ČITANJE (U)SEBI: Gledamo krovove i opet je noć

”U magli krov”, Suzana Džuver, Enklava, 2026.

Prisustvo metafora kuće i doma, onoga što one podrazumijevaju ili ne mogu biti, posljednjih se godina često vraća u polje bavljenja recentne postjugoslovenske poezije. Doima se da postoji određen generacijski procjep koji nam svjedoči jednu vrstu dubinske nesnađenosti, onih koji su rođeni i odrastali na rasapu dva milenija, u pogledu razumijevanja onoga gdje jesu i šta u odnosu na to što jesu zapravo jesu. Ne radi se tu o perspektivi svojstvenoj autorima sa emigrantskim iskustvom, već o potrazi onih koji se suštinski gotovo nisu pomjerili od mjesta svog rođenja, ali im kao neprestani osjećaj žuljanja ostaje prisutno pitanje onoga gdje zaista pripadaju.

Pronaći svoje mjesto

Možda je vrijeme koje živimo suštinski kategorija bezdomnosti, nemogućnosti da se bude utemeljen u bivanje kao samorazumijevanje, koje ne postavlja suvišna pitanja i ne guši. Pjesnik je, međutim, onaj koji je uvijek u prolazu, nikad do kraja skućen u sopstvu. Pa se prostor poezije uvijek nameće kao neprestana potraga za privremenim utočištem. A ono, jasno je, može biti dosegnuto samo u jeziku. Upravo to jeste jedna od temeljnih preokupacija pjesničke knjige “U magli krov” autorice Suzane Džuver. Ona je već svojom prvom knjigom “Riblja kost” (Enklava, 2022) naznačila poetičku vizuru, koja se nameće kao konstantna preokupacija njenog lirskog ja. Pokušati pronaći svoje mjesto, okvir prepoznavanja, sagledati u njemu sve ono što se u procesu dolaska do zrelosti pojavljuje kao sudaranje sa strahovima, snovima, transgeneracijskim lomovima i mogućnost da se iskorači iz sebe. Preoblikuje doživljeno. Da se bude nešto drugo, a ostane dosljedan. “U magli krov” je knjiga koja u dobroj mjeri ima iste koordinate, ali ne kao ponavljanje već ranije ispjevanog, već kao usložnjavanje emotivnog polja koje se sada propituje iz drugačijeg rakursa, kroz jezik koji nastoji ispuniti praznine svagdašnje uznemirenosti. Prepoznatljivim melanholičnim tonom, kojim se postiže da lirsko uvijek jeste pomjereno, kao da se sve gleda kroz neki zamagljeni prozor, Džuver čitaoca uvodi u autentično zaumlje u kojem sve djeluje poznato, ali mu kao osjećanje ostaje da nešto stalno izmiče.

Upravo na tom razmeđu približavanja i izmicanja, dolazaka i odlazaka, susreta i rastanaka, građenja i razgrađivanja, ova autorica koncepcijski pažljivo slaže strukturu svoje knjige. Kroz njena tri ciklusa “Snovi”, “Sjećanja” i “Disanja” prelazi se od djetinjstva do odraslosti, kroz različite faze odnosa sa onim temeljnim preokupacijama na kojima počiva ono što jesmo. Poput listanja stranica porodičnog albuma, na kojima sve naizgled djeluje nježno i sigurno, svi smo tu, jedino što poznajemo je osjećaj bezbrižnosti. Međutim, taj početni momenat se već od prve pjesme unutar ove knjige počinje razarati. Nagriza ga nestalnost. Jer fotografije, u sebe utisnute, obično nose i trag onih koji nedostaju. Koji postoje još samo tu na njima. Ni mi koji postojimo van fotografija nismo više oni koje na njima vidimo. Otuda, ova poezija kao svoju konstantu u središte vraća pitanja ko sam to ja, od čega sam, šta me je oblikovalo, da li je ovo što jesam moguće pokazati pred drugima. Postoji li drugi?

No, ne radi se ovdje o nekim meditacijskim levitacijama, poezija Suzane Džuver usidrena je u konfuziju vremena koje živimo, ona na početku pomenuta izgubljenost i nesnađenost generacije somnabulanata, neprestano rastrzanih na granična stanja, umnogome određuje imanentnu atmosferu ove knjige. Ne pominjem ovdje generacijske predodžbe kao nikakav kalup u koji bih želio uklopiti “U magli krov”, već kao specifičan izraz jednog duha vremena. Posrijedi je autentičan ton, pogled iz duplog dna, pokušaj da se potrgaju sve opne, kako bi se moglo bar kratko doći do daha. U tim konvulzijama obitava se cijelim tokom ove knjige.

