Srpski šoping s Izraelom

Vijest o tome da je Srbija dogovorila proizvodnju dronova na svom teritoriju s izraelskim vojnim gigantom Elbit sistems iznenadila je samo neupućene, a ne one koji su dobro informirani, budući da Beograd sa židovskom državom ima dugogodišnju vrlo uspješnu vojnotehničku suradnju. Uključivanje srpskih firmi u proizvodnju dronova može otvoriti prostor za dalji razvoj i eventualni izvoz, ali samo ako Srbija dobije stvarni tehnološki udio u projektu koji podrazumijeva dvije vrste bespilotnih letjelica – za bliske i daleke misije. Otuda konačan domet ovog posla ovisi od uvjeta, to jest koliko tehnologije se prenosi i koliki stupanj samostalnosti Srbija dobija u korišćenju i daljem razvoju sistema. Naravno, dronovi su postali osnovno sredstvo suvremenih operacija i to se najbolje vidi u ratu u Ukrajini, ali i u aktuelnim operacijama Izraela i SAD-a protiv Irana. Njihova uloga nije ograničena na izviđanje, oni povezuju prikupljanje podataka, identificiranje i odabir ciljeva i izvođenje udara u jedinstven, brz ciklus. Time se skraćuje vrijeme od informacije do dejstva i smanjuje potreba za izlaganjem ljudstva. Dron sam po sebi ne mijenja mnogo, a njegov efekat dolazi tek kada je povezan sa sistemima zapovijedanja, obavještajnim izvorima i sredstvima za elektronsko ratovanje i tek tada se dobija zatvoren operativni ciklus koji daje prednost u brzini i točnosti. Suradnja s izraelskom vojnom industrijom ima smisla jer je riječ o sistemima razvijenim i testiranim u realnim uvjetima, ali se otvara pitanje potencijalnih sigurnosnih implikacija za zemlje koje sudjeluju u lancu snabdijevanja Izraela, jer su iranski zvaničnici još 2025. upozorili da bi i one mogle biti posmatrane kao dio ratne infrastrukture.

Napad Hamasa na Izrael u listopadu 2023. predstavljao je prekretnicu u odnosima Srbije i Izraela i od tog trenutka oni su ušli u novu fazu, obilježenu naglim jačanjem političke, gospodarske, a posebno vojnotehničke suradnje. Najjasniji pokazatelj te promjene su podaci o rastu vrijednosti izvoza naoružanja iz Srbije u Izrael: prema zvaničnim podacima Republičkog zavoda za statistiku, od 7. listopada 2023. do 31. prosinca 2025. vrijednost izvezenog srpskog naoružanja u Izrael iznosila je više od 182 miliona dolara, a ukupna količina transportiranog naoružanja veća je od 3.000 tona. Premda je u drugoj polovini 2025. formalno bila na snazi zabrana izvoza, lani je Izraelu isporučeno naoružanje vrijedno 131,1 milion dolara. Taj rastući trend nastavljen je i u prva tri mjeseca ove godine, zbog čega je značajno promijenjena struktura robne razmjene između dvije zemlje. Iz Srbije se u Izrael, uglavnom, izvoze pojedini sklopovi i komponente za municiju, a najveći udio u tom aranžmanu imaju Krušik Valjevo, Sloboda Čačak i Prvi partizan Užice. Topnička municija, prije svega kalibra 155 i 122 milimetara, minobacačka municija kalibra 120 i 80 mm, kao i streljačka municija po NATO-standardu, najčešći su teret transportnih aviona koji iz Beograda lete ka Izraelu. Pored klasičnog minskog i topničko-raketnog programa, po kojima je poznat u svjetskim okvirima, Krušik odnedavno proizvodi nova suvremena vođena raketna sredstva različitih tipova.

Zbog ratova u Gazi i iranu izraelska država je pod pritiskom i percepcija njene politike je podijeljena, tako da u takvom okruženju svaka vidljivija suradnja s Tel Avivom nosi i određeni reputacijski rizik. Pojedini beogradski mediji ističu da je važno razdvojiti suradnju s državom od stava prema aktuelnim potezima trenutnog izraelskog rukovodstva, ali je to teško razlučiti. Većina zemalja koje rade s Izraelom u vojno-tehničkoj oblasti nije prekidala te odnose, jer ih vodi interes, a ne dnevna politika i za Srbiju je, kažu vlasti u Beogradu, bitno da zadrži tu liniju. Ističu da suradnja s Izraelom treba da ostane jasno ograničena na tehnologiju, bez političke simbolike koja bi mogla da se tumači kao svrstavanje. Srbija već surađuje s više partnera u oblasti obrane i to je način da se izbjegne ovisnost od jednog izvora, a suradnja sa Izraelom ima smisla dok ostaje dio te šire slike, a ne njen centar, objašnjava srpski režim. No, otvara se etičko pitanje: koliko je mudro previše se vezivati za izraelsko rukovodstvo i vojne firme? Vlast u Srbiji tvrdi da odustajanje od tehnološke suradnje s Tel Avivom, zbog političkih sporova, ima svoju cijenu: usporavanje razvoja i gubitak operativnih sposobnosti. Dakle, rizik postoji, ali je, smatraju oni, pod kontrolom ako se suradnja vodi mirno, bez političkog naglašavanja i bez poruka koje prevazilaze njen stvarni domet. U tom smislu, mnogo će zavisiti ne samo od toga šta se radi već i kako se to radi i vjerojatno kako se predstavlja u javnosti.