Nekoliko pariških dana

U Parisu je prošlog tjedna bilo teško naći smještaj: pripreme za otvaranje turnira Roland Garros, počeo Kanski festival i Noć muzeja. Hotelski kapaciteti popunjeni, a cijene poludjele. Iz mog, koji u nazivu spominje mjehuriće šampanjca i ima sobu Amélie Nothomb, velike ljubiteljice pjenušca, sa balkona se vidi Panthéon. Još na recepciji su mi rekli da se iz kupatila vide tornjevi Notre-Damea. Ko bi znao na koju stranu prije gledati: tamam da čovjeka ušćakne vrat.

Montaigneova cipela

Gradnja Notre-Dame je počela 1163. godine i završena 1345. Inspiracija umjetnicima, od Victora Hugoa i njegovog istoimenog romana iz 1831, kad je opisao Quasimoda i Esmeraldu, bila je povod slikama Delacroix, Matissea i Roberta Delaunaya. Studio Disney se upustio u ekranizaciju Grbavca iz Notre-Dame tačno prije 30 godina. Do nesretnog požara 2019, kad je dio krovne konstrukcije katedrale gorio 15 sati i uništio toranj, bila je najposjećeniji povijesni spomenik u Europi i na svijetu. Zanimljivo je da je bez veće štete preživjela i Prvi i Drugi svjetski rat, a 1969. su se komunistički aktivisti uspjeli ispeti do vrha tornja i istaknuti vijetnamsku zastavu. Helikopterska brigada vatrogasaca Parisa je, kao rijetko, imala delikatan zadatak: iz zraka je uklonila barjak Vijetnama sa Notre-Damea.

Nakon obnove i svečanog ponovnog otvaranja za posjetitelje, decembra 2024, katedralu godišnje posjeti 12 milijuna ljudi. I kad je čovjek na mostovima Seine, koji preko otoka de la Cité spajaju obale, sa udaljenosti od 500 m, vidi se da na njenom trgu sve vrvi od turista.

Na izlasku iz hotela, prvo se ukaže Collège de France, prestižna obrazovna institucija, osnovana 1530, poznata po besplatnoj nastavi otvorenoj svima. Pored nje je Sveučilište Sorbonne-Panthéon, a u nastavku square i park Samuel Paty (1973-2020), posvećen profesoru povijesti, kojem je, pred školom glavu odrubio 18-ogodišnji islamistički terorista Abdoullakh Anzorov, ruski izbjeglica čečenskog porijekla. Francuska je profesora Patyja posthumno imenovala vitezom Legije časti i zapovjednikom Reda akademskih palmi, prestižnim počasnim odlikovanjem za zasluge na polju obrazovanja, kulture i mladih.

Ovogodišnji, 79. po redu Kanski festival je 13. maja u službenoj selekciji prikazao hrabri film “Napuštanje”, o posljednjih 12 dana života Samuela Patyja, a publika ga je, vidno dirnuta, pozdravila ovacijama. Nakon premijere u Cannesu počelo je prikazivanje u 346 kino-sala u Francuskoj i prvi dan je prodato 195.000 ulaznica.

Turistički autobusi se redom, kao na traci, zaustavljaju ispred Sorbonne. Niko ne propušta slikati se, a u parku Samuel Paty ljudi čitaju, majke se igraju sa djecom. Nesretni profesor ima tragičnu sudbinu, ali su mjesto i prostor, kojim ga se Paris sjeća, odabrani sa puno smisla i dostojanstva. Niko ne može proći pored Sorbonne da ne vidi ovaj park. Kip, koji se od 1933. nalazi na ulici lijepog imena Rue des Ecoles, Ulica školā, sve na 100 metara od hotela sa mjehurićima, predstavlja pisca i filozofa Montaignea (1533-1592). U prvoj knjižari pored parka zadnji bestseller Arundhati Roy na francuskom i na engleskom.

