Kvaziznalci, kvaziumjetnost i kvaziknjiževnost rođena nakon Daytona

Iznenadiće vas što ovaj tekst počinjem riječima zaprepaštenja: Koliko ja to godina imam? I dokle će nas, preko medija, i na Zapadu i na Balkanu praviti budalama, kao da smo se juče rodili?

A takvih koji nas neprestano vuku za nos svojim znanjem, tj. “znanjem”, sve je više. Reklo bi se: nema im kraja, ni u ovom “civilizovanom”, ni u ovom “necivilizovanom balkanskom” svijetu. Što, naravno, nije nikakvo opravdanje za nas Balkance, ili uže Bosance, a još uže Sarajlije, koji smo u svemu “prvi”, “najbolji”, a koji smo od Evrope i Zapada, nakon Daytona, usvojili upravo ono najgore što se moglo usvojiti: i u kulturi, i u jeziku, i u komunikaciji, i u humanističkim naukama, i u književnosti…

Univerzalne vrijednosti

To, naravno, ne znači da nema izuzetnih naučnika, pisaca, kulturnih radnika i umjetnika. Ima ih mnogo. Ali oni su marginalizirani, jedva čujni; većina njih. I to ću ponavljati sve dok sam živa, u nadi da će univerzalne vrijednosti uskoro ponovo ugledati svjetlo dana.

Slušamo političare i analitičare u Francuskoj, one glavne, i čovjek mora imati gvozdene živce da ne bi poludio od njihovih laži, njihove nehumanosti umotane u celofan “humanizma” i “argumentacije”. Oni lažu, znaju da lažu, mi znamo da oni lažu, oni znaju da mi znamo da lažu, i oni nastavljaju da lažu. I ovo se mora ponavljati u beskraj, ako treba. Logika se izvrće naglavačke, mozak nam se ispira, ubjeđuju nas da je ubijanje opravdano jer osigurava život jednoj jedinoj zemlji na svijetu, dok drugi mogu stradati koliko hoće. Ni sve smrti nisu iste.

Odavno smo i to shvatili.

Slušamo “naše” barbare koji za svoje uspjehe potplaćuju Trumpa, jer će im taj za novac omogućiti sve što požele, i pitamo se, neki od nas, koliko još energije imaju ti rušioci Balkana, a posebno Bosne, koji decenijama rade isti posao. Pa zar još niko nije predložio da se sudovi ukinu, kad ionako služe samo za hvatanje sitnih budala? I posebno ni ne zatraži da se iz rječnika izbaci riječ sramota i rečenica: “Nije te sramota?!” Ne, nikoga više nije sramota ničega. Svi ratovi su samo “legitimna samoodbrana”. Sva ubijanja.

A koliko je velikih lopova sa Balkana uhapšeno od 1996 ?

Slušamo novokomponovane istoričare i respektabilne TV kuće koje ih pozivaju, i uzvikujemo, neki od nas: Dokle će trajati to ludilo?!

“Ko si ti da tako govoriš?”, pitaju me izvjesne dame, koje smatraju da su “neko i nešto”. A ja sve više vjerujem da je danas izuzetna čast biti niko i ništa.

“Istoričara” je, pak, sve više, i svi su opredijeljeni ljubavlju! Ona je tolika prema zemlji, a još veća prema “svom narodu”, da nemaju vremena da se bave izvorima. Baviti se izvorima, čitati knjige, istraživati, to je zastarjelo!

Ali, ko si ti da im kažeš da su amateri, da su naučni prevaranti? Eto, to je ono što mi stalno poručuju Veliki i Velike. Danas, kad nema više nigdje nikog da vikne: Car je go!

Zašto? Koga se boje?

Ili se možda ne boje, nego su srećni što konačno mogu govoriti ono što se prije rata i u komunizmu nije smjelo govoriti? Da, to je ta sloboda: pisati šta god hoćeš, naročito ako te proglase “nekim i nečim”.

Ali, u komunizmu se ipak učila kultura govora i pazilo se na izvore. Ovakve naučne podvale i proizvoljnosti nisu se mogle tek tako objavljivati. Komunisti jesu bili preosjetljivi, naročito na humor, ali su ipak držali do određenih kriterija. Pazilo se i na univerzalne vrijednosti u književnosti. Nije svako mogao objaviti šta mu padne na pamet samo zato što ima novca da sam sebe štampa i promoviše kao “umjetnika” ili “istoričara”.

