Krempite pred gladnim kurjacima

Posljednji sam. A kao da je juče bilo kada smo krenuli s Lauša prema centru Banje Luke. Bile su to prave gerilske borbe. Oslobađali smo kuću po kuću i ulicu po ulicu. Na kraju smo oslobodili cijeli grad, ali bio je to samo početak, jer je trebalo oslobađati dalje. Tako je bilo prije osamdeset godina. Pamtim sve kao da je bilo danas.

Šest operacija

Tako za Oslobođenje priča posljednji živi oslobodilac Banje Luke Ferid Fedo Čaušević, koji je nedavno napunio 101 godinu. Pije mnogo lijekova, ali je “dobar”. Iako je prešao “stotku”, pamti sve što mu se dešavalo, čisto i bistro. I sam se čudi šta je sve uspio da zapamti i da s vremena na vrijeme oživi.

- To ni doktori ne umiju da objasne. Ni njima nije jasno. Bio sam na pregledu i doktorica me pita jesam li nekada bolovao i od čega. Nabrojim joj po redu kakve su me boljke mučile i kada. Ona nije vjerovala da ja sve to znam, pa je zvala i ostale doktore da dođu i da vide što se ne viđa svaki dan, priča Čaušević.

Čuda se tu nisu završila. Doktorica ga je pitala da li je imao ijednu operaciju u proteklih stotinu godina, a on je odgovorio da ih je imao tačno - šest. A potom joj je detaljno opisao prvu kada je zamalo ostao bez noge. Kaže da ga je samo sreća spasila i brza intervencija njegove majke.

- Skakao sam u Unu, jer smo pored Une i živjeli. Nabio sam taban na komad željeza. Posjekao sam se. Tokom noći sam dobio visoku temperaturu. Mati me u zoru odvede doktoru. On zasiječe ranu iz koje poteče kao katran crna krv. I tada je doktor majci rekao da bi mi morali sjeći nogu do koljena da me je dovela dan kasnije, sjeća se Fedo Čaušević.

Fedo je bio zatvoren u Bihaćkoj kuli

Čaušević je strastveni fudbaler. Počeo je u Podgrmeču iz Sanskog Mosta i to na - golu. Branio je za ovaj klub, a nedavno je bio i na godišnjici osnivanja Podgrmeča i to kao jedini živi član prvog tima. U tim je poratnim danima bio poznat i kao “jorgan golman”, jer mu je dres bio sašiven od - jorgana.

Fedo je bio i član uprave banjolučkog Borca kada je ovaj klub osvojio Kup maršala Tita 1988. godine. On kaže da je petnaest godina bio član Borčeve uprave po raznim “nivoima”, a bio je i predsjednik Fudbalskog saveza banjolučke regije. Navijao je, dodaje, za Borac i za splitski Hajduk.

- U Hajduku sam imao velike prijatelje koji su bili državni reprezentativci. Među njima je bio i Vladimir Beara, ali i laprdalo Krešo Arapović, koji je bio kasnije trener Borca. Družio sam se i sa Franom Matošićem. Bio sam član Izvršnog odbora Fudbalskog saveza BiH kada je njegov predsjednik bio Bogdan Maksimović. Išao sam umjesto njega na mnoge sastanke, ističe Čaušević.

Fedo je rođen u tadašnjem Bosanskom Novom 5. januara 1925. godine. Dijete je iz mješovitog braka. Rođen je 20 metara od Une, pa mu se čini da je prvo proplivao, pa tek onda prohodao. Njegov otac je bio na bosanskoj strani, a majka je rasla i stasavala preko Une.

Bihaćka kula

- Gledale su kuća u kuću. Otac Hakija je bio iz bogate muslimanske porodice, a njegov otac bio je gradonačelnik Bosanskog Novog za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. O djedu nisam mnogo znao, nisam znao gotovo ništa, ali je onda moj unuk na internetu našao dosta podataka i sve mi to predstavio. I to je za posebne knjige: moj unuk mene upoznaje s mojim djedom, kaže kroz smijeh Čaušević.

