Zuko Džumhur i Hajrudin Somun, generacija punog srca

Čudne su ljudske sudbine. Kao što su sudbine Hajrudina Somuna i Zuke Džumhura možda posebne. Različiti po stilu prefinjenosti teksta kojeg pišu, ujedinjuje ih svijet Bosne iz kojeg dolaze, ali i svijet Azije u kojem ih zatičemo.

Isti poriv i ista strast zaljubljenosti u egzotični svijet Orijenta stvorili su antologijsko djelo Zuke Džumhura “Pisma iz Azije” (Sarajevo,1973), kao što su ista predanost i nada stvorila neponovljivo djelo Hajrudina Somuna o izvanrednom palestinskom književniku “Gasan Kanafani – Iz zemlje tužnih narandži” (Sarajevo, 2013).

Zuku Džumhura nalazimo kako u posljednjim danima persijskog carstva Pahlavija (1970), opijen poezijom Hafiza, prolazi mostovima do prostranih trgova raskošnog Širaza ili Isfahana kojeg naziva “grad pola svijeta”, dok Somuna nalazimo, deset godina kasnije, u prvim danima iranske revolucije (1979), kako kao dopisnik jugoslovenskih medija ili kasnije kao diplomat, svjedoči o sudbini ova dva čarobna iranska mjesta, Isfahana i Širaza, upoznajući nas sa nekoliko posebnih ljudi iz Teherana, čije su sudbine mijenjale tok iranske revolucije.

No, kada sam pročitao Somunovo autentično svjedočanstvo o palestinskom književniku Gasanu Kanafaniju “Iz zemlje tužnih narandži”, mogao sam pronaći još nekoliko dodatnih argumenata o bliskosti ove dvije posebne i izvanredne književne sudbine - Zuke Džumhura i Hajrudina Somuna.

Svijet Azije

Kod Somuna, kao i kod Džumhura, bilo je teško razlikovati gdje počinje književni, a gdje završava njihov novinarski stil izražavanja.

Kažem da je bilo pravo uživanje osjetiti taj njihov tihi talas na kojem klasični putopis ili novinska reportaža prerasta i nadograđuje se u prefinjenu književnost, sa opservacijama koje hvataju klatno na onoj drugoj i nama teškoj vidljivoj strani povijesnih događaja ili osjećaja.

Ma koliko se činili različiti u stilu i okolnostima u kojima pišu - Džumhur je boem i putopisac, a Somun je novinar i diplomata, njih dvojicu, ipak, objedinjuje ista fascinacija Orijentom, ista ljubav i razumijevanje tog mističnog svijeta, prepunog senzualne ljepote, ali i surovog i neopisivog košmara i stradanja.

Za Džumhura i Somuna ovaj svijet nije primitivan i civilizacijski propao, već, naprotiv, taj svijet Azije doživljavaju kao svijet prepun alternativne mudrosti, duha i kulture. Upravo takva promjena fokusa dala je njihovim djelima mnogo dublju perspektivu i bogatiju percepciju koju nam predstavljaju.

Džumhur će Iran u svojim “Pismima...” nazivati drevnim imenom “Arijana” – zemlja drevnih Arijevaca, a Somun će Palestinu nazivati imenom “drevna Palestina” i imenovati sva mjesta njenim starim, drevnim imenima.

Oba autora nose istu inspiraciju sa ovim izborom drevnih imena Irana i Palestine i tako našu pažnju usmjeravaju ne na politiku, već na bogatstvo naslijeđa arhitekture, filozofije i poezije, uopšte povijesti koja se njedri u dubinama tog svijeta.

U djelu Zuke Džumhura i Hajrudina Somuna desio se jedan posve paradoksalan susret dvije oprečne vrste duha, kojeg prepoznajemo kao dionizijski - razigrani duh i apolonijski - strogi duh, koje je bilo moguće ujediniti samo kroz novinarsku stvaralačku domišljatost, kakvu su posjedovali i jedan i drugi autor.

Džumhur je “Pisma iz Azije” ilustrovao krhkim crtežima mjesta ili ljudi iz Irana, dok je Somun svjedočanstva iz “zemlje tužnih narandži” ilustrovao autentičnim slikama palestinskih žrtava, protjeranih iz stare Palestine poslije Nakbe (katastrofe), slikama koje potiču iz davnih 50-ih ili 60-ih godina prošlog stoljeća.

Čitaocu je ovdje lako prepoznati osobeni talenat Somuna i Džumhura u njihovoj sposobnosti da uoče detalj i da ga izraze kroz crtež ili sliku. Ova originalna simbioza crteža i teksta kod Džumhura ili simbioza novinskog izvještaja i fotografije i književne priče kod Somuna ostavlja utisak da nije riječ samo o ilustraciji, već o posebnoj priči unutar same glavne priče.

I danas, mnogo decenija kasnije, rukopisi Somuna i Džumhura, svaki na svoj način, posve su relevantna svjedočanstva, dokumenti o ratnoj drami kroz koju upravo danas prolazi svijet Bliskog istoka.

