Bolovanje moćnog Zlatibora

Doktor je rekao da su šanse veoma male. Krvna slika je sjajna, ali je biohemija užasna. Goru nije vidjela u posljednjih desetak godina. Problem su bubrezi, a na sve se nakalemila i žutica. U tim godinama je to naprosto tako. Možda je infekciju fasovao u lutanju, ali ne treba zanemariti ni godine, ni genetiku. Sve je moguće. I dlaka se osula, opada, suva je i krta. Ako u naredna dva ili tri dana ne počne da jede, onda mu ne gine finalna injekcija.

Pristojna starost

Stanje je opsadno: bolesniku se prinosi voda, iz ruke mu se daje dobro samljevena ili izgnjecana hrana, broje mu se svi bolni i teški koraci, braunila se dodatno učvršćuje da je ne bi takav nervozan otkinuo. Doktor je bio jasan: nikakvo podizanje, nikakvo nosanje i nikakvo na silu hranjenje. Sve što u narednim danima uradi, mora da uradi sam. Ako i ozdravi, neće biti kao prije, jer se bubrezi u tim godinama ne mogu popraviti. Stanje se može držati pod kontrolom drugačijom ishranom, ali prošla živahnost će se u najboljem slučaju prepoloviti.

I sad polako brojimo dane, korake i zalogaje. Jedan dan je bolji, drugi je mrljav, treći nikakav i tako u krug. Deveta mu je godina, a to je već pristojna starost. Meni je došao kada je bio na pragu puberteta, u trećoj godini. Vakcinisan protiv svega što gamiže mačjim svijetom, uštrojen i lijepo vaspitan, ni pretjerano razmažen, ni isuviše divalj – slika i prilika kućnog mačka. Svijeta nije vidio, jer je sve mačje godine proveo u stanu jedne gospođe koja ga je ostavila na udomljavanje nakon što je minula svijetom.

Na rođenju je dobio prilično neupotrebljivo ime, pa sam ga odmah prekrstio u Zlatibora. Nije se primilo među svijetom, ali sam zadržao to imenovanje za samoga sebe. Pretekao je jedno seljenje, jedno vađenje zuba i jednu infekciju koja mu je zamalo podvezala rep. Rogati pubertetlija je jednom čak i utekao od kuće. Dva ga mjeseca nije bilo. Niti je dolazio, niti smo ga mogli dozvati. Mislio da ga je satrao neki neoprezni vozač ili da ga je otrovao neko od duševnih komšija, ali eto njega – gladan i ofucan, ali živ, zdrav i umoran.

Nikada nisam držao niti sam mislio da ću ikada držati životinju u kući – psa, mačku ili morsko krmče, sasvim svejedno. Rastao sam na selu, a na selu se životinje drže u avliji, ostrag, pored garaže ili ljetne kujine, pod trešnjom ili na tremu, uz malu ili uz veliku kapiju, ali u kući nikada ili gotovo nikada. Ako se nešto od tolikog svijeta i pušta u kuću, onda se puštaju mačke, ali i one stidljivo i s mjerom, najviže zimi, kada je minus značajan i kad je pozicija pored špareta u kojem tutnji okominja presudna. Životinje su na selu tek sastavni dio pejzaža, detalj u dvorištu, mrva u kesi sa prezlama.

Umnožavanje podrazumijeva i manju stopu bolećivosti. Ako bi se na selu tugovalo i plakalo za svakim paščetom, onda se ništa drugo i ne bi radilo; ako bi se naricalo za svakom mačkom koja greškom pojede otrov namijenjen pacovima ili podleti pod traktorski točak, naricalo bi se svakog ubogog dana. Život na selu je prostran, ali je surov. Zašto bi se domaćin vezivao za pijevca koji već sutra može da završi u kotliću? Ili za janje koje će početkom maja biti podvrgnuto nemilosrdnoj rotaciji? Sentimenti pripadaju djeci i gradu.

Bio sam u tim danima vezan za dva kera i obojici je presudio točak. Tomija, džukelu čupave dlake i snažnog grla, pred kuću je donio ćaća. Seosko pašče k’o seosko pašče, više gadno nego lijepo, ali djeca se brzo vežu za ono što im je svakog dana pred nosom. Životinjario je pod stepenicama, više na lancu nego u pokretu, jeo je sve što smo mu stavljali u olupanu činiju i nije mnogo zanovijetao. Ljeti sam ga spuštao do rijeke i bacao u virove daveći tako i buve koje su ga jele i miris koji je postajao sve teži i oporiji kako su temperature rasle.

Nastradao je u petom sokaku. Ne znam ko ga je pustio s lanca, možda se, na koncu, i sam oslobodio ili otrgao, ali to je u ovoj psećoj drami sa tužnim krajem ionako manje važno. Tražio sam ga nekoliko sati po ulicama, drao sam se s kraja na kraj male Dalmacije i tek sam na početku Vrbovog sokaka okončao potragu. Tomi je ležao u kanalu. Bio je ukočen i tužno mrtav. Neko ga je udario i udarac ga je odbacio u jendek. Tulio sam kao kišna godina, molio sam ćaću da ga ne ostavlja u kanalu, ali ne mogu da se sjetim da li smo ga zakopali u čelo bašče ili smo ga ostavili tamo gdje smo ga i našli.

Tri kile suza

Za Bogara, malog crnog terijera, bio sam daleko više vezan. Ne znam, zapravo, da li je Bogar bio terijer ili je terijeru bio samo sličan, nemam nijednu fotografiju koja bi me uvjerila ili demantovala, ali ne mari. Bilo je to pašče neobične energije koju ni lanac nije uspijevao da sapne. Jurio je kao mahnit vinogradima i surducima, vrebao je miševe i fazane, nestajao u djetelini i u kukuruzima, javljao se lavežom iz tuđih voćnjaka. Bio je crn kao telefon i vazda u trku. U toj jurnjavi je jednom i podletio pod točak dedine honde ili ujakove lade, ni toga ne mogu da se sjetim. Pojeo sam tri kile suze plačući za njim.

Nikada poslije toga nisam imao kućnog ljubimca. Prije desetak godina u kuću mi se uvuklo mače koje su klinci brzo usvojili. Bilo je potpuno sivo i bilo je potpuno maleno. Nakon prvog tromjesečja dobilo je i dva-tri kilograma, ime, ali i bakteriju koju, tako malen i nejak, nije uspio da nadmudri. Temperatura mu je drastično pala, utopljavali smo ga dekama i flašama vruće vode koje smo slagali pored i oko njega, ali ništa nije pomoglo. Da bih nekako utješio neutješne, nabavio sam zvijer koja je već jednom utekla s lopate i koja sada čini sve da to učini još jednom. Ako pretekne, od mene mu je tabla slanine. Bolji mu razlog za borbu ne treba.