Izložba u Casa Jagoda Buić na Zattereu

Sjećanje je nezaborav. Zaklada dr. Hans Wuttke, u sklopu 61. izdanja Bijenala suvremene umjetnosti u Veneciji, predstavlja izložbu jedne od najvećih umjetničkih osobnosti iz ovog dijela svijeta, nezaboravne svjetske mega-zvijezde arta Jagode Buić (Split, 1930-Venecija, 2022).

Izložba je postavljena u prostoru Casa Jagoda Buić na Zattereu u Veneciji, nekadašnjem domu dr. Hansa Wuttkea i slavne umjetnice, koja je Zakladu osnovala u spomen na svog supruga.

Čarobnica tekstila

Dostojanstveno i snažno reanimiranje memorije i sentimenata. Izložba se fokusira na stvaralaštvo Jagode Buić u mediju tekstila, uz znalačko promišljanje kompletnog stvaralačkog opusa. Naziv postava je “Beyond Tapestry” jer obuhvaća sofisticiran izbor radova iz kolekcije dr. Hansa Wuttkea iz različitih umjetničkih faza, izvedenih u različitim medijima (tapiserija, radovi na papiru, metalne skulpture) nastalih u ateljeima u Zagrebu, Dubrovniku i Bonnieuxu u Francuskoj, ekskluzivnu videodokumentaciju iz 1968, sve to uz kratki biografski pregled života i rada, kao i kolekciju osobnih predmeta.

Zahvaljujući Zakladi dr. Hans Wuttke sjećamo se Jagode... Sjećanje je to na sve dinamične šetnje kroz medije i moćne umjetničke eksperimente koji označavaju čitavu izuzetno uspješnu međunarodnu karijeru ove umjetnice. Najpoznatija kao čarobnica u mediju tekstila, Buić blista u svemu čega se dotakne. To je fascinantna i dugotrajna karijera, ispunjena kreacijama, vizionarstvom i inovacijama u najrazličitijim područjima umjetničke aktivnosti. Uz rad na tapiserijama, papirnim kolažima, uključuje skulpturu, crtež, videoart, kazališnu, filmsku i televizijsku scenografiju i kostimografiju, režiju u teatru, scenarije za balet, operu, ostvarenja u dizajnu, modu.

Jagoda Buić je oličenje svestranosti. U povijest svjetske umjetnosti Buić ulazi sa svojim spektakularnim gigantskim tapiserijama. U orbitu planetarne slave lansira je potpuno novi postupak u upotrebi vunene niti, kojim oduševljava i šokira i publiku i stručnjake. Svjetski teoretičari umjetnosti danas nazivaju Jagodu Buić “gigantom umjetnosti u tekstilu” i svrstavaju je među velikane svjetske moderne avangarde, jer nitko prije niti poslije nje nije demonstrirao ništa slično.

Tapiseriju revolucionarno odvaja od zida, a prvi trodimenzionalni tekstilni objekt koji je kreirala, odmah je otkupio čuveni Stedelijk Museum u Amsterdamu (1965). Od tada svoje avangardne monumentalne tekstilne instalacije izlaže na svjetskim bijenalima moderne umjetnosti (Venecija, Lausanne, Sao Paulo itd) i na samostalnim izložbama u muzejima Europe i Amerike. Potpuno novi stil koji stvara 70-ih godina prošlog stoljeća u svjetskoj umjetnosti tekstila nazvan je Vague Slave (Slavenski val), a divovske skulpture-tapiserije u prostoru teške i po 200 kg zadivljuju svakoga tko ih vidi. Uz potpuno nov izražajni i tehnološki pristup, u svojim tapiserijama u prostoru spaja univerzalno i lokalno, duh suvremenosti sa zanosima prošlosti.

U svijetu je afirmirala storiju o drevnoj Dalmaciji i uzbudljivoj dalmatinskoj tradiciji. Iako u teorijama umjetnosti opisana kao antitradicionalist, iz tapiserija Jagode Buić i kustosi slavnog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku saznaju tradiciju i duh starog Mediterana, flore i faune, mirise dalmatinskog kamena. Izlaže na više od 200 samostalnih i skupnih izložbi diljem svijeta. Djela Jagode Buić nalaze se u brojnim najprestižnijim svjetskim muzejima i privatnim kolekcijama na svim kontinentima (Metropolitan Museum New York, Musee d’Art Moderne, Pariz, UNESCO i dr). Gostujući je profesor na Royal College of Art u Londonu, Atlantic Center for the Arts na Floridi i Akademiji u Denveru u SAD-u.

