Lažne vijesti - drugi rat protiv izbjeglica

Segré-en-Anjou, gradić na zapadu Francuske, u predvečerje. Tog 4. novembra 2025. godine, Alam, Hossein, Kamal, Safi i Ibrahim* sjede na tlu, u krugu, nedaleko od ulaza u supermarket Leclerc. Afganistanske izbjeglice imaju običaj da se tu zadrže u kasnim popodnevnim satima, nakon obavljene kupovine, kako bi pripremili lagani obrok. Šale se na paštunskom jeziku dok ispijaju Red Bull. Brzo nakon toga odlaze na posao. Rade noćne smjene (od 19 do četiri ujutro) u lokalnoj prehrambenoj kompaniji, održavajući mašine. Plata je skromna, tempo rada intenzivan, ali se ne žale. Oni su preživjeli tamu.

U Afganistanu su ovi tridesetogodišnjaci živjeli pod prijetnjom talibana, čije nasilje nije prestajalo tokom posljednjih 20 godina, iako su vlast ponovo preuzeli tek u augustu 2021. Bijeg je bio pitanje opstanka.

Alam, s crnom kosom i prodornim pogledom, odlučio je emigrirati u Francusku “zbog slobode i bratstva”. Hossein, nasmijan uprkos izraženim podočnjacima, prošao je kroz Iran, Tursku i Evropu skrivajući se u kontejnerima.

“Ovdje je jako dobro. Jako, jako dobro!”, kaže na jednostavnom francuskom, podižući palac.

Nakon trnovitog puta izbjeglištva, stigli su do mirnijeg života u regiji Anjou.

Širenje informacija na društvenim mrežama

Ipak, tog dana njihov život je krenuo drugim putem. Jean-Eudes Gannat, mladi radikalni desničar i član opštinskog vijeća u Segréu, snimio ih je bez njihovog znanja ispred supermarketa, optužujući ih da “besposličare”, “ne rade ništa” i da su tu “svake večeri”. Video je objavio na TikToku pod naslovom: “Dosta nam je života s rođacima talibana čak i u našim selima…”

Snimak, dug 22 sekunde, odmah se proširio u desničarskim krugovima, ali i šire. Alam je za njega saznao od kolege, koji je naišao na video dok je pregledao društvene mreže.

“Tada smo se jako uplašili. Jako, jako”, kaže on širom otvorenih očiju. Biti prikazan kao neko ko živi na tuđi račun, i to još kao islamista, bilo je najgore što je mogao zamisliti.

“Nastala je panika među njima. U početku uopšte nisu mogli spavati”, kaže Bertrand Even, volonter koji je držao časove francuskog jezika Alamu i njegovim prijateljima, po njihovom dolasku u Francusku. Upravo njemu su se mladi Afganistanci spontano obratili kada su vidjeli video.

U danima koji su uslijedili, Hossein je odlučio da više ne izlazi u isto vrijeme sa svojom suprugom i njihovim jednogodišnjim djetetom, kako ih ne bi izlagao riziku. Šta ako ih neko iz mjesta napadne? Istovremeno je prikazan kao parazit i kao vjerski ekstremista. Strahu se pridružila i uvreda – ona da su povezani s talibanima. Posebno težak udarac za Kamala, koji se također nalazi na snimku, a čije članove porodice je pogubila nova vlast u Kabulu.

Četiri mjeseca kasnije, anksioznost je i dalje prisutna. Alam, Hossein i ostali sada strahuju od suđenja radikalnom desničaru, zakazanog za 6. maj. Naime, Jean-Eudes Gannat treba da se pojavi pred Krivičnim sudom u Angersu, na zahtjev tužioca, zbog “podsticanja na mržnju”.

Optuženi, kojeg smo kontaktirali, priznaje da je koristio izraz “ne rade ništa”, opisujući grupu Afganistanaca kao one koji “satima sjede na asfaltu”. Također insistira da ih smatra “rođacima talibana”, pozivajući se na navodna istraživanja o unutarporodičnim brakovima u Afganistanu. Liga za ljudska prava uključila se kao oštećena strana u postupku. Ako se nešto naglo ne promijeni, Afganistanci neće svjedočiti na suđenju. Strah je i dalje prisutan.

“Kako bismo uopšte mogli mirno doći? Samo njihovo prisustvo ispred supermarketa izazvalo je ovu odvratnu rasističku uvredu, s nacionalnim i međunarodnim odjekom”, uz uzdah govori Jean Bary, njihov advokat.

