. Osim u Schillerovoj drami. Drama i kazalište, združeni, medij su koji može kontemplirati između povijesnih činjenica i onoga što se nikada nije dogodilo, promotriti nepostojeće i time se kritički postaviti prema konstruktivnom karakteru povijesti... Ujedno, sve su teme oduvijek tu, i volja za moći, i autokracija, i klasna borba, i nasilje, i brutalnost, i sve teme prepoznajemo kao dio našeg vremena.”

Iznimno je atraktivan redateljsko-dramaturški postupak koji Ferlin naziva principom “vidim/čujem”. Naime, na taj način, kaže redatelj, likovi preuzimaju, prisvajaju i prevode dio dramskih situacija i prenose ih iz vlastite perspektive. U tom postupku zrcali se bit adaptacije originalnog teksta drame, odnosno dopisanih dijelova. Na primjer, Maria Stuart govori: “Čula sam da će ušutkati glasine. Čula sam da je jedina kraljica ona koja prosvjetljuje i ona koja gori. Čula sam da Elizabeta ide u bračnu postelju. Čula sam da ja idem u smrt.” A Elizabeta, slijedeći taj princip i odnos prema likovima, na jednom mjestu kaže: “Čujem lovački rog. Čujem lavež pasa. Vidim paniku na licu žene. Vidim strah pomiješan s panikom. Vidim prkos. Čujem: Nisam spremna. Nisam spremna. Nisam spremna.”

U novom ključu

Takav pristup i spremnost da se iz sasvim jednog drugog ugla ocrtaju likovi da bi nam se prikazali u punom svjetlu, takav način adaptacije jednog neoklasicističkog djela vajmarske škole nedvojbeno je novost u hrvatskom teatru i donosi nam Schillera i njegovu “Mariju Stuart” u potpuno novom ključu. Posebnost ovog redateljsko-dramaturško-koreografskog čitanja spomenute drame prizori su osjenčani dahom iskričavog humora i blage ironije - recimo, u kostimu i scenografskim rješenjima - ali i u realizaciji tog famoznog, historijski nepostojećeg susreta dvije kraljice; one, naime, kako bi se pojačala ta fikcionalnost, ali i apsurd tog susreta, stoje sučelice jedna naspram druge i razgovaraju telefonom!

No, sve to samo je uvid u neumitan kraj nesretne škotske kraljice, njena smrtna presuda već je potpisana, volja Elizabete da je smakne neuništiva je, sama sebe u to uvjerava: “Njezina glava mora pasti. Želim mir! Ona je furija mog života. Duh pakleni, dodijeljen mi sudbinom. Gdje sam zasadila radost, nadu, na putu mi leži paklena zmija... Maria Stuart se zove sva nesreća koja me satire. Bude li izbrisana iz života, bit ću slobodna poput zraka u brdima.”

HNK2, nova pozornica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dobila je novo, originalno čitanje Friedricha Schillera, predstavu koja nam suptilnim redateljsko-koreografskim zahvatom približava dva stoljećima udaljena vremena - ono, elizabetinske Engleske i ono u kojem živimo - na nama je da prosudimo koliko su slična ili pak različita?