Lamija Milišić: U potrazi za konceptom doma

“Gluho doba” kao tema jedanaestog Bookstana sugeriše vrijeme u kojem je sve teže pronaći istinu i smisao u buci raznih dezinformacija. Kako je ta tema nastala?

- Tema je nastala iz izraza “vraćati se kući u gluho doba”, koji sam često koristila u svakodnevnom govoru. To “gluho doba” prvobitno označava kasne noćne sate, vrijeme kada kao da vrijede druga pravila, kada se dešavaju tabuizirane ili zabranjene stvari i kada društvo prešutno odlučuje da na njih zažmiri. Upravo me ta ideja zainteresovala - da postoji trenutak u kojem kolektivno pristajemo na šutnju i ignorisanje. Kasnije sam taj motiv iskoristila mnogo šire, u smislu jednog kolektivnog osjećaja svijeta koji se bliži ili je već zakoračio preko praga Trećeg svjetskog rata ili kovitlaca na globalnoj razini, što mislim da svi već čak i godinama osjećamo.

Rasplesti klupko značenja

Ali također je prisutna jedna vrsta ignorancije kad se nađete u historijskom trenutku kada se dešavaju prekretnice poslije kojih ništa neće biti isto, mi odlučujemo da se oglušimo o neke narative kojih smo se dosad držali. Da li su to promjene koje su moguće možda jedino sada u nekom trans periodu i nikada više? Da li da se oglušimo o neko nasljeđe, bilo književno, nacionalno ili bilo koje drugo? Meni je tu, dakle, bilo važno i pitanje onoga što je izgovoreno i onoga što ostaje neizgovoreno, jer je to u književnosti ključ pripovijedanja. Riječi, koliko god oblikuju stvarnost, istovremeno i prešućuju neku drugu stvarnost. U tom smislu je bilo zamišljeno “gluho doba” - nešto što jeste proizašlo iz neposrednog iskustva BiH i regije, ali što je istovremeno refleksija jednog globalnog trenutka i svijeta koji može biti gluh na razne načine.

“U bosanskohercegovačkom društvu, a posljednju deceniju i u sve široj okolini, nada je prijeko potrebno oruđe opstanka, počelo koje ne dopušta predaju”, ističete u jednoj od svojih izjava i nastavljate: da bi se nepovjerenje prema okolini uzrokovano traumom pripitomilo, potrebno je tu traumu verbalizirati, a u tome vam mogu pomoći naučne, političke, vjerske dogme i doktrine - ili pak umjetnost i književnost. Kako Bookstan, kroz svoj program i odabir tema, pokušava stvoriti prostor za tu verbalizaciju traume?

- Festival je, naravno, realizovan u bliskom partnerstvu sa izdavačkom kućom Buybook i samim tim nosi jedan određeni odnos prema književnosti - koje ćete autore predstaviti, koje tekstove prevesti, koje glasove okupiti iz BiH i regije i potom ih pretočiti u formu fizičke knjige. Buybookova tradicija izbora naslova nikada nije bila “prpošna i vedra”. Mislim da postoji jedan prepoznatljiv pečat i svjetonazor koji možete očekivati od tog izdavaštva. To nikada nisu bili samo popularni naslovi koji donose profit, često upravo suprotno. U fokusu su autori koji su marginalizirani, izmješteni, bez doma, u nekom međuprostoru identiteta, autori koji se bave deformacijama osjećaja sebstva kroz različite kulture i moralne sisteme, tražeći na kraju neki koncept doma. U svemu tome ključna je trauma kao nasljeđe poraća iz kojeg smo, posebno mlađe generacije, istovremeno i izrasli. Mislim da je važno od tog haotičnog, šokantnog iskustva napraviti neki red, rasplesti to klupko značenja i pokazati da iz njega ipak možemo izvući početak, sredinu i kraj. Prvi korak je, naravno, reći: “Doživio sam traumu.” Ne da bismo se viktimizirali, nego da bismo od toga načinili priču. Ljudi su najbolji upravo u tome - da stvarnost nadjačaju narativom o stvarnosti. I onda se taj narativ na neki način obistini. To je ono što pokušavamo i kroz Bookstanov program. Pored promocija knjiga, organizujemo i izložbe i okrugle stolove povezane s temom festivala, nastojeći uključiti različite generacije čitatelja i različite aktere kulturne i književne scene, od međunarodnih do lokalnih.