Džumhur, kao nenadmašni pripovjedač, predstavlja žive slike iz jednog kolonijalno porobljenog Irana, dok Somun dirljivo piše o tome kako silom cionističkog terora Hagane i Irguna nestaje svijet drevne Palestine i kako na njenom tlu, izgnanstvom starosjedilaca, nastaje novi svijet evropskih kolonizatora sa novim imenima mjesta i predjela.

Poštenje i iskrenost

Kao čitalac jednostavno sam fasciniran Somunom i Džumhurom.

Što je to kod njih tako privlačno!?

Možda je to osjećaj sa kojim prepoznajate dušu Bosne u njima i njihovom djelu. I jedan i drugi, dok stoje na vrelom tlu zalaza i smjene imperija, imaju snagu da nam ukažu na takve detalje, na takve pojedinačne sudbine, a koje su reporteri iz velikih medija previdjeli ili uopšte nisu registrovali.

Somun je svjestan, ili intuitivno osjeća, kako veliki dokumenti o ljudskoj istini mogu nastati samo u dušama koje ugnjetavaju režimi i zbog toga on u prelomno doba u Iranu 1979. godine pronalazi disidenta i najboljeg književnika šiitskog svijeta Rezu Barahenija, a u Libanonu je 1970- tih pronašao palestinskog prognanika i stradalnika Gasana Kanafanija, možda najboljeg pisca sunitskog svijeta.

(O prijateljstvu i bliskosti Somuna sa disidentom Rezom Barahenijem pisali smo na stranicama Oslobođenja u dva navrata, u martu 2026. godine.)

Međutim, Zuko Džumhur, možda, deceniju ranije nije imao tu privilegiju, za vrijeme kratkog boravka u Iranu, da se veže za književnike, disidente, već on pronalazi Hafiza u Širazu i u njegovim izvanvremenim stihovima traži jedinstveno iskustvo, posebno kada sjedi pokraj njegova cvijećem pokrivenog mezara i govori priču o nestalnosti carstva i prolaznosti naših, ljudskih života.

Što je, dakle, to što impresionira i dovodi nas u posebnu blizinu sa Somunom i Džumhurom?

To je jedan osobiti osjećaj poštenja i iskrenosti u njihovom pisanju, onaj arhetipski osjećaj ponesen iz Bosne i njene žudnje za moralnom pravdom, njihovo svrstavanje uz one koji su porobljeni rukom imperije ili su progonjeni rukom iste ili slične imperije evropskih cionističkih doseljenika.

Kao zaljubljenici poezije i pisane riječi, oni na svakoj stranici svog teksta “Pisama iz Azije” ili “Zemlje tužnih narandži” ostavljaju dokaz vlastitog i duboko humanističkog, antikolonijalnog razumijevanja tragičnih sudbina, bilo Iranaca ili Palestinaca, što mi, u konačnici, možemo prepoznati također kao refleksiju na razumijevanje suštine svjetske povijesti uopšte.

Maestralne scene

Na ovom mjestu gdje govorimo o duhu koji ujedinjava ova dva autora, ne bismo smjeli previdjeti činjenicu kako i Somun i Džumhur potiču iz ulemanskih porodica, te da su i jedan i drugi sinovi imama. Džumhur je sin beogradskog imama, dok je Somun sin imama iz Čajniča.

Međutim, oni su različiti od svojih očeva po vjerskom ubjeđenju, njihov životni put je oblikovan književnim težnjama, modernističkim entuzijazmom druge generacije Bošnjaka.

Somun je u osnovi revolucionar, oduševljen revolucijom, i sa tim oduševljenjem u decembru 1978. godine ulazi među iranske mase i sa “novinama pod miškom”, kako ne bi bio prepoznat od tajne policije SAVAK, pred carskim monumentom Šahjadom, u centru Teherana, prati i aplaudira padu imperijalnog Pahlavijevog režima u Iranu.

Ili, vidimo ga kako sa istim entuzijazmom, taj revolucionarni Somun, stoji među gomilom Palestinaca na kamionu koji prolazi ulicama Amana, u septembru 1970. godine, prilikom sukoba jordanske policije sa palestinskim borcima otpora.

“U Amanu sam se zatekao kada su gorjeli oteti avioni u Zarki. Bio sam na nekoj studentskoj konferenciji na kojoj su me pozvali Palestinci, pa smo svi zajedno sa njihovim fedainima kružili amanskim ulicama i trgovima, na kamionima, pod palestinskim zastavama, uz pucnjavu u zrak i borbene parole. Kad su počele prve bitke oko logora, kad su paton tenkovi krenuli prema amanskom brežuljku na kojem je bila palestinska komanda i opkolili hotel Internacional, sa grupom učesnika te konferencije izvukao sam se iz Amana i krenuo uz pratnju komandosa prema Libanu...” (str. 81)

Ovo su dvije doista povijesne slike, koje stoje kao neprevaziđeni primjeri za našu književnost i savremenu historiografiju novinarstva.