Nevoljni junaci lošeg scenarija

Video je i dalje dostupan na internetu. Desničarski aktivista je bio primoran da ga ukloni s TikToka, ali je prije toga pozvao svoje pratioce da ga ponovo objavljuju: “Opisivanje stvarnosti je zabranjeno! Pošto istina smeta, molim vas da je što više dijelite.”

Viralnost je učinila svoje, dodatno povećavajući ranjivost Afganistanaca. Snimak je pregledan više od dva miliona puta i prešao je državne granice. Gledan je čak i u njihovoj domovini.

“Moja porodica ga je vidjela. Nije im jasno šta se desilo. Pitaju me šta sam loše uradio”, žali se Hossein.

Isto važi i za Alama. Nekada smatrani primjerima uspjeha među svojim bližnjima, sada su predstavljeni kao problematične osobe. Nakon svega što su prošli, sada doživljavaju novi oblik nesigurnosti u zemlji koju su smatrali sigurnom. Uzrok – lažne vijesti.

Digitalne, viralne i ponekad sofisticirane, lažne informacije u izbjeglicama pronalaze pogodno sredstvo za ukazivanje na navodne negativne posljedice imigracije. Oni se ne mogu braniti. Ne poznaju zakon, a još manje razumiju administrativni sistem. Štaviše, u strahu od deportacije, ne usuđuju se praviti probleme. Njihova svakodnevica je trpljenje – sami ili sa porodicom, u tišini. To je njihov način samoodbrane.

“Nakon preživljenog nasilja, mnoge izbjeglice žele postati što neprimjetnije, ne praviti probleme i ne privlačiti pažnju kako bi izbjegle poteškoće s vlastima”, objašnjava Lucia Bley, klinička psihologinja u centru Primo Levi. Takva reakcija proizlazi i iz dubokog straha da neće biti shvaćeni ozbiljno ili da im se neće vjerovati.

“Neki su taj strah već osjetili tokom postupka dobijanja azila, kada su morali dokazivati šta su preživjeli u svojoj zemlji”, dodaje ona. “Kod nekih to dodatno produbljuje traumu.”

Godine 2024. lažne vijesti su se obrušile na najmanje 190 izbjeglica iz istočnog dijela DR Konga, Somalije, Burundija i Ruande, potvrđujući svoju sklonost da pogađaju najranjivije. Uveče 26. februara te godine, organizacija Emmaüs Solidarité smjestila je ove izbjeglice, koje su dobile azil na Mayotteu, prekomorskoj francuskoj teritoriji u Africi, u studentski dom koji im je država stavila na raspolaganje u parku dvorca Grignon u Yvelinesu, u blizini Parisa, gdje se ranije nalazila škola AgroParisTech.

Istog dana, predsjednik stranke RN, Jordan Bardella, ironično je napisao na društvenim mrežama: “Uđite ilegalno na Mayotte, pa ćete biti prebačeni u glavni grad i smješteni u dvorac iz XVII stoljeća!”

Njegovi pratioci su odmah podijelili objavu. Sutradan se oglasila i druga figura krajnje desnice na mreži X – Marion Maréchal Le Pen, koja je osudila prisustvo “gotovo 300 afričkih migranata pristiglih direktno s Mayottea” u “dragulj naše baštine i historije”.

“Naši dvorci danas se pretvaraju u migrantske kampove”, poručila je.

Brojke su bile uvećane, termin “migranti” zamijenio je pravni termin “izbjeglice”, a studentski smještaj zamijenjen je pričom o dvorcu. Ali sve to nije bilo važno – lažne vijesti su se širile, a Marion Maréchal Le Pen ih je ponovila i narednog dana na svom YouTube kanalu.

Dana 3. marta, krajnje desni aktivisti su stigli u Grignon, bacajući dimne bombe i uzvikujući rasističke slogane u parku kompleksa.

“Izbjeglice su se plašile da će ih napasti”, prisjeća se Lotfi Ouanezar, direktor Emmaüs Solidarité.

Iako je njihov boravak trebao trajati nekoliko mjeseci, država ga je skratila kako bi spriječila daljnje incidente. Izbjeglice su potom premještene u druge dijelove regije.

Evakuacija u hitnom roku

Isti izbor institucije će napraviti godinu i po kasnije u Charenton-le-Pontu, gradiću u blizini Parisa. Krajem prošlog ljeta proširila se glasina da su stanovnici Gaze smješteni u prostorijama same gradske uprave. Kanal CNews osudio je javno ovaj navodni povlašteni tretman 12. septembra.

“U Charenton-le-Pontu stanovnici se protive prihvatu izbjeglica iz Gaze smještenih u zgradi Opštine”, navodi ovaj kanal, koji nije odgovorio na naše upite.

