Hormuški moreuz, most i kapija civilizacija

Možda nikada o tome ne bih razmišljao da prirodni tok zbivanja na našoj planeti nije zaustavio jedan mali morski tjesnac - Hormuški moreuz. Prije pedesetak godina prošao sam tim vodama u trgovačkom brodu Dilmun, čije ime označava ulaz u podzemni svijet, slijedeći zanimljivo putovanje legendarnog Simbada moreplovca, iz priča “1001 noć”. Te moje zanimljive avanture sjetiće se stari čitaoci sarajevskog magazina Svijet, čiji sam bio reporter. Bio sam zadivljen geografijom te morske kapije stiješnjene između planina južnog Irana i pustinjskih prostranstava Arapskog poluotoka, gdje se obale Perzijskog zaljeva sužavaju u tjeskobni morski koridor od jedva četrdesetak kilometara, prije nego što se širom otvore prema prostranstvima Indijskog okeana.

IZMEĐU AZIJE I BLISKOG ISTOKA: Znam iz povijesti da je Hormuz oduvijek bio više od samog tjesnaca. On je, prije svega, bio mjesto susreta različitih civilizacija, kolijevka drevnih orijentalnih carstava, cilj bjelosvjetskih tragača za biserima, draguljima i merdžanima, mjesto ratnih pohoda i bogatih trgovačkih tovara, koji su na putu od istoka ka zapadu, mijenjali navike svijeta i širili kulturne i znanstvene tradicije. Ulazak u Hormuz djeluje fascinantno i podsjeća na neizvjesnu plovidbu glavnog junaka Homerove “Odiseje”. Na sjeveru se uzdigla prijeteća Perzijska visoravan, sura, nepristupačna spržena kamena obala prepuna zlih slutnji i realnih opasnosti, koja poput mitske ptice Rok iz arapskih legendi, nadzire svako plovilo, a dalje, iza nje, smjestilo se carstvo zoroastrijske vizije kosmosa, vođeno mudrošću, orijentalnom strpljivošću i moralnim kodeksima starim skoro sedam hiljada godina.

S druge strane morskog tjesnaca, na jugu, proteže se nepregledno pješčano carstvo Arapskog poluostrva (Shibh al-Ğazīra al-’Arabiyya), dugo i široko preko 3.000.000 četvornih kilometara. Njegove obale djeluju gotovo pitomo i sneno. Tu su sinovi pustinjskih plemena Ad, Semud, Tasm Jedis, Amla i drugih, savili svoja staništa tradicionalno živeći beduinskim životom i baveći se ribarstvom, izlovom bisernih školjki i merdžana, uzgojem škrtog začinskog bilja, datulja i tamjana, otvarajući pustinjske puteve, koji su povezivali plemena, trgovačke karavane i stroga vjerska ubjeđenja. Dalje, iza moreuza, more se otvara prema tajanstvenim obalama Indijskog potkontinenta, i još dalje prema Kini, nudeći potpuno drugačije civilizacijske izazove i religijske poglede.

Historija Hormuškog moreuza proteže se hiljadama godina unazad i odražava njegovu dugogodišnju ulogu nezaobilaznog morskog puta trgovine, kulturne razmjene i strateških interesa. Burna povijest tjesnaca otkriva dugu i uzbudljivu kroniku jedinstvenih zbivanja. Ovaj su plovni put od najstarijih vremena koristili trgovci i istraživači iz Perzije, Arabije, Indije, Kine i istočne Afrike za razmjenu kulturnih tradicija i dobara kao što su začini, maslinovo ulje, so, tekstil, crvena i plava keramika, bakar, staklo, nakit, kozmetika i plemeniti metali.

Pričao mi je jedan Indijac, dok smo plovili kroz moreuz, da je u prastarim vremenima Hormuz služio kao kopneni most između Afrike i Azije kojim su se afrički slonovi, vodeni bizoni, jeleni lopatari i druge životinjske vrste pojavili u Aziji, a prema najnovijim istraživanjima, glavni talasi emigracije prije 60.000 i 40.000 godina, vodili su duž južnog ruba Arapskog poluotoka u pravcu Hormuškog moreuza. Najraniji tragovi pomorske plovidbe datiraju oko 5.500-5.000 godina pr.n.e. S vremenom je Hormuz postao sve značajniji plovni kanal, pa su se regionalne sile i međunarodni trgovci takmičili u dominiranju ovim prolazom, koji je vezivao Istok i Zapad. Čak i naziv moreuza govori o slojevitoj historiji, ali i o njegovim povijesnim vlasnicima.