Panthéon, čija se kupola vidi iz hotela, nacionalna je nekropola, gdje su, u znak počasti, pokopane osobe koje su obilježile povijest Francuske. Tamo počivaju Voltaire, Rousseau, Hugo, Louis Braille, Zola, Pierre i Marie Curie, Malraux, Alexandre Dumas. Tamo je 9. oktobra 2025. sahranjen Robert Badinter, na dan godišnjice ukidanja smrtne kazne 1981. u Francuskoj, za što je ovaj političar, pravnik, profesor prava i esejista, osobno zaslužan. U BiH je poznat po Badinterovoj komisiji, kojom je predsjedavao, a koju je, u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, ustanovilo Vijeće ministara EEZ-a avgusta 1991, radi mirnog rješavanja spornih pravnih pitanja krize u bivšoj Jugoslaviji.

Sveučilište Sorbonne je nastalo 1150. godine kao korporacija učitelja i učenika Parisa i dodatak teološkoj školi Notre-Dame. Robert de Sorbon, kapelan kralja Luja IX, uočivši poteškoće studenata skromnog imovinskog statusa, 1257. je službeno utemeljio domus (kuću) namijenjenu svjetovnim svećenicima, da bi se mogli posvetiti studiju i poučavanju, ne brinući o materijalnim potrebama. Kuća je nazvana Collège Sorbonne. Nekadašnji moto institucije, “Sveučilište Sorbonne, kreator budućnosti od 1257”, odnosi se na taj datum.

Teško mi je nabrojati ko je sve studirao i usavršavao se na Sorbonnei. Među njima su Victor Hugo, desetine nobelovaca iz kemije, matematike i fizike, Simone de Beauvoir, Jean-Paul Sartre, Jacqueline Kennedy, Alexander Stubb, simpatični predsjednik Finske… Sorbonne je u Abu Dhabiju utemeljila Fakultet umjetnosti i humanističkih znanosti pod nazivom Sveučilište Paris Sorbonne Abu Dhabi. Ove školske godine na Sorbonnei u Parisu studira oko 115.000 studenata, koji tradicionalno dodiruju Montaigneovu desnu nogu i cipelu, onog kipa koji se nalazi između Sorbonne i parka Samuel Paty, jer se vjeruje da to donosi sreću na ispitima.

Niz Bulevar St. Michel, kroz živopisnu Latinsku četvrt, preko mostova i ulicom Rivoli, stigne se pravo do Louvrea. Bio je utorak i taj dan je muzej zatvoren, ali isto kao da nije: na trgu, gdje je staklena piramida američko-kineskog arhitekte I.M. Peija (1917-2019), čiji je projekat 1983. odabrao predsjednik Mitterand, svi se namještaju i slikaju. Taj izbor, koji je izazvao velike polemike, očito je i za Louvre, kojem ne treba reklama, bio mudar i dalekosežan. Piramida, visoka 22 m, i teška 200 tona, inaugurirana je 1989.

Louvre, poznat i po Mona Lisi, u posljednje je vrijeme bio u neslavnom središtu svih vrsta javnosti, i umjetničke i policijske, i one naše, narodske. Spektakularna pljačka Muzeja se dogodila u nedjelju, 19. oktobra 2025. u 9.30 i ukupno je trajala sedam minuta. Stigli na kej François Mitterand, uz obalu Seine, kamionićem sa dizalicom i korpom i pratnjom na skuterima, četiri komandosa su se s vanjske strane popeli do balkona na prvom katu, zaprijetili kutnom brusilicom zaštitarima, razbili prozor i ukrali devet francuskih krunskih dragulja, čija je vrijednost procijenjena na 88 milijuna eura. U Muzeju su boravili manje od četiri minute. Za Ripleya: decembra 1976. naoružani lopovi su se popeli na skelu i iz tog istog prostora, na jednak način, ukrali mač Karla X, ceremonijalno oružje iz 1824.

Prema riječima Laurence de Cars, dotadašnje predsjednice i ravnateljice Muzeja, alarm je funkcionirao i policiji je upućen u 9.35 i 9.36. Muzej je bio zatvoren taj i naredni dan. Incident je otkrio niz nedostataka na razini sigurnosti i u oranizaciji ustanove. Predsjednica-ravnateljica Muzeja, koju imenuje predsjednik Republike, bila je primorana dati ostavku.