Društvene mreže su se usijale. Gradonačelnik je demantovao tvrdnje, govoreći o “političkoj manipulaciji” – Palestinci, naime, nikada nisu bili smješteni u Opštini.

Stvarnost je sljedeća: pet osoba iz Gaze – dvije odrasle osobe i troje djece – evakuisalo je Ministarstvo vanjskih poslova Francuske iz zdravstvenih razloga. Udruženje France Horizon, koje se brine o njihovom zbrinjavanju u Francuskoj, pronašlo im je smještaj u Charentonu, kako bi bili blizu dvije velike pedijatrijske bolnice u istočnom dijelu Parisa. Što se tiče “stanovnika” koji su navodno negodovali zbog njihovog prisustva – nema nikakvog traga o njima. Protivljenje je zapravo došlo od izvjesnog “Udruženja trgovaca i stanovnika Val-de-Marne”.

“Nikada prije nismo čuli za tu organizaciju”, navodi izvor iz kabineta gradonačelnika. Ni kasnije, uostalom. Sve upućuje na to da je formirana upravo za ovu priliku. Bez obzira na to, institucije su odlučile smiriti situaciju i hitnim premještanjem zaštititi izbjeglice.

“U roku od 48 sati napustili su grad”, dodaje izvor iz Opštine.

Njihovo novo odredište ostalo je tajno kako bi se osigurala njihova sigurnost i izbjegle nove kontroverze. Za njih, to je ponavljanje već proživljenog scenarija i anksioznosti koja ih prati.

“U slučaju hitne evakuacije, zemlja domaćin više se ne doživljava kao utočište kakvo je trebala biti. Prisilno premještanje može ponovo aktivirati traumu izbjeglištva, odnosno bijega iz domovine koji se često dešavao u roku od nekoliko sati”, objašnjava psihologinja Lucia Bley.

Alat u službi propagande

Lažne vijesti mogu izbjeglicama prirediti i poniženja kakva nisu mogli ni zamisliti. Faiza Najjar, koja je iz Gaze stigla u Kanadu 2024. godine, doživjela je to na vlastitoj koži. U julu 2025. na aerodromu u Torontu dočekala je četvero svoje djece i sedmero unučadi, koji su do tada ostali u Gazi. Ubrzo su se fotografije i video njihovog susreta, pregledan više od 300.000 puta, proširili društvenim mrežama. Korišteni su kako bi se negirala masovna pothranjenost u Gazi.

“Kao majku, to me potpuno slomilo”, izjavila je za AFP.

Instrumentalizacija fizičkog izgleda, čija je žrtva Faiza Najjar, nije usamljen slučaj. I na druge ljude iz Gaze se pokazivalo prstom na društvenim mrežama uz komentare poput: “Ovi Palestinci su debeli kao prasci” ili “Baš lijepe bucmaste bebe”. “Glad u Gazi?”… U ratu slikama između Izraela i Hamasa, ovakve lažne vijesti predstavljaju svojevrsnu tehniku.

Kada se u obzir uzme o kojem periodu se radi, stvar postaje jasnija. U julu prošle godine rasla je ogorčenost jer je Gazi prijetila glad, dok su pošiljke pomoći međunarodnih organizacija čekale na ulazu u enklavu. Izraelska država, na koju su upućene optužbe, negirala je blokadu, kao i postojanje gladi, iako su je Ujedinjene nacije potvrdile 22. augusta iste godine. Napadi na izgled Faize Najjar imali su za cilj da potkrijepe ta negiranja. I to vrlo učinkovito.

“Dobro napravljena lažna vijest, ako se tako može reći, najčešće se oslanja na već postojeće predrasude”, objašnjava stručnjak Arnaud Mercier, profesor informacionih nauka na Univerzitetu Panthéon-Assas. “Ona ponavlja nešto što već postoji, ne izmišljajući ništa što već nema kulturnu podlogu.”

U ovom slučaju riječ je o skepsi prema izbjeglicama, koja je dodatno pojačana sukobom između Izraela i Hamasa.

Još jedna žena iz Gaze, također ismijavana na društvenim mrežama zbog viška kilograma, u posljednjem trenutku je odustala od objavljivanja svog svjedočenja, iako nam se prethodno otvorila. Vjerovatno iz straha da ponovo ne pokrene istu mašineriju.

“Bježeći iz svoje zemlje, izbjeglice ponekad imaju osjećaj da gube kontrolu nad vlastitim životom”, objašnjava Lucia Bley. “Lažne vijesti to mogu ponovo aktivirati, jer kroz njih postaju predmet tuđeg diskursa. Drugi kontroliše narativ, dok izbjeglica gubi mogućnost da sam ispriča svoju priču.”