Vizualni identitet 11. Bookstana/Dino Hujić/Fabrika/

Kada smo kod programa, koji su formati i sadržaji u fokusu ove godine, koje goste možemo očekivati?

- Proces osmišljavanja programa bazira se prvenstveno na Buybookovom izdavačkom planu i autorima koje smo objavili u posljednjih nekoliko godina, a koji su naišli na dobar odziv publike. Tako ove godine dolazi Rachel Kushner iz Amerike, koja će predstaviti svoju knjigu “Jezero Postanja”, odnosno “Creation Lake”, trenutno vrlo popularan naslov, i drago nam je da ćemo imati priliku da je ugostimo. Dolazi nam i Lea Ypi, autorica albanskog porijekla koja danas živi u Britaniji. Ona će predstaviti knjigu “Slobodna”, koju je Buybook objavio prije nekog vremena, a koja govori o odrastanju u Albaniji pod socijalizmom - iskustvu koje nam je istovremeno i blisko i daleko, upravo zbog različitih načina na koje smo doživljavali socijalizam. Također nam dolazi Alena Mornštajnova iz Češke Republike. Objavili smo njene knjige “Šuma u kući” i “Mali hotel”, koje se bave porodičnim odnosima i teškim, često nasilnim temama, ali ih iznose jednim vrlo pitomim jezikom. Autorica je naišla na odličan odziv naše publike. Mislim da je sama Češka, kulturološki, na jedan iznenađujući način bliska Bosni i Hercegovini, posebno kada su u pitanju porodični odnosi - barem je to moj dojam nakon čitanja njenih knjiga. Pored njih, ugostit ćemo i autore iz Španije, Njemačke i Amerike, mada možda ne bih još otkrivala cijeli program. Na otvaranju ovogodišnjeg festivala dodijelit ćemo i nagradu Buybookova knjiga godine, koja ove godine pripada Semezdinu Mehmedinoviću za knjigu “Mali roman o tišini”. Nagrada je novčana, ali uključuje i skulpturu bh. kipara Fikreta Libovca. Pored promocija knjiga, imat ćemo i in memoriam program posvećen dvojici autora iz bh. književnosti koji su ostavili važan trag i u književnosti i u novinarstvu i izdavaštvu, kao i nekoliko okruglih stolova koji će posredno govoriti o tome kakva je književnost u “gluhom dobu”.

Koliko se u izboru programa oslanjate na analizu trendova, a koliko na lični, pa možda i intuitivni osjećaj za važnost nekog autora ili teme?

- U fokusu je, naravno, Buybookov izdavački plan i strane autore koje smo objavili u posljednjih nekoliko godina, a koji su naišli na dobar odziv publike. To je taj neki balans između trenda i izdavačkog profila. Znali smo odbiti autore koji bi možda i sami željeli učestvovati u programu, ali njihovo djelo jednostavno ne odgovara profilu teme ili samog festivala. Već jedanaest godina nakon osnivanja Bookstana svi znaju da on nije samo revija književnosti, nego pažljivo kreiran program koji, kada ga pogledate u cjelini, želi dati i određeni društveni komentar.

Postoji li tema ili politički kontekst koji biste odbili uvrstiti u program - i ako da, gdje povlačite granicu između slobode izraza i odgovornosti?

- Nismo imali prijedloga nekih provokativnih političkih konteksta koje bismo uvrstili u program da bih mogla odgovoriti direktno iz iskustva. Ali možda je i to simptomatično.

Nedovoljnost stvarnosti

Čini mi se da se na kulturnoj sceni, barem u Bosni i Hercegovini, neistomišljenici drže po strani i rijetko polemišu. A i kada polemišu, to često ode na nivo ličnih odnosa, a ne ideoloških sukoba.

Književni festivali često balansiraju između atraktivnosti programa i potrebe da razgovori sa autorima i autoricama budu i zanimljivi i relevantni. Kako izbjegavate da složene teme ne budu svedene na festivalske kratke formate?

- Ako imate kvalitetnu knjigu i autora koji je prijemčiv, ili moderator zna iz njega izvući razgovor i zainteresovati ga da podijeli svoje mišljenje s publikom, nećete dobiti festivalski kratki format. Dobri narativi, autori i moderator koji se dobro razumiju i pripreme na vrijeme - tu nema straha od banalnosti.