Jedna od najtraženijih knjiga trenutno u pariškim knjižarama, objavljena 7. maja, je “Pljačka Louvrea, iza kulisa legendarnog muzeja”, autorice Patricije Tourancheau, novinarke koja se 40 godina bavi policijskim temama i organiziranim kriminalom. Režirala je i 15-ak dokumentarnih filmova, i za Netflix. Autorica opisuje da je policija prenijela da autori pljačke nisu renomirani, tvrdokorni kriminalci, nego totalni amateri. Ima uvid i u navodno loše rukovođenje ustanovom i opće nezadovoljstvo zaposlenih zbog neprilagođenog ponašanja dotadašnje predsjednice Muzeja, koja u profesionalnim krugovima u svijetu ima veliki ugled. Nadam se da ću imati priliku ovu knjigu predstaviti čitateljima. Bez obzira na ovu tužnu storiju, pogled iz Caféa Marly na vrevu i ushićenost u Napoleonovom dvorištu ispred Louvrea, je čaroban.

Od Louvrea put vodi kroz javne parkove les Tuileries, preko trga Concorde i Hotela Meurice, gdje je u vrijeme opsade Parisa bilo sjedište Wermachta (preporučujem nezaboravni film “Diplomacija”, sa likom generala Dietricha von Choltitza, njemačkim upraviteljem grada, koji je u posljednjem trenutku odustao od miniranja Parisa, avgusta 1944). Izrazito luksuzni Hotel Meurice danas kreatori visoke mode i prateće institucije odabiru kao prestižno mjesto, skupa sa neposrednom okolinom, za održavanje prezentacija i modnih revija.

Šetnja do Jelisejskih polja traje 45 minuta. Parkovi su njegovani, u cvatu, sa puno fontana, oko kojih su postavljene stolice i nijedna nezauzeta. Narod sjedi i blaženo čita. Malo, malo - natpis u visini raslinja: “Stop pacovima.” Trebalo mi je razmisliti na šta se misli, budući da se zna da su pacovi vrlo inteligentne životinje, ali ne znaju čitati: slogan je dio kampanje grada sa ciljem suzbijanja širenja glodavaca na zelenim površinama. Odbačena hrana privlači štakore na površinu i predstavlja rizik za javno zdravlje. Natpis ima za cilj podstaknuti i osvijestiti javnost da se ne baca smeće i ostaci hrane nakon piknika na travnatim površinama, jer je to glavni izvor hrane za glodavce; i da se upotrebljavaju kante za smeće, a vrećice za smeće ne ostavljaju pored kanti, jer ih životinje redovito pokidaju.

I na Jelisejskim poljima sve pršti od turista. Na trgu Trijumfalne kapije postavljen je veliki, svjetlucavi kontejner na kojem piše Roland Garros 2026 i svi se slikaju. Tu se obavljaju akreditacije i prodaju suveniri. Ispod Slavoluka promet je zatvoren, uz priličit broj uniformiranih policajaca (i ko zna koliko onih u civilu) izvodi se nacionalna himna. Sve je ukazivalo da je predsjednik Macron tu. Ako jeste bio, i ako nije, povod je izuzetan: himna je intonirana kao dio ceremonije ponovnog paljenja plamena Neznanom junaku, u prisustvu veteranskih udruga i škola. Pali se svaki dan u 18.30. Izvođenjem Marsejeze i minutom ćutanja odaje se počast svim vojnicima koji su poginuli za Francusku. Zadnji na tom tragičnom popisu je zastavnik Arnaud Frion (1983), ubijen marta 2026. u napadu dronom u regionu Erbil, u iračkom Kurdistanu.