Podrivanje povjerenja u informacije

Lažne vijesti ne utiču samo na one koji su njihova meta, već i na širu publiku. To dobro zna Olga Prokopieva, koja vodi nevladinu organizaciju Russie Libertés. Ova francusko-ruska aktivistkinja redovno se suočava s pokušajima diskreditacije njenog prodemokratskog aktivizma u zemlji porijekla, a sve putem društvenih mreža. Jedan od posljednjih primjera su deseci komentara na njen Facebook post kojim je 17. februara obilježila smrt opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, koji je preminuo pod sumnjivim okolnostima u zatvoru 2024. godine.

“Kako je čudno, oni koji su vodili istragu su baš oni koji finansiraju istragu protiv Ruske Federacije”, napisao je jedan korisnik, aludirajući na navodnu pristrasnost evropskih istraga o smrti Putinovog kritičara, koju je provodilo pet evropskih zemalja.

“Bio je strani agent regrutovan u svojoj nevladinoj organizaciji da destabilizuje Rusiju – izdajnik”, tvrdi drugi, uz brojne pravopisne greške, ponavljajući optužbe koje se često upućuju kritičarima vlasti u Rusiji. Takve poruke možda ne popravljaju imidž Kremlja, ali zato uspješno diskredituju samu borbu.

“Kada ljudi steknu utisak da ne mogu saznati istinu, na kraju gube interes”, kaže Olga Prokopieva.

U tome i leži suštinska opasnost lažnih vijesti, kako objašnjava Arnaud Mercier: “One unose otrov sumnje. Njihovim umnožavanjem stvara se dojam da više nije moguće razlikovati istinu od laži. Sve postaje sumnjivo.” Čak i najplemenitije borbe.

Kao oružje dugog dometa, lažne informacije omogućavaju Moskvi da napada i izvan bojnog polja. Ukrajinske izbjeglice u Zapadnoj Evropi, a posebno u Francuskoj, tome su posebno izložene. Između imitacija administrativnih cirkulara i lažnih reportaža, kampanje dezinformacija se tamo umnožavaju s istim ciljem: “Odvratiti Ukrajince od povratka u svoju zemlju”, objašnjava Volodymyr Kogutyak, potpredsjednik Svjetskog kongresa Ukrajinaca sa sjedištem u Parisu. Na taj način se Kijev želi oslabiti na svim nivoima: ne samo vojnom i ekonomskom, nego i demografskom.

U januaru se na društvenim mrežama pojavio video-snimak koja prikazuje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, francuskog Emmanuela Macrona i britanskog premijera Keira Starmera kako naizmjenično potpisuju zvanični dokument.

“Poljska, Njemačka i Francuska su obećale da će u roku od dva mjeseca vratiti više od 40.000 regruta u Ukrajinu kako bi služili vojsku”, upozorava natpis na engleskom jeziku, uz objašnjenje da se to navodno nalazi u deklaraciji potpisanoj na njihovom sastanku u Parisu 6. januara.

Prijetnjom regrutacije, ova lažna vijest ima za cilj podstaći Ukrajince da zatraže azil u Francuskoj kako bi to izbjegli. Zaštita koju bi tada dobili sprječava njihovo slanje na front, ali istovremeno onemogućava povratak u njihovu zemlju. Bitno je različita od “privremene zaštite”, koju je do sada izabrala većina i koja omogućava kretanja iz Francuske u Ukrajinu i obratno radi administrativnih poslova, posjeta porodici i slično.

Tragična zamka

Pretvarajući se da ih štite, lažne vijesti ih zapravo nastoje trajno udaljiti od njihove domovine. One ih osuđuju i na osjećaj krivnje koji se nadovezuje na krivicu zbog samog bijega, koju neizbježno osjećaju svi izbjegli. A šta ako sam, pored toga što sam je napustio/la, još i naškodio/la svojoj zajednici svojom lakovjernošću? Takva je tragična zamka za jednu majku kojoj je Moskva konačno dozvolila da ode po tijelo svog sina poginulog u okupiranom Donbasu u Ukrajini. Ona to, međutim, nije mogla uraditi zbog svog statusa izbjeglice u Francuskoj koji je dobila nakon što je povjerovala lažnoj vijesti.

“Mi stalno informišemo Ukrajince u Francuskoj o značaju privremene zaštite, objašnjavajući im da je azil opravdan samo u vrlo specifičnim slučajevima”, podsjeća Volodymyr Kogutyak.