Džumhur je, međutim, isto snažan, ali i sarkastičan, jedak i do boli kritičan; on zadržava distancu, podsmijeh i ironiju prema vlasti. Skoro proročanski, Džumhur sagledava američku malograđanštinu koja je u Aziji, konkretno u Iranu, bila puštena sa lanca. Džumhur je sa nekoliko maestralnih scena u “Pismima iz Azije” razotkrio farsu tog imperijalnog režima. On, ma gdje da se nalazio, prepoznaje moralni bankrot vlasti kroz svoju suptilnu ironiju.

Išao sam uprkos svega posjetiti mjesta gdje počivaju pjesnici... piše Džumhur “iako sam uspio na jednostavan trik, kao jugoslovenski novinar, dobiti carski auto, šofera i pratnju, kako bih, prije svega, posjetio neke od maglovitih simbola privrednog uspjeha američke kolonizatorske vlasti”.

Kanafanijeve priče

Revolucionari Džumhur i Somun, međutim, imaju duboku empatiju za taj svijet, jer su solidarni sa porobljenim, prognanim ili iskorištavanim i eksploatisanim ljudima. Oni su ustali protiv svake represije i kolonijalizma.

Tako Somun u “Narandžama” piše ne samo o okrutnoj i podloj represiji cionista prema Palestincima, gubitku starog svijeta iza kojeg ostaju stabla narandži, on također piše i o represiji, preziru i odbijanju koje pokazuju Arapi prema Palestincima.

Somun je ovdje snažan i uvjerljiv. On prenosi sadržaj Kanafanijeve novele “Ljudi na suncu”, izvanrednu i potresnu priču o tragičnoj smrti trojice Palestinaca sakrivenih u cisterni za vodu dok ilegalno prelaze iračko-kuvajtsku granicu.

Somun kaže kako je ovo jedno od najboljih Kanafanijevih literarnih ostvarenja nabijeno simbolikom sa kojom ulazi u sam vrh arapskog romana ili, tačnije, produžene novele, koja je prevedena na preko 70 jezika u svijetu.

Oni umiru od nedostatka kiseonika dok arapski vozač Abu Hajzuran dugo i nepotrebno sa carinicima, više od 1,5 sat, ćaska o ženama... Kada je vozač otkrio da su mrtvi, baca njihova tijela negdje na smeće u Kuvajtu, a prije toga od njih uzima novac i dokumente.

Nezamislivo, hladno i okrutno.

Kroz pet Kanafanijevih priča, koje po dubini tragedije otvaraju put jedna drugoj, Somun je evropskoj čitalačkog publici progovorio o razmjerima patnji i strahote tragedije jednog nezapadnog naroda, koji strada zbog posljedica fatalnih grešaka istog tog Zapadnog svijeta.

Somun će u ovoj knjizi, koja bi mogla biti dio lektire u obrazovnom sistemu, našoj javnosti predstaviti Kanafanijev književni opus koji nadmašuje njegovih 36 godina života i ostaviti nam iz tog velikog opusa pet kratkih i dirljivih priča u prevodu Lejle Somun-Krupalija.

Gasana Kanafanija ubila je izraelska tajna služba 8. jula 1972. godine, u eksploziji automobila bombe u bejrutskom kvartu Hazimija, pred očima njegove supruge, Dankinje Anne Kanafani i dvoje djece Leile i Faiza. On je bio planina, a planina se može srušiti samo eksplozivom, citirao je Somun jedno od arapskih saopštenja izdato u povodu njegove smrti. Poslije nekoliko dana izbija junski rat sa Izraelom, koji će Arape baciti u novi očaj, a Palestince još više udaljiti od domovine.

Pola priče

Somun i Džumhur u svojim radovima iz Azije, temeljno drugačijim od “lakirane” slike medija Zapada, otvorili su ili davno najavili tragediju Irana i Palestine i evropskoj čitalačkoj publici postavili osnove za drugačije i autentično razumijevanju tog svijeta, koji se danas nalazi u fokusu prijeteće svjetske kataklizme.

Ne samo da su Džumhur i Somun sa svojim punim srcem pisaca nadmašili okvire evropocentrizma unutar kojeg je omeđeno naše razumijevanje svijeta. Oni su također uspjeli da nas uznemire.

Ni poslije toliko godina ili decenija oni neće da nas ostave na miru. Da ušute, da se arhiviraju kao neki zabavni putopisi ili lagane memorije.

Njihova veličina je u tome što su nas sjećanjima iz daleke prošlosti približili razumijevanju kataklizmičnog vremena u kojem živimo.

Džumhur i Somun svojim djelima ostavili su, međutim, tek pola priče.

Ovu drugu polovinu o imperijama koje nestaju i svijetu koji se rađa silom i beskrupuloznom prevarom, mi sami treba da razumijemo i napišemo.