Knjiga "U magli krov"/

Pjesnički jezik Suzane Džuver postiže zrelu jednostavnost, u kojoj se u malim potezima, često gotovo skicama, propituje nestalnost svega oko nas i u nama. Opsesivne varijacije simbola kuće, zidova, krovova, uopšte pitanja mogućnosti da se negdje zaista bude prisutan, pretvaraju se u tobogane misaonih refleksija pred kojima se iznova uspostavlja i ruši svaka mogućnost samorazumijevanja. Pjesma “Sobna biljka” to možda najdoslovnije sažima: Čitala sam o biljkama koje se plaše presađivanja/umiru u novim saksijama/; Od tada ne volim selidbe/; Na pitanje koju bih biljku/šapućem zamiju/nju treba presaditi tek kada saksija popuca/; Pakujem kofer/čekam da se zidovi oko mene obruše/;

Ovo je samo jedna od pjesama unutar knjige “U magli krov”, koja zrcali tu permanentnu uznemirenost koja ne daje mogućnost da se negdje istinski ukorijeni. Svaka struktura koja se ni iz čega ponovo gradi, već u skorom naletu vjetra biće ponovo prepuštena rasipanju. Konstantna je ta sukobljenost tvoračkog i rušilačkog. Lirski subjekt u stalnom je raskoraku sa time da li ostaje ili odlazi. Nema pomirenja ni u jednom izboru, suštinsko trenje prenosi se jednako u oba slučaja. Time sve ono što jesu tematske spojnice ove knjige, sve te izgradnje i rušenja, nedostajanja, prijateljstva, ljubavništva, snatrenja i bolovi, jeste obilježeno tim osjećajem. Pitanje tijela, pak, ono je što prirođeno proizlazi iz dojma raspršenosti identitetskog percepiranja bića u stalnom bijegu. Ono je i samo građevina, kuća, jednako podložna ponovnom konstituisanju i razaranju.

Razlaganje tjelesnosti, poimanje vlastitog postojanja u prostornosti, jeste ovdje pokušaj da se uspostavi integritet nad onim što tijelo jeste. Preciznije, nastoji se i u tom smislu provjeriti da li nam je naše tijelo samo kuća ili može postati dom. Može li se izaći iz njega, postati nešto drugo, ili smo nepovratno u njemu zarobljeni. Pjesma “Od stabljika maslačka praviš lančić” propituje to na osnovama roditeljstva: Niz vrat se sliva mlečni sok/zamišljaš kako dojim naše dete/; Ne znaš da tako krvari korov/iščupan iz zemlje/; Da bi smo u pjesmi “Kad me pitaju da li planiram porodicu” dobili još direktniju potvrdu kako lirski subjekt poima kuću tijela: Zamišljam da sam kuća/imam visoke temelje/; Izgrađena od zemlje/otporna na požar/; U meni žive deca/crtaju po napuklim zidovima/; Misli su zemljotres/od kojeg koža puca/; Odgovaram/ja sam kuća/; Moja materica je prazna/ali ima čvrste zidove/;

Minijatura otrgnuta od sjena

Iz toga proizlazi ono što je mogućnost susreta sa drugim. Znatan dio knjige “U magli krov” jeste upravo koncentrisan oko propitivanja one granice do koje se može biti sjedinjen sa nekim. Bilo da se radi o ljubavnom, seksualnom ili prijateljskom približavanju, autorica Džuver nas ponovno suočava sa krovovima, zidovima, svim tim krhkim arhitekturama međuljudskih odnosa. Iako se na trenutke dostiže željeni mir, punina doživljavanja sebe kroz drugog, stalno je prisutan strah od one magle koja se preko krovova polako uvlači u sobe i stanove. Pjesma “Taman dah u zelenom granju” sažima to na dojmljiv način: Gnječila sam jagode/selila iz šume u tegle/krala od zemlje/zarobila u tamni špajz/; Sa vrhova tvojih prstiju/njihove neubrane sestre/kotrljaju se/niz moja leđa/; Odlažemo rastanak/iznad nas je krošnja/ćuk odbrojava vreme/kratka pesma – osveta šume/; Da bismo u pjesmi “Decembar” osjetili kako se bliskost i daljina na trenutak sjedinjuju i postižu puninu prepoznavanja: Ponovo smo deca/umesto majčinog mleka pijemo pivo/govorimo izmišljenim jezikom/; Ne nosiš igračke/u koferu imaš džempere i reči/; Na jastuku ti stavljam medveda/držim te za ruku/prsti i vreme postaju mreža/u kojoj čuvamo sve misli-ribe/; Među dlanovima/kotrljamo žuti plastelin/dok ne napravimo sunce/; Ostale smo iste/samo su nam izgorele kuće/izgorele su riječi/; Kada skinemo karmine/obučemo spavaćice/ti postaješ dijete/ja postajem dete/i ležimo/; Svaka grli svog medveda/;

“U magli krov” pjesnikinje Suzane Džuver rafiniran je književni tekst koji u svojoj cijelosti nema viškova, svaka pjesma je precizno osmišljen kadar, minijatura otrgnuta od sjena, grčevita borba da se u sebi sačuva nešto od primarne nježnosti i sigurnosti. Koliko god to bila varljiva nakana, toplina koja se doseže u ovim pjesmama ostavlja otškrinut bar mali krovni prozor kroz koji se može gledati u nebo. Ili, riječima iz pjesme “Noćna kupanja”: U tvojoj sobi/prašina je u zraku sunca/; Dodirujem ti košulju/umnožavaju se čestice/; Postaju neuhvatljive ribe u svetlosti/; Kada se probudiš/vraćaju se u tkaninu/; Naslanjamo se na prozor/gledamo krovove i opet je noć/; Dok nam sipaš vino u male akvarijume/žao mi je što moram da odem/; Ulične svetiljke ne gube kontakt/treptale smo prebrzo/; Oko njih nije roj insekata/već jato belih riba/; iz tvog ramena/.