Evo, i ja pišem skoro kao u doba komunizma u stilu “ima pojava”: ne navodim imena. Ali, uskoro ću i to.

Prošle godine učestvovala sam na intelektualnom skupu u Parizu, koji je organizovala jedna “naša” asocijacija, od nekoliko miliona zaljubljenika Bosne i bosanske kulture. Tu je predstavljena i moja knjiga “Mit o Bogumilima” (Zemun, 2025), dok je jedan “istoričar” govorio o Ilirima i drevnoj Bosni. Knjigu je sam izdao. Biznismen i patriota koji voli Bosnu.

Prije početka tog “intelektualnog performansa” pitala sam ga kako zna da su svi spomenici koje navodi ilirski. Odgovorio je: “Iz iskustva.”

Podrazumijevalo se: iz iskustva biznismena. Jer nije iz iskustva arheologa, arhitekte, istoričara, i sl, pošto to nije nikad ni izučavao. Naravno da njegovo “djelo” nije imalo uopšte recenzente. Ili recimo to blago: ozbiljne recenzente. Prodao je bezbroj svojih “djela” za po 40 eura, i dobro zaradio na patriotizmu i ljubavi prema Bošnjacima.

Po tom “istoričaru”, svi, ili gotovo svi rimski imperatori bili su Iliri iz Bosne, a Bosna prva, najveća, najuspješnija, najstarija itd. Karikiram tek vrlo blago. Rado bih navela ime tog “naučnika”, ali sam ga, srećom, zaboravila.

Slično je i u umjetnosti. Danas se veličine proizvode preko noći, uz međusobno klanjanje i beskrajno tapšanje po ramenu: ti meni, ja tebi. Kvalitet dođe usput i on se uvijek ističe, nije važno ako ga nema. Izgubio je vrijednost s prvim granatama koje su pale po Sarajevu.

Ista asocijacija nekoliko milijuna zaljubljenika u Bosnu iz Pariza, koja je pozvala “stručnjaka” za Ilire, Bosnu i Rimsko carstvo, pozvala je prošle godine i jednu amatersku teatarsku grupu iz Sarajeva, čiji je naslov predstave već sam po sebi najavio da je riječ o primitivizmu i jadnom nivou umjetnosti, kao i o kriterijima na osnovu kojih se danas bira šta će biti prikazano, i to ne samo, dakle, u bosanskoj prijestonici.

Odmah nakon rata, krajem prošlog vijeka, pozorišne predstave bile su još uvijek na zavidnom nivou.

Danas se provincijalizam prilično osjeća i ubrzano širi. U Sarajevu je moda da se na scenu postavljaju adaptacije romana, i “romana”, uz čije izvedbe su uključeni i somniferi; u Parizu takođe većina predstava, koje traju čak satima, djeluje kao da dolazi u paketu sa sredstvima za uspavljivanje. Naravno, nemam uvid u sve, ali opšti utisak je, nažalost, takav.

U književnosti se slave određene ličnosti više nego njihova djela. Iz kojih razloga, za mene ostaje tajna. Ljudi su naprosto opčarani nekim osobama koje se smatraju “svjetskim veličinama i piscima”. Neka od tih slavnih djela ašikuju tijesno čak i s pornografijom, ali su “moderna”, tako da “naša djeca s ponosom odrastaju na tim djelima”. Niko ni tu da vikne: Car je go!

Naravno da ima i odličnih djela. Pisala sam o nekima i pisaću opet. Nek samo pitaju: Ko si ti da tako govoriš?!

Ovih dana pojavio se na Face TV još jedan “znalac” koji govori o Bosni i Bosancima. Ta osoba je očigledno stranog porijekla, što se lako prepoznaje po akcentu i greškama u jeziku. No, to, naravno, samo po sebi ništa ne znači.

