Isidora Ratković, rediteljica: U pjesmu se tiho podvuklo zlo

U Sarajevskom ratnom teatru postavili ste predstavu “Kazimir i Karolina”. Riječ je o Vašem prvom profesionalnom pozorišnom angažmanu, šta Vam znači jedna ovakva prilika?

- Jako sam se radovala ovom iskustvu i posebno me radovalo što će moja prva režija biti baš u SARTR-u, pozorištu čiju repertoarsku otvorenost i raznolikost posebno cijenim. Sve je bio izazov, ali istovremeno i uzbuđenje.

Vjerovati svojoj intuiciji

Do sada sam imala priliku proći cjelokupan proces nastanka predstave samo u akademskim i sličnim okvirima, pa mi je svaki korak predstavljao neku vrstu neizvjesnosti. Trudila sam se savjetovati s kolegama/icama, ali i vjerovati svojoj intuiciji.

Detalj iz predstave "Kazimir i Karolina"/

Kakve utiske nosite kada je u pitanju sam proces rada sa ansamblom SARTR-a?

- Raditi s glumcima je za mene beskrajno uzbudljivo i zahtjevno. Trudim se balansirati između opuštenog pristupa i otvorenosti za otkrića koja se dogode na probama i čvrste pripreme i isplaniranosti. Uvijek se trudim da dolazim spremna i da nudim jer sam sigurna da dobro voditi tim znači voditi primjerom u radu, a ne praznim riječima. I zaista vjerujem da onda energija teče obostrano. Ili barem ponekad.

Horváthov tekst u mnogim svojim aspektima, iako je prvi put izveden tridesetih godina prošlog vijeka, korespondira sa smutljvim vremenima naše aktuelne stvarnosti. Kako vidite ovaj komad i mogućnosti njegove kontekstualizacije danas? Šta je fokus Vaše adaptacije ovog teksta, te u kojem pravcu vodite njegovo uprizorenje imajući na umu njegov antidramski karakter?

- Svaki dobar tekst ostaje savremen dugo nakon što je napisan i to je slučaj i s dramom “Kazimir i Karolina”. Tekst nastaje pred samo buđenje fašizma u Njemačkoj i govori o običnim ljudima, radničkoj klasi koja se spotiče u fašizam u nastojanjima da se zabavi i preživi. To nam danas zvuči neprijatno poznato. Što se tiče same predstave, ja sam imala jedno osnovno nastojanje, a to je da pokušam napraviti predstavu koja je živa. To za mene znači da korespondira sa trenutkom, traži angažman publike, pa (nadam se) i zabavlja. I onda u toj zabavi shvatimo da se u pjesmu tiho podvuklo zlo. Ono što se izrodilo je jedna treš estetika koja nije bila inicijalna namjera, ali sam je u toku procesa prepoznala i jako zavoljela. Nadam se da će predstava biti pravi shitshow kakav zaslužujemo.

Jedna od najvažnijih tema ovog teksta je pitanje socijalne nesigurnosti, gubitka posla usljed usložnjavanja društvenih i političkih okolnosti. Sa jedne strane je, dakle, lična drama protagoniste, a sa druge uspon totalitarne svijesti. Šta možemo iščitati o nama danas kroz “Kazimira i Karolinu”?

- Kao odgovor na ovo pitanje čini mi se prikladna Riječ reditelja iz afiše predstave: Podnaslov drame “Kazimir i Karolina” je “A ljubav, ipak, traje” i to mi je bilo ključno u čitanju ovog komada, jer on zaista postavlja pitanje može li ljubav trajati i postojati u okolnostima u kojima se svijet raspada. Mogu li se razdvojiti društvena kriza i privatni život? Da li je ljubav danas uopšte moguća i šta ona za nas znači? Na koji način društvena kriza, patrijarhat i politička nestabilnost blokiraju mogućnost da se ona iskomunicira?

Komad u režiji Isidore Ratković/

U ovoj predstavi naši likovi nalaze se na Oktoberfestu koji podsjeća na postapokaliptično igralište i u takvom prostoru pokušavaju pronaći jedni druge, smisao i ljubav. U jednostavnosti njihovih pokušaja da se zabave, dešavaju se zapleti koji vode ka neprijatnim ishodima. Komedija i tragedija žive zajedno, baš kao i u životu. A mi se, zajedno s vama, pitamo da li je, nakon svega, ipak moguća bolja budućnost. Možda da utonemo u dubok san i počnemo sve ispočetka.

Horváth, kako je već istaknuto, smješta radnju na čuveni Oktoberfest u Münchenu. Šta nam taj okvir govori o samoj predstavi?

- Taj okvir je pametan spisateljski potez da se tiho buđenje zla smjesti u svjetlucavu festivalsku atmosferu. Horváth nudi ovaj lijep scenski potencijal koji smo nastojali iskoristiti.

Poteglo se nedavno u pozorišnoj javnosti pitanje pozicije domaćih reditelja u teatru. Kako kao neko ko ulazi u taj svijet vidite mogućnosti za autorice i autore mlađe generacije?

- Svaki put mladog reditelja nakon završene akademije je neizvjestan i težak. Ne postoji uspostavljen sistem koji omogućava da se kao reditelji prijavljujemo na audicije ili konkurse za angažmane. Pozorišta u Sarajevu uglavnom su vrlo zatvorena za mlade ljude bez iskustva ili se u procese ulazi pod parolom “činimo ti uslugu što radiš”, bez svijesti da je ovo, osim autorstva, istovremeno i posao, te da svako od nas mora obezbijediti vlastitu egzistenciju u vrlo nestabilnoj društveno-političkoj stvarnosti u kojoj se nalazimo trenutno.

Predstava na sceni SARTR-a/

Kontinuitet rada

Sarajevski ratni teatar SARTR, sa Majom Salkić na čelu, za mene je izuzetak kako u repertoarskom smislu i nastojanjima da se prostor daje različitim estetikama i pristupima pozorištu, tako i u otvorenosti ovog pozorišta prema mladim ljudima. Za mene je SARTR od neprocjenjive važnosti za našu pozorišnu sredinu i nadam se i nekim novim, alternativnim prostorima za rad u budućnosti. Ipak, nadam se i pravednije uspostavljenom sistemu na osnovu kojeg se dodjeljuju angažmani rediteljima. Svojim mladim, talentovanim kolegama, ali i sebi, želim da nam se u bliskoj budućnosti omogući kakav-takav kontinuitet rada. To ne bi trebalo biti pitanje nečijeg mišljenja, već društvena odgovornost prema ovoj profesiji i njenom opstanku.