Iz Afganistana, Ukrajine ili Gaze, izbjeglice su meta ne toliko zbog onoga što jesu, već zbog onoga što predstavljaju. Ali ponekad, rjeđe, postaju i direktna meta napada usmjerenih lično na njih, koji najčešće dolaze iz njihovih matičnih zemalja. Cilj? Diskreditovati ih u zemlji u kojoj su našli utočište.

Progonjena od Teherana sve do Francuske

Pojedine sirijske izbjeglice u Francuskoj bili su žrtve potpuno izmišljenih laži režima Bashara al-Asada. Isto važi i za neke Irance koji se protive režimu.

Mahtab Ghorbani, koja ima 42 godine, jedna je od tih žrtava. Ova krhka, ali odlučna iranska pjesnikinja, oduvijek je otvoreno izražavala svoje protivljenje teokratskoj vlasti. Svoje feminističke stavove nosi još od adolescencije, a već u tridesetim godinama bila je tri puta zatvarana. Godine 2016, na pragu četvrtog zatvaranja, odlučuje da pobjegne iz zemlje sa svojom sedmogodišnjom kćerkom. Veliki skok u nepoznato.

Od tada je izbjeglica u Francuskoj, ali i dalje otvoreno kritikuje režim – govori u školama, u Senatu, na pozornici, zajedno s novinarima Charlie Hebdoa… Uprkos hiljadama kilometara koje je dijele od Teherana, ona nastavlja borbu, zajedno sa sunarodnjacima koji su ostali u zemlji. Tako je učestvovala na protestima u Parisu, u znak podrške pokretu “Žena, život, sloboda”, kao i u kampanji da se Revolucionarna garda Irana proglasi terorističkom organizacijom. Agentima režima ona je stalno na oku – čak i u Parisu.

“Jednom su nepoznate osobe čak ušle u moj stan, pocijepale knjige, razbile boce alkohola… a ništa nisu ukrali!”

To je, očigledno, bila poruka upozorenja. Napadi su vremenom promijenili oblik. Brojne poruke na društvenim mrežama danas sugerišu da ona uopšte nije opozicionarka.

“To je suludo! Neke od tih poruka tvrde da nikada nisam bila zatvorena u Iranu, da moje knjige tamo nisu cenzurisane. To je apsurdno!”

Zašto takve optužbe?

“Da me ušutkaju. Diskredituju me kako više ne bih dobijala pozive, kako više ne bih mogla da prokazujem režim.”

Pokazuje nam jednu objavu od 2. oktobra na X-u. U njoj se tvrdi da Mahtab “radi za Islamsku Republiku i gradi sebi CV političke aktivistkinje ‘prijateljice naroda’”. Autor je Iranac koji živi u egzilu u Norveškoj. Zašto napadati nju, ako je i sam pobjegao od režima?

“Neki to rade iz straha, posebno kada režim prijeti njihovim porodicama koje su ostale u zemlji.”

Drugi su, kaže ona, motivisani materijalnom koristi: “Režim neke od njih preokrene tako što ih plaća. Tako se dijeli dijaspora… Idealno za vlast!”

Mahtab je odlučila podnijeti tužbu protiv autora te objave. Šest mjeseci kasnije, nema nikakve informacije od pravosuđa i polako se miri s tim: “Ove lažne vijesti objavljuju se sa stranih naloga. Upozorili su me da će postupak biti dug i složen…” Ipak, ne nužno beznadežan, posebno uz dobrog advokata?

“Ali ja sam izbjeglica, samohrana majka, književnica… kako da platim advokata?”

Hoće li se ipak boriti? Obećava da hoće. Njene oči govore možda i više od riječi.

Ove poruke idu dalje od obične klevete; ovdje je u pitanju njen identitet. “Sve te laži govore suprotno od onoga što jesam. Negiraju moju prošlost, moje borbe.” I žrtve koje je podnijela – zatvor, egzil, odvajanje od porodice.

“Pobjeći iz svoje zemlje znači početi od nule. Čak ispod nule! Kada sam stigla u Francusku, živjela sam s kćerkom u sobi od šest kvadrata. Bez toaleta, bez frižidera. To je egzil…”

Postoji još bolnija stvar – gubitak maternjeg jezika.

“Na perzijskom se mogu izražavati kao književnica i pjesnikinja. Na francuskom imam vokabular djeteta. To je strašno.”

I tako je primorana da se pravda pred glasinama. Mahtab se posebno boji da bi, u slučaju promjene režima, ove lažne vijesti mogle ugroziti njen povratak u Iran, nje koja stalno ponavlja: “Ako režim padne, moj kofer je spreman!”

(*Imena u članku su izmijenjena. Tekst će, osim u našoj zemlji, biti objavljen u Francuskoj i Ukrajini. Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta “Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija”, koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekt.)