Za svoj rad dobila je brojne nagrade, među ostalim Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, najznačajnije državno priznanje za postignuća u likovnoj umjetnosti u Republici Hrvatskoj (2015), Herderovu nagradu bečkog univerziteta (1976), Grand Prix Itamaraty 13. bijenala u Sao Paulu (1975), koja se u svijetu arta vrednuje kao zlatna olimpijska medalja, a prvu nagradu u karijeri, što je manje poznato, dobila je 1954. za modnu kreaciju u tadašnjem epicentru svjetske mode, Rimu.

Vizionarski aspekt stvaralaštva Jagode Buić je također velika priča. Svojim djelima anticipira zbivanja na sceni svjetskog arta. Od danas popularnog multimedijskog pristupa i uvođenja tehnoloških inovacija, do aktualiziranja pitanja tradicije/identiteta i instalacija, koje su današnji hit svih svjetskih umjetničkih bijenala... sve to moglo se vidjeti u radu ove umjetnice još prije 60-ak godina. Blagotvoran utjecaj na regionalnu i lokalnu art-scenu tek će biti tema. Iako rođena u Splitu i jedna od najslavnijih Splićanki ikada, u Dubrovniku, gdje je boravila najčešće tijekom ljeta, kultna je osoba dubrovačkog štiha i festivalskog ljetnog šarma.

Studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna, te povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Diplomira s prvom nagradom za najbolji diplomski rad na Akademie fur Angewandte Kunst u Beču. Studirala je također filmsku scenografiju i kostimografiju u Cinecitta u Rimu, te povijest kostima u Centro delle Arti e del costume “Palazzo Grassi” u Veneciji. Buić je jedina umjetnica iz ex-Yu koja je na Bijenalu u Veneciji izlagala čak tri puta, a poznata je i po tome što nikada nije kaskala za trendovima već ih je sama stvarala. “Da bi čovjek bio iskren, da bi bio izvoran, treba posegnuti za svojim izvorima”, rekla mi je u jednom od mnogih intervjua za subotnji dodatak Oslobođenja Poglede.

Casa Jagoda Buić, na Canalu di Giudecca, mirisi vjetra i šumovi mora, Venecija, gdje je, kako kaže Josif Brodski, “voda vrijeme”. Kustosica izložbe Zaklade dr. Hans Wuttke u Veneciji, Ivana Čuljak iz Zagreba, u razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja objašnjava osnovnu ideju postava: “Ideja izložbe bila je predstaviti Jagodu Buić kao umjetnicu međunarodno najpoznatiju po radu u mediju tapiserije, te njezin opus ponovno približiti stručnoj i široj publici tijekom Bijenala, kroz izložbeni prostor Casa Jagoda Buić na Zattere. Venecija je jedno od važnih mjesta međunarodnog predstavljanja njezinih avangardnih promišljanja tapiserije u kontekstu likovnih umjetnosti – od Bijenala 1968, kada je izlagala na izložbi ‘Linea della Ricerca’, i 1970, kada je zajedno s drugim umjetnicima predstavljala Jugoslaviju, do 2001, kada je na poziv Grada Venecije predstavila svoje tapiserije u Arsenalu tijekom Venecijanskog bijenala.”

Iako Jagoda Buić zauzima važno mjesto unutar područja tzv. fiber arta 1960-ih i 1970-ih, široj publici, osobito mlađim generacijama, danas je manje poznata. Ova je izložba zato prilika za novo predstavljanje njezina rada međunarodnoj publici – ne samo kroz tapiseriju, nego i izvan granica tog medija, kaže Čuljak. Iza izložbe stoje, treba ovdje naglasiti, veliki kustoski trud, znanje i rad.

Na pitanje što bi izdvojila od pokazanih eksponata, kustosica odgovara: “Izložba je osmišljena kao svojevrsni ‘snapshot’ različitih faza i aspekata rada Jagode Buić, koji međusobno ulaze u dijalog. Tapiserija ‘Ritmizirana forma’ (1977), nastala u suradnji s tkaljama iz područja Sandžaka, pokazuje fazu u kojoj je Jagoda Buić tijekom 1970-ih uvela klapke, kao reljefni motiv u svoj rad. Istodobno, tapiserija je primjer onoga što je Jagoda Buić nastojala ostvariti – tradicionalnim tehnikama tkanja dati novo značenje u kontekstu suvremenih umjetničkih pitanja koja su je zaokupljala. S njom je u dijalogu i rad na papiru ‘Hommage a Apocalypse’ iz 1991. godine. Riječ je o kolorističkom radu koji predstavlja svojevrsni umjetničin komentar na ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije. Postavljen nasuprot tapiseriji, rad istodobno najavljuje novu fazu i zaokret umjetnice prema mediju papira i kolažu, budući da je njezina suradnja s navedenim tkaljama tih godina prekinuta.”