Majka Milena preko Une gledala je u kuću budućeg muža. Stajalo ih je muka dok se nisu uzeli. Nakon nekoliko godina sve je leglo “na rudu”. Njegov djed je svojevremeno založio kompletnu imovinu Bosanskog Novog da bi u Beču dobio kredit dovoljan da se u ovom gradiću podigne zid koji bi spriječio Unu da plavi okolne kuće i oranice.

- Bila je to jedna nevjerovatno rizična igra moga djeda. Dok nije založio imovinu grada kojim je upravljao, nije mogao da dobije kredit. I tada je bilo povuci-potegni, ali su austrijske vlasti urgirale kod banaka da se to pitanje riješi, jer im je Novi bio važan kao granična zona. Kasnije je taj kredit pojela inflacija i dug je veoma lako vraćen, priča Ferid.

Jorgan golman FK Podgrmeč iz Sanskog Mosta

Rano je krenuo u rat. Bio je pripadnik 13. krajiške udarne brigade koja je išla od Zenice do Celja. Borio se za oslobađanje Banje Luke. Tri puta je, kaže, gledao smrti u oči. Njemački Gestapo ga je uhapsio kada je imao 17 godina. Odveli su ga, zajedno za četvoricom drugova, u Bihać, gdje se nalazila centrala Gestapa za ovu pokrajinu i dio Hrvatske.

- Njihov zatvor je bio čuvena bihaćka kula. Tu sam bio ispitivan. Naveče su dolazili i odvodili nas u centralu na ispitivanje. Na jednom ispitivanju nisam nešto odgovorio, a bilo je veoma važno njemačkom oficiru. On se naljutio, udario me, ja sam pao sa stolice i rekao je na njemačkom da me vode i da me strijeljaju. Do strijeljanja nije došlo, a ja sam kasnije kod Zenice uhvatio upravo tog njemačkog oficira koji je tražio moju smrt, priča Ferid Čaušević.

U toku rata dva puta je nagazio na minu. Prvi put 1944. godine kod Jajca u borbi sa Nijemcima. Nije ga ni okrznula. Kad su 1945. krenuli prema Novom, nagazio je na minu, ali u toku skoka. Poslije su mu rekli da nije punom nogom stao na minu, tako da je ona sa zakašnjenjem eksplodirala. Sjeća se i pobjedničkog ulaska u Banju Luku.

- Zauzimali smo ulicu po ulicu i zgradu po zgradu. Tako sam ušao u hotel Palas. Bili smo gladni, izmučeni i prljavi, a našli smo se usred tog luksuza. Još se sjećam krempita koje smo zatekli na stolu. Bili smo gladni kao kurjaci, a pred nama krempite. Nisam rođen u Banjoj Luci, ali sam u djetinjstvu dosta vremena proveo u ovom gradu. I nakon svega sam ga oslobađao. Na kraju sam s Une preselio na Vrbas i postao Banjolučanin, priča Fedo Čaušević.

Njegov unuk Lujo Marić kaže kako deda Fedo u Banjoj Luci živi od 1950. godine. Sa Dušankom koja je preminula 2019. u 90. godini života dobio je kćerku i sina koji su mu podarili tri unuka, a ima i praunuke od šest i sedam godina. Najveći dio života Fedo je proveo u i oko fudbala, a bio je zaposlen i kao načelnik za sprovođenje zdravstvenog osiguranja, gdje je i dočekao penziju 1978. godine.

Pokretna istorija

- Tajna djedove dugovječnosti krije se u tome što je oduvijek energičnog duha. Nikada nije vozio automobil, ali je uvijek stizao tamo gdje treba. Njegov život nije bio lak, ali kapitulacija, kako je u nekoliko navrata govorio, nikada nije bila opcija. Njegov duh je nesalomiv. Malo slabije čuje, teže hoda, ali je i dalje u duši mladić. Pamti stvari koje su mnogi zaboravili. On je zapravo jedna pokretna istorija od koje se ima šta naučiti, rekao je Marić.