Državna vlast u zoni sumraka

Ako još ima onih koji misle da imamo državnu vlast u vidu Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH, sa pravno i politički propisanim funkcijama i ulogama, neko bi im morao javiti da su u zabludi. A što se, pak, tiče onih kojima je jasno da su ove dvije državne adrese odavno, a posebno u tekućem mandatu, postale izrugivanje s onim što im imena kazuju, što bi trebalo da budu i da rade – sa posadama, u kojima ima i onih koji sve čine da nam zagorčaju život – takvi su debelo u pravu i red su ljudi, u koji spadam sa sve većim brojem istomišljenika.

Još malo prostora za iluziju o tome da neće biti potrebno baš ovako govoriti bilo je do prošle sedmice i nove blamaže s propalom sjednicom državnog Doma naroda i, dva dana kasnije, sjednice Predstavničkog doma Parlamenta BiH. Uz to što – kad god Nikola Špirić naumi nešto objasniti i opravdati, može se javiti stomačna mučnina, s jedne, i iskušenje od gubljenja kontrole i posezanja za vokabularom koji nije primjeren javnom prostoru, s druge strane – o Domu naroda je, u cilju čuvanja pojedinače i kolektivne mentalne higijene teško govoriti uz upotrebu skrupula, i u Predstavničkom domu imamo nešto slično. Poslije rasprave o izmjenama Krivičnog zakona i (najzad!) pokušaja zabrane upotrebe fašističkih pozdrava i simbola – skrupuloznost je na velikom ispitu. Jer, ne samo da se Za dom spremni i NDH kane žilavo braniti, recimo u nemuštoj izvedbi Marinka Čavare, koji podmeće priču o šahovnici, koju niko ne osporava, pa kaže da se ne treba vraćati 80 i 90 godina nazad, a ne vidi da se veličanje NDH i ZDS dešava sada, danas i ovdje, već su neki protiv primjene istog aršina prema četništvu, handžarovcima i svim drugim slugama nacističkih okupatora.

Možda je pretjerana, ali ne i netačna tvrdnja o tome da, onako razvaljen i obesmišljen, državni Dom naroda faktički više ne postoji. Osim na papiru. Toliko puta ruglu izvrgnut pokušaj održavanja sjednice, usvajanja važnih zakona (ne samo proevropskih) i toliko puta ismijana i država, i njena vlast i, pogotovo mi, iz čijih džepova se uzimaju besramno velike pare za još besramniji nerad i nered, teško ide s tvrdnjom da ovaj dom postoji i da radi ono što mu je posao. Nije daleko od te ocjene ni ono što nam, kad im pridođe, prikažu u Predstavničkom domu. Posebno to važi za vrijeme od početka prošle godine dosad. Pokušaj isključivanja SNSD-a iz vlasti smjenom Nebojše Radmanovića iz Kolegija bio je cilj pokopan prije nego što je učinjen drugi korak. Koji je, znamo, ukočen u Vijeću ministara, čija šefica ne daje pet para za proceduru smjene SNSD-ovog dvojca ministara, pa otvoreno, ne trepnuvši, istrajava na tome da joj je prioritet sačuvati SNSD i dvojni pakt svog HDZ-a s ovom strankom (čitati: i planski blokirati evropski put), a s ostalim problemima, zadacima, obavezama i temama šta god da bude...

U takvoj klimi, svaka sesija delegata i poslanika je prilika za još čvršće uvjerenja u neodustajanje od tog rušilačkog, ni najmanje skrivanog plana. Klinč unutar praktično nepostojećeg vladajućeg braka – trojka se od SNSD-a odavno razvela, a s HDZ-om partnerstvo otaljava na guranje, u znaku izreke Dva loša ubiše Miloša – srlja ka usijanju kako se bliže izbori. To bi ovog puta mogla biti posebna stranačko-naciopatska histerija, garnirana nervozom i strahovima vladajućih falangi, kako zbog prijetnji novim izbornim tehnologijama, tako i stoga što bi pokradeni i izvarani glasači ove iscijeđene zemlje, ipak, mogli progledati kod očiju.

Tome u prilog idu i prilike u Vijeću ministara i u Parlamentu BiH. One su do bola ubjedljiv pokazatelj psihoze, koja je odavno iskočila iz političke i zabasala u psihopatološku sferu. Miniranje još jedne sjednice Doma naroda to surovo dokazuje: SNSD-a opet nema, a HDZ je zadužio Marinu Pendeš da upozori na to da Kemal Ademović krši Poslovnik, što je bila uža specijalnost Nikole Špirića dok je bio predsjedavajući, ali to HDZ-u nije smetalo, jer se uklapalo u rušilački projekat dvije bratske stranke. Bezumno odbijanje ukidanja akciza će, tako, trajati do daljnjeg. Bez izgleda za tužilačku reakciju i kvalifikaciju tog skandala udarom na ustavni poredak (Šefik Džaferović) ili za finanijsko kažnjavanje onih koji ne dolaze na sjednice (Zlatko Miletić).

Uz ovo ide pokušaj s posljednje sjednice Predstavničkog doma da u Krivični zakon po hitnom postupku (Branislav Borenović) uđe kažnjavanje veličanja ustaštva, te reakcija zbog selektivnog pristupa i jednosmjernih izmjena, a “nema, pored nekih drugih, četnika i njihovih simbola i obilježja” (Predrag Kožul). To kompletira tmurnu klimu i stvara rizik od gubitka 374 miliona evropskih eura. Pri čemu je usvajanje Rezolucije o osudi svih oblika neofašizma i potvrdi antifašističkog naslijeđa i vrijednosti u BiH (predlagači SDP-ovi Jasmin Imamović i Saša Magazinović), tek utješni izlaz.

Pet mjeseci uoči izbora, stvarni izgled državne vlasti, ukaljane dejstvom dokazanih vlasnika đon-obraza i aktera rušilaštva, nezaustaljivo hrli ka izrastanju Vijeća ministara i Parlamenta BiH u negaciju i njih samih, a i države čiji su vrh. Kako i priliči proizvođačima sumraka, koji – ne zaustavi li se na vrijeme – može postati samo mrak. Mrkli.