Maštovito i neočekivano: selekcija metalnih skulptura iz serije “Scherzo s otpada” (2016) u tajnovitom vrtu Casa Buić. Kustosica Čuljak kaže: “Tom selekcijom nastojala sam pokazati raspon ‘portreta’ tih skulptura, u kojima umjetnica zaigrano oblikuje figure od metalnog otpada, te ih asocijativno povezuje s nazivima i motivima koji variraju od povijesnih ličnosti i geometrijskih formi do književnih likova i drugih referenci.”

Među najuzbudljivije što se može vidjeti na izložbi u venecijanskoj Casa Buić je arhivski materijal, videodokumentacija rada Jagode Buić iz njezine zagrebačke faze i ateljea na Kaptolu, u povijesnoj jezgri Zagreba. “Video iz 1968. godine sažima ključne aspekte njezina rada u mediju tapiserije, karakteristične za to razdoblje”, tumači kustosica.

“Prikazuje umjetnicu u zagrebačkom stanu kako markerom – tehnikom koju je često koristila pri skiciranju tapiserija – sigurnim i gotovo neprekinutim potezom skicira tapiseriju čija je verzija danas u kolekciji Muzeja Tate u Londonu. Daljnji kadrovi prikazuju Jagodu Buić tijekom procesa tkanja, uključujući i cilindrični tkalački stan, koji je sama osmislila za izradu prostornih tapiserija u obliku stupa.”

Sjećamo se velike umjetnice... Jagoda mi u jednom od intervjua kaže: “Gotovo sva moja djela koja su se zatekla u Bosni i Hercegovini stradala su u nedavnom ratu, a imala sam na tom prostoru najviše radova, jer sam na najljepši način, godinama, surađivala sa sarajevskim arhitektima.” Zaklada dr. Hans Wuttke ima tri jasna cilja: očuvanje umjetnosti Jagode Buić za javnost, osnivanje Muzeja Jagode Buić u Splitu i promoviranje suvremenih umjetnika.

Ove godine šansu da gostuje na venecijanskoj izložbi dobila je Lala Raščić (1977), rođena u Sarajevu, za koju doznajem da živi i radi i u Sarajevu i u Zagrebu. Zanima me kako se Zaklada odlučila u sklopu izložbe u Casa Buić u Veneciji predstaviti i jedan rad umjetnice Raščić? Kustosica Čuljak govori: “Zaklada je za prvu izložbu u izložbenom prostoru Casa Jagoda Buić usmjerila pozornost na suvremenu umjetničku scenu Bosne i Hercegovine, gdje je Jagoda Buić krajem 1970-ih ostvarila nekoliko važnih naručenih radova. U sjedištu Elektroprivrede BiH u Sarajevu nalazi se monumentalna kompozicija sastavljena od nekoliko tapiserija, koje čine sastavni dio foajea. Raščić se kao hommage osvrće na rad Jagode Buić nastao za Elektroprivredu, prevodeći njegove reljefne strukture u uzorke na staklu i multisenzornu instalaciju.”

Zahvaljujući Zakladi dr. Hans Wuttke i kustosici Čuljak sjećamo se, i sjećamo, i sjećamo... Jagoda Buić često i rado govori za Oslobođenje. Komunikacija puna poštovanja i povjerenja. Kažem Jagodi da ljude oduševljavaju njezine divovske tapiserije, ali i ultra-mini makete scenografija za kazališne predstave, kako, zašto? “Meni je nevažno radim li minijaturu ili veliku monumentalnu tapiseriju, da li pravim kolaž od papira ili ogromne ambijentalne objekte. Impregnirani su istom supstancom. Na zagrebačkoj retrospektivi su bili pokazani eksponati zaista gigantiskih dimenzija visoki 3,5, dugački čak po 11 ili više metara. Poslije dva koraka mogle su se vidjeti makete dekora za teatarske predstave ‘Becket i njegov kralj’ ili ‘Richard III.’ u kojima su stupovi u veličini šibice. Usto, napravim još gitaru pored kreveta, tanjur na stolu, dječje igračke, čaše, sve u dimenziji 1:100. To je pitanje strasti, to nema veze sa strpljenjem. Ja sam nestrpljiva, ali s najdubljom fascinacijom mogu provesti sate nad tim malim maketama. To je stvar, naravno, ljubavi. A ljubav, znamo: može sve.”

Može li se reći da za nju radi vrijeme? “Može se mirno reći da vrijeme radi za mene, kaže Jagoda Buić. Jer u ovom poslu kojim se bavim - ne znam da li je to pohvala, ali je konstanta – ja sam uvijek nešto stvarala prerano. I prije svih ostalih. Imam nekoliko videofilmova koje sam još prije 40 godina uradila kao gost profesor na Atlantic Center for Arts u Sjedinjenim Državama. A videoart danas je trend i, čini se, nažalost, jedini dozvoljeni oblik umjetnosti. Svoju ambijentalnu umjetnost radila sam još 1960-ih godina, a ona je danas isto tako trend, zapravo tek je sada dospjela u fokus suvremene umjetnosti. Vrijeme radi za mene. Ili, možda, ja radim za vrijeme.”