Vidjela sam na televiziji da, kad predsjednik Macron prolazi, neki i zvižde. Zvižduci se nisu čuli. Ne znam kakav rating zgodni predsjednik ima, ali druga knjiga, koja se u Parisu traži je “(Skoro) savršeni par”, objavljena u aprilu 2026. Povod za knjigu je onaj šamar pred odškrinutim vratima aviona, 25. maja 2025. u Hanoju - snimka koja je obletjela svijet i zbog koje šef američke administracije objašnjava da Macron ima preča posla od otvaranja Hormuškog tjesnaca: gospođa Macron ga fizički zlostavlja, a on se ne oporavlja. Autor Florian Tardif (1993) je politički novinar Paris Matcha. Pretenduje da je do svađe u avionu došlo zbog platonskog, ali dvosmislenog SMS-a, kojeg je Macron poslao atraktivnoj iranskoj glumici Golshifteh Farahani. Kabinet gospođe Macron je demantirao tu verziju, navodeći da se samo radilo o umoru. Sa zadovoljstvom ću pročitati i ovu knjigu. Već sam radoznalo povirila na kraj: autor, nakon razrade na 224 strane, postavlja pitanje: “Gospodine predsjedniče Republike, ko ste Vi?”

Kad bi čovjek u Parisu bio slabe volje, predložila bih mu da obiđe robnu kuću Lafayette - od raskoši i izobilja raspoloženje bi se odmah vratilo. Njeni vlasnici, alzaški trgovci Bader i Kahn su počeli 1893. u istoimenoj ulici sa dućanom od 72 m². Iako im je u vrijeme okupacije sva imovina oduzeta, danas njihova robna kuća zauzima pročelje od 120 m duž Bulevara Hausmann i čini maloprodajni prostor od 70.000 m². To je ujedno i jedina robna kuća na svijetu čiji su današnji vlasnici rodbinski nasljednici utemeljiteljā prve trgovine.

Zahvaljujući novinarskoj iskaznici Oslobođenja obilazak muzeja je za mene bio besplatan. Beaubourg-Centar Georges Pompidou, muzej moderne umjetnosti, zatvoren je radi obnove, ali preko puta njega se Kulturni centar naših istočnih susjeda isprsio zmijanjskim vezom, koji, koliko znam, potiče iz Bosne i Hercegovine. Ali u Parisu neću o politici.

Prvo sam požurila u Musée d’Orsay, budući da je 5. maja 2026. otvoreno novo odjeljenje pod nazivom “Kome pripadaju ova djela?” Prostor je posvećen slikama i kipovima koje su opljačkali nacisti. Kolekciju čine remek-djela Renoira, Degasa, Cézannea, Rodina, čiji vlasnici nisu identificirani ili pronađeni. Prvi put u Francuskoj su slike izložene tako da se vidi poleđina djela, a etikete, žigovi i natpisi svjedoče o burnoj prošlosti za vrijeme okupacije. Muzej posjeduje više od 200 eksponata ove vrste, od hiljada kulturnih predmeta ukradenih u vrijeme Drugog svjetskog rata, koji još uvijek čekaju vlasnike ili njihove nasljednike.

Blistava Fundacija Cartier moderne umjetnosti, prva susjeda Louvrea i Teatra Comédie Française, otvorena je 1994. Instituciju je preuredio i osmislio arhitekta Jean Nouvel (1945), koji je autor zgrade Louvre Abu Dhabi, kule Agbar u Barceloni, kule Dentsu u Tokyju, pariškog Instituta arapskog svijeta, poznatog po neponovljivoj fasadi od metalne čipke, pariškog etnografskog muzeja Quai Branly Jacques Chirac, posvećenog civilizacijama Afrike, Azije, Oceanije i Amerikā… Fundacija Cartier predstavlja polaroid fotografije Patti Smith, američke pjesnikinje i skladateljice, snimljene 2008. u Parisu, u njenoj potrazi za tragovima velikih književnih figura, poput Jeana Geneta, Virginije Woolf i Arthura Rimbauda. Djela izložena u Fundaciji su nesvakidašnja i vrlo zanimljiva, ali najviše me je pogodila hiperrealistična skulptura-instalacija u prirodnoj veličini “Žena u kupovini”, Australijanca Rona Muecka (1958): prikazuje umornu majku kako drži vrećice od kupovine, dok pod kaputom nosi dijete, čija glavica viri majci ispod vrata. Napravljena je od smole, silikona, sintetičke kose, konjske dlake, stakla, tekstila, kože i plastike. Instalacija izaziva posjetitelje da preispitaju svakodnevnu scenu kao monumentalno umjetničko djelo, koje svojom realističnošću izaziva nelagodu: imala sam dojam da je izloženo umorno i preopterećeno živo žensko biće, zaustavljeno u životu.