PRIČE IZ POMORSKIH ARHIVA: Mnogi istraživači i arheolozi ime Hormuz povezuju sa srednjoperzijskim oblikom riječi Ohrmazd, izvedenice od imena Ahura Mazde, mudrog božanstva i gospodara prastare zoroastrijske vjerske tradicije. Drugi misle da ime morskog prolaza potiče od starih lokalnih riječi povezanih s palmama datulja, koje su nekada pokrivale obale Perzijskog zaliva. Treći insistiraju da je za sve kriv vokabular grčkih pomoraca - riječ hormos znači luka ili pristanište, a grčki trgovci i pomorci, nakon osvajačkog pohoda Aleksandra Velikog, postali su veoma aktivni na bliskoistočnim trgovačkim morskim putevima. Današnje ime je prvi put korišteno u partskoj eri (1.- 2. stoljeće), u djelima Plinija i Ariana, o oblasti Harmysia.

Jedinstveni vojno-strateški značaj Hormuza vezan je za Prvo perzijsko carstvo (Ahemenidska ere, od 550. do 330. pr.n.e.). Iz tog vremena potiče ovaj zapis perzijskog kralja Darija I Velikog (522 - 486 pr.n.e.), koji je zabilježio antički historičar i geograf Herodot iz grčkog grada Halikarnasa: “Ja, Darije, svjesni smo redovnog brodskog saobraćaja…” On je, po svoj prilici, poslao svog grčkog pomorskog navigatora Karüanda Skülaxa da istraži morski put od Indije do Mezopotamije. No, pouzdano se zna da je i sam Aleksandar Veliki bio poprilično fasciniran istočnim morima. Ostalo je zabilježeno u povijesnim pomorskim arhivama da je Aleksandar na kraju svog osvajačkog pohoda na Istok, 326. godine pr.n.e, naredio svom admiralu Nearchusu da isplovi s ekspedicijom niz rijeku Ind i da duž obala Arapskog mora stigne do Perzijskog zaliva. Nearchusova flota je s dosta poteškoća ostvarila svoj cilj, prošavši kroz Hormuški moreuz, donoseći antičkom Zapadu prve detaljne zapise o ovom negostoljubivom, ali nevjerovatno važnom pomorskom putu. To je bio historijski podvig, koji je Indiju približio Bliskom istoku, a perzijskom tjesnacu dao značaj kakav ima i danas.

KAKO SE BOGATIO HORMUZ: Novi zamah popularnosti i pomorskog značaja Perzijski zaliv i Hormuški prolaz dobili su razvojem klasičnog Puta svile. Prema historijskim podacima, moreuz i njegova okolina dostigli su svoj vrhunac u kasnoj antici, postavši važan trgovački put za trgovinu biserima i začinima između Perzije i Indije. Ali ne samo Hormuz, ključne lokacije za pomorsku trgovinu postali su gradovi na jugoistoku današnjeg Irana – Kerman, Yazd i Jiroft, koji su postali važni trgovački terminali za karavane, koje su pristizale sa dalekog Istoka i donosile dah nepoznatih prostranstava. Grad Hormuz je u to vrijeme postao važna morska kapija i trgovačko središte na putu iz Indije za bogato i moćno Sasanidsko carstvo (224. do 651. godine).