Uvijek eksperimentira u artu. Zašto? “Eksperimentirati znači postojati kao stvaralac. Eksperimentiranje je jedini put da se čovjek s određenim senzibilitetom vine u visinu, koju dotad nije osvojio, a koju će eksperimentom, možda, osvojiti. Eksperiment je najvitalniji dio ljudske intelektualne aktivnosti”. O izložbi u sjedištu UNESCO-a u Parizu, za koju je dobila Zlatnu medalju Picassa (2014), kaže: “Kada su se držali govori predstavnika UNESCO-a, ambasadora, kunsthistoričara, onda su mi gotovo naredili da i ja održim govor, morala sam pristati, a moj tekst je glasio: Zahvaljujem. (Pauza). Nafi, Nuri, Feridi i Saniji i drugim mojim tkaljama koje su ostvarile ovu izložbu i moj san. To je bio cijeli moj govor.”

Papir pjeva

Objašnjava veliku pauzu u karijeri i senzacionalni comeback: “Kada sam srela mog supruga Hansa Wuttkea, ja sam bez ikakvog žaljenja napustila to što ćete vi nazvati karijera i poletjela sam na krilima ljubavi. Dvadeset godina sam tako letjela, ne da mi je žao, nego sam sretna radi toga, a kada sam ostala bez Hansa, onda sam ustanovila da ja zapravo ništa drugo ne znam raditi osim toga što se zove umjetnost. Mojih tkalja više nije bilo, sjenička idila je nestala. Onda sam se ponovno okrenula teatru, okrenula sam se papiru, počela raditi kolaže, papir je podatan, ja sam nemilosrdna i dogodilo se puno toga lijepog i neočekivanog. Ja Sarajevu i svojoj raji puno dugujem. Prva izložba mojih velikih kolaža koja se zvala ‘Carta Canta’ (Papir pjeva) nije bila ni u Parizu ni u Veneciji ni u Zagrebu, nego upravo u Sarajevu, izložba se poslije razvila u cijeli opus i gostovala diljem svijeta.”

U vrijeme srpske opsade Sarajeva živi u Parizu, ali se potpuno prestaje baviti umjetnošću. Zajedno sa suprugom Hansom Wuttkeom pomaže Sarajevu. “Ne znam tko je bio više vezan za Sarajevo za vrijeme rata, da li moj muž ili ja. Neprestano smo bili obuzeti strašnim vijestima. Slali smo lijekove, novac i svaku moguću pomoć. S donacijom mog muža sagradila se škola u Sarajevu. Pokušavala sam pomagati ljudima, podržana u potpunosti dobrotom i angažiranošću moga Hansa. Ali, to nema tragova u mom djelu, jer sam smatrala da zaista nije vrijeme da se bavim sobom. U mom domu u Zagrebu živjeli su prijatelji koji su izbjegli iz Sarajeva, u mom ateljeu u Parizu isto tako, moja kuća u Dubrovniku bila je otvorena susjedima za sklanjanje od bombardiranja.”

Dijeli sjećanje: “Pomagala sam mojim prijateljima u Sarajevu među kojima je, naravno, bilo i umjetnika. Osim lijekova, hrane i novca, slala sam i fotografski papir grupi mladih arhitekata, kojim su oni ovjekovječili sva stradanja i sve strahote koje su se događale u Bosni i Hercegovini. To je bilo pokazano još za vrijeme rata, na izložbi fotografija u pariškom Beaubourgu, a u malom izložbenom katalogu, na moje ogromno iznenađenje, oni su se meni zahvalili.”

Neizostavna tema u razgovorima s Jagodom – Sarajevo, nježna sjećanja i ljubav prema ovom gradu. “Mene bi neki od Sarajlija možda korigirali sada, pa bi rekli da se Sarajevo mijenja kao što se sve mijenja i za one koji žive u Sarajevu. Ali, za nas koji u Sarajevo dolazimo, mi nalazimo ono što je bitno za Sarajevo, to su atmosfera i duh koje nijedna društvena i politička promjena ne može izmijeniti. Taj duh, osim u ljudima, zrači iz Miljacke, Trebevića, u boji sarajevskog neba i u onoj ćevabdžinici na uglu čaršije.” Kaže da je teško naći osobu koja se neće raznježiti kada se spomene Sarajevo. “U Sarajevu i danas imam puno dragih prijatelja. Moram reći, Sarajevo vrvi posebnim životom, više nego drugi gradovi, samosvojnije je, ostalo je više svoje nego svi gradovi bivše Jugoslavije, možda zbog patnje”, govorila je proslavljena umjetnica.