Po tom “naučniku”, koji je ujedno i biznismen i inženjer (kako smo mogli vidjeti i čuti), Bosanci su najstariji narod Evrope, starosjedioci koji tu žive više od 16.000 godina. A mi smo toliko veliki i nedostižni da se bosanski uticaj osjeća čak i u Indiji. Pa je neimar Hajrudin, graditelj Starog mosta, uticao i na arhitekturu Taj (Tadž) Mahala. Ali to nije sve: tu su i stećci. Zamislite: u bosanskim džamijama nećete nikad naći stećak, ali ćete ga naći u Indiji, usred Taj Mahala!

“Istoričar” objašnjava da je graditelj Taj Mahala bio učenik Mimara Sinana, koji je bio pod uticajem bosanske medijevalne umjetnosti, stećaka i duhovnosti, pa je napravio “stećak” usred velikog svjetskog spomenika. To što je Mimar Sinan već odavno bio mrtav, nije problem. U današnje vrijeme, napretka i tehnologije, i mrtvi mogu držati predavanja svojim učenicima. “Najbitnije je”, kako se moderno kaže, da smo prvi, najstariji, najveći, najbolji itd. Nije važno što se bitno nikad ne stepenuje.

Ozbiljne činjenice

A evo ukratko nekoliko ozbiljnijih činjenica o Taj Mahalu, tek kao podsjetnik na ono što se još uvijek smatra naukom: Taj Mahal je mogulski mauzolej iz XVII vijeka, podignut za vrijeme Shah Jahana (Šah Džahan) u čast Mumtaz Mahal. Njegova arhitektura pripada persijskoj, islamskoj i indo-mogulskoj tradiciji, bez ikakve veze sa bosanskim stećcima. Nema nikakvih dokaza da je njegov neimar Ustad Ahmad Lahori bio učenik Mimara Sinana, iako se mogu pretpostaviti posredni osmanski uticaji na šire islamske arhitektonske tradicije.

Nekoliko činjenica je dovoljno: Mimar Sinan umire 1588. Taj Mahal se gradi između 1632. i 1653. godine. Dakle, postoji razmak od više od pola vijeka.

Kada se govori o “stećku” u Taj Mahalu, ulazi se u pseudohistorijske spekulacije i ništa više. I to treba naglasiti na najozbiljniji način, kako bi se neuka djeca poštedjela “udžbenika” ovakvih “pisaca” i “historičara”.

Unutar Taj Mahala nalaze se kenotafi za Mumtaz Mahal i Shah Jahana, vladara koji je ovaj mauzolej dao sagraditi u znak ljubavi prema svojoj prerano preminuloj supruzi.

Shah Jahan bio je peti mogulski car, nakon Babur Šaha, Humajuna, Akbara i svog oca Jahangira (Džahangir). Mumtaz, persijska princeza po porijeklu, bila je jedna od njegovih žena i njegova miljenica. Mumtaz Mahal umrla je 1631, pri porođaju njihovog četrnaestog djeteta. Nakon toga, Shah Jahan naredio je gradnju ovog slavnog mauzoleja. Shah Jahan umro je 1666, nakon što je posljednje godine života proveo zatočen od svog sina Aurangzeba. Sahranjen je pored Mumtaz Mahal u Taj Mahalu. Smješteni su u osmougaonoj prostoriji ukrašenoj tehnikom pietra dura i mermernim rešetkama.

Kenotaf je simbolični grob, bez tijela, a ne stećak. I to nema nikakve veze s Bosnom.

Postoji i druga fantastična teorija, koju je iznio Purushottam Nagesh Oak u knjizi “Taj Mahal: The True Story”. Po njemu, Taj Mahal je prvobitno bio hinduistički hram posvećen Šivi. Ta teorija nikada nije prihvaćena u ozbiljnoj nauci. Vrhovni sud Indije odbacio je njegove zahtjeve 2000. godine. Oak je tvrdio i da su Stonehenge, Vatikan i brojni drugi spomenici hinduističkog porijekla. Naučna zajednica ga smatra revizionistom i neozbiljnim autorom.

Sve ovo navodim da pokažem da gost sa Face TV-a nije jedini koji fantazira i izmišlja. Takve “istorije” i takve bajke niču kao gljive poslije kiše širom svijeta i, naravno, privlače više publike nego stvarna nauka.

Glupost je neuništiva. I veoma privlačna. Zato danas više nego ikada treba insistirati na izvorima. Koji su izvori tih “istoričara”?