Put do Muzeja Picasso vodi kroz jednu od najljepših ulica Parisa Rue des Rosiers, koja je dobila ime po ružama, a postoji od 1230. Tu se nalazi najstariji pariški hamam, St. Paul, direktni rival onom amblematičnom u Velikoj džamiji, koji i danas radi.

Nacionalni Muzej Picasso, otvoren 1985, sadrži najveću javnu zbirku posvećenu umjetniku, sa 5.000 umjetničkih djela, keramičkih posuda, crteža i desetke hiljada arhivskih predmeta. Pred Muzejem je red, a u prizemlju je istaknut njegov rukopis, koji bilježi: “Slika je jača od mene. Tjera me da radim ono što ona želi.” Pablo Picasso (1881-1973) je za sobom ostavio oko 40.000 djela u svojim različitim rezidencijama. Osobna zbirka, koja je nastala prikupljanjem djelā njegovih prijatelja, poput Braquea, Miróa, Deraina i majstorā kojima se divio, kao Cézanne, Degas, Le Nain, 1978. je darovana francuskoj državi, da bi bila izložena u Louvreu, a danas se nalazi u Muzeju Picasso. Među njima je “Marguerite”, portret muze i starije kćerke Henrija Matissea, kojeg je Picasso 1907. razmijenio za jednu od svojih slika. Na slici Marguerite ima crnu traku oko vrata, koja skriva tragove traheotomije. Izložena je i čuvena Modiglijanijeva slika “Crna kosa”, iz 1918. Najviše su me, uprkos slavnim eksponatima, dojmili lusteri, koje je kreirao Diego Giacometti (1902-1985), švicarski dizajner i kipar, brat slavnog Alberta Giacomettija, i nastavnice sa skupinama djece, koja sjede na tlu i crtaju poput Picassa. Neodoljiv dio Muzeja je terasa, jedno od onih mjesta gdje bi čovjek rado ostao.

Svježe cvijeće

Najstariji most preko Seine, koji se zove Novi, trenutno je zatvoren: postavlja se monumentalna efemerna umjetnička instalacija francuskog street umjetnika JR-a, koja će ovaj kameni most pretvoriti u ogromnu mineralnu pukotinu, koja podsjeća na špilju. Sve je u povodu 40 godina kako je Rumunj Christo postavio Pont Neuf Wrapped i potpuno zamotao povijesni spomenik. JR-ova vizija je inspirirana podzemnim kamenolomima regije, iz kojih potječe građevinski kamen mosta, koji traži da izađe na svjetlo dana. Na Pont au change, odakle sam posmatrala JR-ovu transformaciju, zalijepljen je natpis ćirilicom “Studenti pobeđuju”.

Šetnja Parisom, koji ima preko dva milijuna stanovnika, a njegova urbana cjelina broji 12,6 milijuna žitelja, vrlo je poučna. Prema mom pedometru prepješačila sam skoro stotinu kilometara, što u tenisicama, što u gumenim gležnjericama. Nisam koristila gradski prijevoz. Za nepovjerovati: isto kao da je moja obuća ostala u hotelu - bila je besprijekorno čista.

Dirnula me gesta nove gradske administracije. Gradonačelnik, socijalista Emmanuel Grégoire, na dužnosti je od marta 2026. Na svim mjestima stradanja i odvođenja na stratišta građana Parisa je njegov buket svježeg cvijeća, sa trakom sa nacionalnim bojama i par riječi u znak zahvalnosti i sjećanja.

Za mene su u Parisu ubjedljivo najljepše - fasade. Tajanstveni Space Invader (1969), street umjetnik-mozaičar, da niko ne vidi kako ni kada, od 1996. na pročelja metropole na visinu od 2,5 m postavlja svoje prepoznatljive poruke od sićušnih pločica ili kockica. Potraga za njim me je razdragala u pravom smislu riječi. Vjerujem da će se o njemu jednog dana govoriti kao o onom neobjašnjivom šarmu grada svjelosti.