Carstvo iluzije i granice sile

Kako god se završi saga o prohodnosti Hormuškog moreuza, jedno je već sada jasno: svijet nije slušao strategiju, nego improvizaciju. I nije gledao demonstraciju moći, nego njenu krizu. Predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država žuri se da zaključi rat u koji je sam ušao ‒ bez plana izlaska. To je trenutak kada se u međunarodnim odnosima razotkriva razlika između stvarne moći i njene iluzije. U ovoj krizi ta razlika je postala brutalno vidljiva. Na čelu sile koja je decenijama oblikovala svjetski poredak danas stoji političar koji se ponaša kao akter periferije, a ne njen arhitekt. Od početka sukoba s Iranom bilo je jasno da je riječ o sudaru dvije logike ‒ imperijalne sile i državnog suvereniteta. Trump je taj sudar sveo na trgovačku transakciju ‒ prijetnje, ucjene, spektakl. Njegove poruke nisu bile strategija, nego ispadi. U jednom trenutku, izgubivši kontrolu, poručio je: “Otvorite jebeni tjesnac, vi ludi gadovi”! To nije jezik diplomatije. To je govor podzemlja. Istovremeno je prijetio da će Iran izbrisati s lica zemlje i vratiti u kameno doba. Takve formulacije ne znače pritisak, nego totalnu destrukciju. I ne pogađaju samo državu nego civilizaciju. Zemlju u kojoj i danas stoje ruševine Persepolisa, svjedočanstvo trajanja starog koliko i imena careva Kira i Darija, o kojima sam pisao u feljtonu Oslobođenja prije dvije godine. U tom trenutku postalo je jasno da predsjednik SAD-a ne vodi hladnu politiku, nego reagira impulsom. Iran, međutim, nije prostor koji reagira na impulse.

Psihologija vlasti Teheran nije prihvatio pregovore koji su ličili na diktat. Jer to i jesu bili diktati. Ideja da bi SAD zajedno s Iranom upravljale i naplaćivale prolaz kroz Hormuški moreuz ‒ što je Trump sugerirao ‒ za svaku suverenu državu bila bi ponižavajuća. Zato je i odbijena. Trump se tako našao u političkom živom blatu. Rat započet uz snažnu podršku Netanyahua pokazao se kao strateška greška. Izraelska logika permanentnog sukoba nije isto što i američki interes globalne stabilnosti. Sada Trump traži mir, brzo i po svaku cijenu. Ali ne stvarni mir, nego politički izlaz. Konferenciju nakon koje bi mogao proglasiti pobjedu, bez obzira na činjenice. Drugim riječima, treba mu narativ, jer nema rezultat.

Ponašanje Trumpa sve češće se objašnjava pojmom malignog narcizma, koji su razvijali psihoanalitičari Erich Fromm i Otto Kernberg, a na opasnosti takvog profila upozoravao je i savremeni američki psiholog John Gartner, koji je upozorio 2015. da bi Trump mogao predstavljati opasan primjer takve ličnosti na čelu jedne države. Maligni narcizam je, prema psihološkim analizama, kombinacija nekoliko poremećaja ličnosti. Riječ je o spoju ekstremnog narcizma, paranoje, sadističkih tendencija, antisocijalnog ponašanja, kao laganja, manipulacije, kršenje normi i potrebe za dominacijom. Takav lider ne traži priznanje ‒ on traži pokoravanje. Kritiku ne vidi kao raspravu, nego kao uvredu koju treba kazniti. U međunarodnoj politici to postaje opasno kada se spoji s vojnom silom. Zato danas Trump gubi podršku čak i među saveznicima. Zapadni lideri sve otvorenije pokazuju nelagodu prema ovakvoj politici, a mnogi jedva čekaju (iako to ne govore) kraj njegove političke ere. U samom SAD-u protesti rastu. Milioni ljudi izlaze na ulice protiv politike koja nema ni smjer ni granice. Upozorenja dolaze i izvan politike. Nekadašnji šef IAEA Mohamed el-Baradei dramatično je upozorio da svijet mora spriječiti, kako je rekao, da “luđak pretvori regiju u vatrenu kuglu”. Drugim riječima, da izbriše jednu staru civilizaciju sa lica zemlje (upotreba atomske bombe).

Moć bez strategije Najveći problem ove krize nije agresivna retorika, nego odsustvo vizije. Trump je slao ultimatume koji su se međusobno poništavali. Jednog dana prijetio je razaranjem, drugog pozivao na pregovore. Postavljao rokove, pa ih pomjerao. Najavljivao rat, pa ga odgađao. Čak je objavio i AI sliku sebe kao Isusa, grotesknu metaforu političkog samorazumijevanja.

Iza svega toga ostaje jednostavna činjenica. Američka moć više nije apsolutna. Iran nije Irak iz 2003. niti Venecuela s početka ove godine koju su američki marinci pokorili za dva dana. Nije ni svijet isti. Vojna dominacija više ne garantuje političku pobjedu. Zato danas Washington traži izlaz iz krize koja je započela kao demonstracija sile. Ako se uskoro ne pronađe diplomatsko rješenje, ovaj sukob će ostati upamćen kao primjer kako velika sila može upasti u stratešku zamku vlastitog lidera, kojemu prijeti i mogući impeachment, što nije rijetkost u američkoj praksi. I tada će pitanje koje se sada tiho izgovara postati glasno, upravo onoliko koliko je svijet siguran kada globalni poredak zavisi od čovjeka kojeg i stručnjaci opisuju jednim pojmom ‒ maligni narcizam.