Trgovci su brzo shvatili prednosti ovog morskog puta, opisujući Hormuz kao ključno mjesto gdje se razmjenjuje i spaja bogatstvo udaljenih svjetskih regija. Sa dalekih azijskih obala pristizali su brodovi koji su prevozili mirođije i tanani tekstil, iz cejlonskih rudnika plavi safiri, rubini, topazi, ametisti i ostalo svjetlucavo dragocjeno kamenje, iz Perzije nakit, keramika i ćilimi, iz Arabije rasni konji, tamjan i biseri. U lučkim čajdžinicama su se miješali jezici, razmjenjivala pomorska iskustva, kulturno-umjetnički dometi i nova znanja. Istovremeno, Perzijski zaliv je postao dio šarolikog vjerskog i religijskog pejzaža oblikovanog iranskim, semitskim i hinduističkim tradicijama.

To je otvorilo nove horizonte. Perzijskim duhovnim svijetom u tim vremenima dominiralo je naslijeđe Ahura Mazde i zoroastrijska vizija kosmičke borbe između istine i zablude, svjetlosti i tame. Mazdaizam je bio mnogo više od religije i značajniji od državnih uticaja. I ma koliko se staro nasljeđe opiralo novim religijskim uticajima i intelektualnom atmosferom u kojoj su se razvijale susjedne tradicije, Perzija se neumitno mijenjala, što je, prirodno, uticalo na međusobne odnose naroda i brojnih etnosa, koji su oblikovali moćno carstvo. U takvim okolnostima nastala je jedna od najambicioznijih religijskih sinteza kasne antike - maniheizam.

SUSRET NARODA I RELIGIJA: Historičari religije svjedoče u svojim djelima da je u trećem stoljeću perzijski prorok Mani (216–274) iz Hamadana, mješavinom židovsko-kršćanskih, indo-iranskih učenja gnostičkog tipa i šire bliskoistočne tradicije, proglasio univerzalnu poruku koja je crpila elemente iz perzijskog dualizma. Njegova religija se gotovo munjevito proširila trgovačkim putevima Perzijskog carstva, stigavši do Rimskog carstva, Centralne Azije, Indije i južne Kine. I dok je maniheizam postajao svjetska religija, u isto vrijeme, još jedna vjerska struja tiho se širila duž pomorskih koridora Zaljeva - semitsko kršćanstvo.

Od prvih stoljeća zajedničke ere, kršćanske zajednice, koje su govorile starosirijskim jezikom, širile su se duž složene mreže trgovačkih puteva koji povezuju bogata carstva Mezopotamije s Indijskim potkontinentom. Ove zajednice su pripadale onome što povjesničari religija često nazivaju asirskom crkvom Istoka, koja se 431. godine prva u povijesti odijelila od opšte crkve, nakon Efeškog sabora, koji je osudio patrijarha Nestorija, kao krivovjerca. Njeni pripadnici - trgovci, sveštenstvo i strpljivi misionari - putovali su morskim i kopnenim putevima širom azijskih prostranstava. Pripadnici ove crkve pratili su iste komercijalne rute kao trgovci i pomorci, formirajući cijeli lanac vjerskih zajednica preko zaljevskih ostrva i obalnih luka – među njima i u regionu samog Hormuza, kao i na prostorima malabarske obale Indije, koja se proteže između Istočnih Gata i Bengalskoga zaljeva. Hormuz je ležao duž ove rute kao jedan od uskih tjesnaca između Bliskog istoka i Azije, kroz koje su prolazile mješavine naroda i različitih vjerskih zajednica i uticaja.

U vrijeme Gaznavida, islamske dinastije turkijskog porijekla, koja je vladala dva stoljeća (962–1186), Perzija je bila podijeljena u nekoliko malih kalifata, kojima je samostalno upravljala nezavisna lokalna iranska dinastija Hormuza. Uprkos svim teritorijalnim nedostacima, imala je i jedinstvene prednosti - ležala je na važnoj arteriji pomorske i kopnene trgovine. Njen glavni izvor prihoda bile su carine koje su ovdje naplaćivane za prolazak trgovačkih brodova. Poznati svjetski putnik Marko Polo opisao je grad Hormuz kao “živo trgovačko-pomorsko središte s bogatom, ali nepodnošljivo vlažnom klimom”. Hormuz je kasnije uspješno preživio najezdu Mongola, tako što je grad evakuisan na ostrvo Jarun, petnaestak kilometara od obale.

