Granične situacije

Recentna epizoda vezana za novi i stari granični prijelaz Gradiška, predstavljena u široj javnosti kao epska borba dobra i zla, svjetla i tame, kao da je idejno posuđena iz nekog skeča “Top liste nadrealista”. Epizoda je to s puno bizarnih i apsurdnih elemenata, nužnom dozom humora i tragike, naglašene političke trivijalizacije, pa onda i vulgarizacije, koja, posebice u izbornoj godini, gotovo u pravilu krasi bosanskohercegovačku društvenu i političku zbilju. Iako interpretacije variraju, ovisno o političkim pozicijama i usmjerenjima, sama radnja je poprilično jednostavna. Poznato je kako su u Bosni i Hercegovini cestovna infrastruktura generalno, a onda i granični prijelazi poprilično neadekvatnog karaktera za obimni, voluminozni i frekventni promet koji karakterizira domaće ceste. Neadekvatnost cestovne infrastrukture dovodi do prometnih nesreća, čestih zastoja na putovima, sporog osobnog i drumskog prijevoza i čekanja na granicama, posebno na staroj Gradišci - službeni naziv je GP Gradiška - koja je već ušla u legendu kao jedna od najiritantnijih lokacija valjda svih vremena, kako za one koji ulaze, tako za one koji izlaze iz Bosne i Hercegovina. Neki, skloni suptilnom crnom humoru, bili su svojedobno mišljenja kako poznati citat iz Danteovog “Pakla” ostavite svu nadu, vi koji ulazite treba postaviti kao cestovnu signalizaciju s ovu i s onu stranu tog kultnog graničnog prijelaza.

Za ljude koji su ulazili u zemlju iz inozemstva navedena granica predstavljala je sve ono što su duboko prezirali, statičnost, sporost i gotovo beskonačno gubljenje vremena pogotovo u periodima nešto višeg opterećenja granica. Kada se naša dijaspora vraćala svojim domovima, taj prvi kontakt s bosanskohercegovačkom društvenom zbiljom bio im je često podsjetnik zašto su za životne destinacije izabrali neke zapadnije krajeve u kojima dominira paradigma otvorenih, brzih, modernih i fluktuirajućih granica, onih šengenskih. Stariji ljudi su se pred duge puteve grozničavo plašili mogućih posljedica vlastitih problema s inkontinencijom pred čijom je problematikom stari granični prijelaz bio gotovo posve nijem i neosjetljiv, a mlađi dio populacije frenetično se plašio kako će njihov pomladak izdržati sve te izgubljene sate na granici.

Za ljude koji su izlazili iz zemlje i ulazili u Europsku uniju, granica na Gradišci je predstavljala mjesto privilegirane ekskluzije: sve one krute granične procedure doživljavali su nužno osobno, iako se formalnopravno radilo o često pretjeranim, ali ipak razumljivim sekuritizacijskim mjerama – zadnji primjer toga je sustav ulaska/izlaska (EES) - na granicama, ali nakon obavljenih tipičnih procedura, slijedila je Europa bez granica i lagano tranzitiranje u nastavku putovanja.

Granice su oduvijek bile shvaćene kao konstituenti političkog života. Ona uključuju ili isključuju iz određenog političkog poretka, na njima završava jedan državni suverenitet, a započinje drugi, a realno povezuju ili odvajaju ljude. U globalnom međupovezanom svijetu, funkcionalnost i brzina na granicama se nametnula ne kao akt humanosti već kao zdravorazumski, pa onda i ekonomski imperativ.

Granični prijelaz Nova Gradiška trebao je predstavljati jednu novu paradigmu povezanosti između Bosne i Hercegovine s jedne strane, te Republike Hrvatske, a time i cijelog prostora Unije s druge. Kada je završen most preko Save koji je, andrićevski rečeno, predstavljao mjesto gdje se ukrštavaju ljudske potrebe, te kada su obje susjedne države završile suvremene granične prijelaze, činilo se da slijedi jedan novi oblik suvremene cestovne i granične povezanosti. No, pogađate, nešto je zapelo. Iako granice spadaju u kritičnu infrastrukturu svake države - to je generalan pogled Europske unije na granice, što znači da su granice od vitalne važnosti za svaku zemlju ili pak zajednicu, te stoga zaslužuju posebni tretman, nadstranački i nadnacionalni - ovaj bosanskohercegovački slučaj zapeo je na Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje BiH, zasigurno važnom birokratsko-političkom tijelu, ali nikako toliko važnom da o glasanju ili bojkotu jedne ili više osoba može ovisiti otvaranje graničnog prijelaza, školskog primjera kritične infrastrukture jedne države. Zapelo je zbog međuentitetskog duga, koeficijenata raspodjela sredstava - radi se o poprilično čestim ekonomskim disputama koje se mogu egzaktno izračunati, a onda i ustaljenim sudskim putem ili dogovorom poravnati kroz neko razumsko vrijeme - no brzo su prerasla u državni problem par excellence.

Političke pozicije će se vrlo brzo polarizirati, te se tehničko pitanje otvaranja već završenog međudržavnog graničnog prijelaza obojilo tipičnim nacionalističkim koloritom, prenaglašenim doživljajima i popratnim vulgarizmima. Epilog je da se nakon induciranog ili pak slučajnog urušavanja dijela mosta na starom graničnom prijelazu promet privremeno preusmjerio na novi. Za jedne je to primjer političkog pragmatizma, a za druge izdaja nacionalnih, državnih ili kakvih već kolektivnih interesa. Većinu pak građana političke dispute ne zanimaju, budući da im je privremeno otvaranje suvremenog graničnog prijelaza u bitnome olakšalo tipične granične situacije i ubrzalo kretanje, jedan od glavnih aspekata suvremenog međupovezanog svijeta, čiji je i Europska unija primjer. Svijeta otvorenih granica kojemu deklarativno gotovo svi građani Bosne i Hercegovine teže, a čiji dominantna većina političara sistematski blokira gotovo svaki mogući put prema Uniji, otkrivajući time svoj zarobljen um, kako bi to rekao Česlav Miloš, koji osim zatvorenih i ekstraktivnih politika i granica nije u stanju čak niti zamisliti nešto otvorenijeg tipa.