Nama treba hitna reanimacija morala

Sasvim slučajno, iako ništa ne biva slučajno, dobijem nekoliko tekstova Oslobođenja. Na trenutak pomislim da su današnji, jučerašnji. Pogledam datum i sledim se. U potpisu naša draga kolegica Edina Kamenica koja je 2014, 2015. godine bila iste bitke koje bijemo mi danas, na sebi svojstven način, hrabro, jasno, glasno, uporno. Zapitam se, hoće li i moje tekstove ovako kolege dijeliti za 10-15 godina sa istim osjećajem, osjećajem poraza?

I tada su naslovi vrištali “Nema citostatika”, “Pacijenti ogorčeni”, “Prihod od akciza u fond za lijekove”. Ako samo sklonite datum u uglu stranice, ove tekstove možete pročitati danas kao najnoviju vijest. U Bosni i Hercegovini se vlasti mijenjaju, budžeti rastu, vlasti se na sva zvona hvale rekordnim budžetima, ali “lijeka nema, lijek nije registrovan, nema novca za lijekove” ostaje jedina konstanta onkološkog pacijenta. Arhiva koja ne zastarijeva. Na jednom od isječaka stoji citat Spomenke Hadžić, tadašnje predsjednice Udruženja oboljelih od karcinoma dojke Renesansa: “Da li iko razmišlja o psihičkim posljedicama ovakve situacije?” To je pitanje postavljeno prije više od decenije. Danas, 2026. godine, pacijenti ispred kliničkih centara postavljaju isto pitanje, dok u redovima čekaju na terapiju koja možda nije stigla.

Ono što je u ovim tekstovima nazvano “ubistvom s predumišljajem” postalo je sistemski model funkcionisanja. Više nije riječ o incidentu ili trenutnoj nestašici. Riječ je o dvodecenijskom kontinuitetu nemara. Kako drugačije objasniti da se 2015. pisalo o preusmjeravanju akciza na duhan i alkohol u fondove solidarnosti, a da danas i dalje vodimo istu debatu dok liste čekanja postaju liste smrtovnica? Drugi tekst koji čitam sa suzama u očima nas podsjeća na apsurdnu “geografiju preživljavanja” unutar vlastite zemlje, Odžak, Tuzla, Sarajevo... Pacijent u BiH ne bori se samo protiv karcinoma, on se bori protiv administrativnih barijera, kantonalnih propisa i nefunkcionalnog Federalnog fonda solidarnosti. I dok su u svijetu u proteklih 20 godina onkološki protokoli napredovali do neslućenih visina, personalizirane medicine i imunoterapije, bh. pacijent je ostao zaglavljen u 2004. godini. On i dalje moli za osnovni citostatik. On i dalje prodaje imovinu da bi terapiju, koju mu država zakonski garantuje, a praktično uskraćuje, kupio u susjednoj zemlji. U tekstovima iz prošlosti čitamo o “komisijama koje zasjedaju”, o “problemima s tenderima” i “dobavljačima koji kasne”. Ista cinična objašnjenja slušamo i danas. Razlika je samo u tome što su generacije ljekara i pacijenata sa slika i tekstova u međuvremenu ili otišle iz zemlje ili, nažalost, izgubile bitku s bolešću.

Najstrašnija spoznaja nije sama nestašica lijekova, već potpuni izostanak odgovornosti. Niko nikada nije podnio ostavku jer je citostatik kasnio tri mjeseca, godinu ili tri godine. Niko nije završio iza rešetaka jer je novac namijenjen liječenju najtežih bolesnika iscurio u druge budžetske rupe. Ovi požutjeli novinski listovi nisu samo svjedok i svjedočanstvo, spomenik lošem zdravstvu nego su optužnica protiv društva koje je prihvatilo da je smrt zbog nedostatka lijeka “normalna stvar”. Dok god su vijesti iz 2014. identične onima iz 2026. godine, mi nismo društvo koje napreduje, već kolektiv koji nijemo posmatra kako se najranjiviji među nama otpisuju po skraćenom postupku. Vrijeme je da prestanemo govoriti o “reformi zdravstva”. Nama ne treba reforma, nama treba hitna reanimacija morala i ljudskosti u institucijama koje odlučuju o životu i smrti. Jer, ako za 20 godina nismo uspjeli obezbijediti redovnu nabavku lijekova, onda dijagnoza nije na pacijentu, dijagnoza je na državi.