STRATEŠKI ZNAČAJ HORMUZA: Na važnost Hormuza u Aziji ukazuje i činjenica da je u sumraku srednjeg vijeka, početkom 15. stoljeća, poznati kineski admiral Cheng Ho Che (Zheng He, oko 1371 – 1433. ili 1435) sa svojom ogromnom flotom od gotovo 30.000 mornara i sedamdeset brodova, dva puta - 1413. i 1419. godine – boravio u ovoj luci. Putujući preko jugoistočne Azije, Jave, Sumatre, Indije, Šri Lanke i Perzije, prošao je kroz Hormuški moreuz, afirmišući pomorsku snagu i moć kineske mornarice, izazivajući strah i divljenje u lukama u kojima je obnavljao zalihe vode i hrane za svoje brodove.

Strateški značaj tjesnaca neizbježno je privukao imperijalne ambicije evropskih pomorskih sila. Prije svih Portugalaca, čija je mornarica dominirala svjetskim pomorskim putevima, otkrivajući Evropi nove zemlje i otoke. Potkraj 16. stoljeća, portugalski moreplovac Afonso de Albuquerque (1453-1515), nakon što je indijsku Gou i Melaku stavio pod zastavu Portugala, uspostavljajući kontrolu nad ključnim istočnim trgovačkim putevima, uplovio je u Perzijski zaliv i odmah spoznao strateške vrijednosti Hormuškog moreuza. Ko god je imao prevlast nad Hormuzom, mogao je da kontroliše pomorsku rutu, koja povezuje Evropu, Bliski istok i Indiju.

Plan Albuquerquea bio je da preuzme aktivnu kontrolu nad svim glavnim pomorskim trgovačkim putevima Istoka, te da uspostavi stalne vojne utvrde sa naseljenim stanovništvom. Njegov pokušaj da zauzme Cochin, glavni lučki grad duž Malabarske obale Indije, koji graniči s Lakadivnim morem, u januaru 1510. godine, bio je neuspješan, ali ga to nije obeshrabrilo. Do februara Afonso Albuquerque je napravio novi plan za osvajanje Goe. Uz pomoć moćnog Timmaya, znamenitog gusara koji je gospodario obalom hinduističkog Vijayanagarskog carstva, krenuo je sa 23 broda u napad na utvrđenu luku, kojom su vladali muslimanski prinčevi. Bio je to težak ratni okršaj koji je u martu 1510. godine, uz velike gubitke, dobio portugalski admiral, ali ga je već u maju protjerala osvježena muslimanska vojska.

Hormuški moreuz, međutim, bio je preveliko iskušenje koje se nije smjelo zanemariti. Znao je to dobro iskusni Portugalac, pa je za kratko vrijeme iznad luke podigao utvrđenja, pretvarajući Hormuz u ključnu ispostavu globalne portugalske trgovinske mreže. Ipak, vladavina Portugalaca nije potrajala dugo. Godine 1622. safavidski vladar Shah Abas I, uz podršku engleskih pomorskih snaga, protjerao je Portugalce i obnovio perzijski utjecaj u ovoj strateškoj pomorskoj regiji. No, evropske sile i dalje su pokušavale dominirati uskim perzijskim prolazom, ali geografija tjesnaca na kraju ih je sve porazila.

Međunarodnu pažnju na stratešku lokaciju Hormuškog tjesnaca probudili su svjetski putnici i putopisci Marka Polo i Ibn Battuta. Njihovi živopisni izvještaji iz 14. i 15. stoljeća opisuju područje oko Hormuškog moreuza kao urbano središte, gdje se susreću trgovci sa “četiri nebesa svijeta”. Ipak, prava prekretnica se dogodila početkom 16. stoljeća, zahvaljujući portugalskim moreplovcima i kartografima, koji su stigli u Indiju zaobilazeći Afriku i precizno mapirali najvažnije puteve koji tamo vode do Perzijskog zaliva. Od tada se pomorskim svijetom pročuo Hormuški moreuz i postao ono što je oduvijek bio – i most i dragocjena uska morska kapija kroz koju nastavlja da teče zanimljiva priča o susretima civilizacija, izvan kulturnih tradicija, jezika, vjeroispovijesti i ekonomije.