U kojoj mjeri očekujete od gostujućih autora da budu i politički glasni, a ne samo književno relevantni? Postoji li pritisak da književnost preuzme uloge koje su nekada pripadale drugim društvenim akterima?

- Imali smo situacije na Bookstanu kada su se autori iz istih zemalja sukobljavali s ljudima iz publike zbog suprotstavljenih političkih stavova. I to je za mene nekako i poenta festivala. Ne trebamo okupljati istomišljenike koji će samo klimati glavom i govoriti “jeste, tako je”. Upravo zato festival i postoji - da se dešavaju polemike raznih vrsta. Književnost je kao takva uvijek politična, djeluje u javnom prostoru i ljudi o njoj govore. Autor ne mora biti politički aktivan da bi bio političan - političan je već samim djelom koje objavljuje, a budući da je svijet u periodu velikih historijskih i političkih mijena, od književnika se prirodno očekuje neka vrsta reakcije. Danas, kada smo izgubili orijentire, od svakoga ko pripovijeda očekuje se da ponudi neku strukturu početka, sredine i kraja. Ali ne mislim da je iko obavezan na to osim ako sam ne osjeća odgovornost. Književnost će vam često bolje reći o jednom historijskom trenutku nego zvanični zapisi, jer nudi višeslojno značenje tih činjenica.

Budući da su finansije gotovo uvijek izazov, kako izlazite nakraj s time te kako one utiču na konačan oblik festivala?

- Sasvim sigurno su nam uticale na smanjivanje ili prilagođavanje programa broja autora koji učestvuju, koliko dugo ostaju u Sarajevu itd. Kao i cijeli kulturni sektor, imali smo problema s neisplaćenim sredstvima koja su bila ugovorena. Zato smo se povezivali s regionalnim festivalima poput Krokodila, kako bismo dijelili troškove i lakše dovodili veća imena. Mislim da se na kulturnoj sceni ponekad previše energije troši na žaljenje, a premalo na traženje konkretnih rješenja i rad.

Može li književnost danas uopšte konkurisati brzim, algoritamski potpomognutim narativima koji oblikuju percepciju stvarnosti ili joj preostaje uloga sporijeg, možda i marginalizovanog posrednika?

- Sve je to narativ - bio on algoritamski potpomognut ili spor i marginalizovan - sve je narativ, samo dolazi kroz različite medije. Ništa neće nestati, samo će se adaptirati. Narativ je identifikacijski kod ljudskog roda - pričanje priča, korištenje simbola, ta nedovoljnost puke stvarnosti.

Performativni ton

Možda trebamo mijenjati stare formate književnih promocija, uključivati druge medije i više slušati publiku jer rad u kulturi podrazumijeva da stalno budete svjesni svijeta oko sebe. Ti algoritamski potpomognuti narativi nisu konkurencija književnosti već radije njen novi medij.

Milišić: Narativ je identifikacijski kod ljudskog roda/Marija Piroški/

Nakon deset godina postojanja, Bookstan je postao prepoznatljiv kao prostor za dijalog izvan svih podjela. Kako vidite razvoj festivala u sljedećoj deceniji, a zašto je upravo sada važno učestvovati u ovakvim kulturnim događajima?

- Iskreno, teško je znati šta će biti. Dok smo pozivali autore i zakazivali letove, počinjale su ratne ofanzive na raznim dijelovima svijeta. Neki od autora su tada bili tamo i govorili: “Doći ću na Bookstan ako ne bude Trećeg svjetskog rata.” Živimo u čudnim i neizvjesnim vremenima i ne možemo biti sigurni kakve će ishode proizvesti ono što danas radimo. Mislim da je Bookstanov identitet tog mjesta “ni na Istoku ni na Zapadu” snažan kanonski narativ jedne oaze, skrovišta, ali i mjesta između koje omogućava taj dijalog i zato vjerujem da će opstati kao koncept. Nekad Bookstan zamišljam kao veliku predstavu koja ima uvod, vrhunac i rasplet, a kulturni događaji su upravo važni jer imaju performativni ton, ta četiri dana ljudi dolaze baš u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo da razgovaraju o svojim kulturama u kontekstu naše kulture. A značajan je i taj trenutak kada autora ili autoricu koje volite možete upoznati uživo pa vidite kako to izgleda “na djelu”, a ne samo kroz književna djela po kojima ih poznajemo.