Na Krasu u Sloveniji

Danima već kopam iz sjećanja, kao iz rudnika čije sam mnoge slojeve već podobro izeksploatisao, jednu staru ljubavnu priču. I biće i ta priča, no, iskopani grumen treba obraditi, očistiti da zasija jasnoćom i ljepotom. Ali dok sam ja tako s vremena na vrijeme evocirao stare sadržaje, dogodilo mi se putovanje, nakon kojeg sam odlučio da svježe viđenom i doživljenom dam prednost.

I evo me na Krasu, dijelu Slovenije koji se spaja sa Italijom. Mogao bih i ja, u maniru današnjih modernih “putopisaca”, da vam nabrajam najbolje puteve i najkraće putne pravce, kulturne i umjetničke znamenitosti, cijene ooo, to je glavno gdje se može kafa jeftinije popiti, ručati za toliko i toliko eura, pa onda šta se najviše jede, šta treba obavezno pogledati itd. I u tom nabrajanju vješti vodiči od preciznih podataka potkrijepljenim fotografijama naprave sladunjavu razglednicu i to je to.

A ja ostajem vjeran jednoj drugoj tradiciji. Da uvažim i opise prošlosti i sadašnjosti kraja, pozabavim se kakvom impresivnom sličicom zgrade, kuće, drveta, livade i potoka, ali moja radoznalost stremi ka ljudima i njihovim sudbinama.

Tjaša i Bojan

Živjeli su u Novoj Gorici, ona radila u školi, on u Zavodu za zaštitu spomenika. Prilikom svojih službenih obilazaka kraškog područja, Bojan je otkrio i zapikao jednu staru kuću. Imala, kao što kuće imaju, svoju istoriju, u dugih 160 godina otkako je podignuta, svašta se u toj kući, a i oko nje izdogađalo. Raspitao se Bojan za kuću, rekli mu može se prodati tek kad prođe toliko i toliko godina, a niko od nasljednika se ne javi. I dođe i to vrijeme i Bojan i Tjaša usele u kuću. Postala je njihova muka i obaveza, strast i slast. Svojim rukama gradili, dograđivali, uljepšavali, dotjerivali i na kraju dobili svoj komadić raja. Onakav kakav su željeli. U međuvremenu ostali sami. I tako sjednu njih dvoje, jedno do drugog u dvorištu, pogledima odlutaju u stepenaste pejzaže koji se nižu sve do tamo gdje se čini da su se nebo i more spojili sa zelenim brežuljkom i stvorili nešto kao zid školjke. I uglavnom odšute dobar dio vremena.

Dvadeset i nešto godina je otkako su prestali pušiti. A onda se želja opet javila. I puše. Ali po jednu cigaretu. Bojan je zapali, povuče dim i onda preda Tjaši. I tako, kad god im je ćejf, zapale samo po jednu i onda ti dim, ja dim, nekako kao što je bilo u mojoj mladosti kad se cigareta dijelila. S razlikom: mi smo je dijelili jer nismo imali, a Bojan i Tjaša zato što ih i ti dimovi koje povlače na neki način vežu i učvršćuju njihovu ljubav.

Malo riječi koriste u komunikaciji, ne trebaju im. Znaju šta će ko i u kom trenutku uraditi i uvijek je na vrijeme ručak za stolom, izmjenjuju uloge, nekad on, a nekad ona kuha. Isto je i sa kafom i vinom.

A kada su kupili kuću, prije više od trideset godina, ušli su u zarastao i zapušten prostor i...

Tjaša je radila u školi sa kolegicom Vanjom. Ona i njen muž Jože imali su već kuću u obližnjem kraškom selu Zagrajec. Komšije takoreći, iako ih od Tjašine kuće dijeli četiri-pet kilometara puta koji, uglavnom, liči na svečani tepih preko kojeg hodaju državnici kad su u posjeti kolegama. Zbog stabala koja su dobrim dijelom puta poredana kao špalir one garde koja prati korake predsjednika. Kako priliči dobrim ljudima, a uz to, eto, i komšijama priskočili Vanja Bulc i njen muž Jože u pomoć Tjaši i Bojanu.

“Kad smo prvi put krenuli da raščišćavamo okućnicu i dvorište, Joža pitao Bojana treba li ponijeti motorku? Ma ne treba, dovoljne će biti škare, odgovorio Bojan. A onda su shvatili da im motorka itekako treba i pjevala je zatim punih pola godine dok nije završila posao.” (Vanja Bulc).

Evo, uvedoh u priču gospođu Vanju. A upoznali smo se tako što su nas Tjaša i Bojan k njima poslali da tamo prenoćimo. Dočekala su nas dva nepoznata bića, ali to su bili oni ljudi kod kojih je potrebno provesti nekoliko minuta i osjetiti se kao da si došao rodu svom najbližem. Sve se učas našlo na stolu i za stolom: i narezak i vino i iskrena, otvorena priča. Koprena kurtoazije skinuta je pri prvom stisku ruke i nastavili smo sa pričama koje su nas držale budnim i veselim do ooo kako duboko u noć.

Ujutro mi je Joža pokazao svoj vrt. Čista poezija, kako je volio svoje oduševljenje u dvije riječi opisati moj stari prijatelj, pokojni Petar Beus.

Onda su došle i žene, uslijedio je prijatan čas iz hortikulture i vrtlarstva. A nasuprot nas, na puškomet bili su talijanski gradovi Lignano i Trst.

Jože je inženjer rudarstva, radio je u kamenolomu u Anhovu, a Anhovo je poznat po azbestnoj fabrici, trovačnici radnika i stanovnika. Ugašena je, a bezbroj ljudi oboljelo je i umrlo od tog otrova, zvanog azbestno zrnce. Koje se zabija u pluća i ubija ih. Jože je preživio.

A Vanja? Pa ona je, ona je prava umjetnička enciklopedija. Nasmijano, radoznalo lice uokviruje joj frčkava sijeda kosa, svako malo osnovna misao zavede je u brojne rukavce: “I šta sam ono počela da pričam”?

“Aha, e onda smo Jože i ja...”

Zajedničko putovanje

I ne mogu da ne opišem to njihovo prvo zajedničko putovanje godine 1962. Upoznali su se tako što je on iz svoje Idrije doveo kao komandant izviđačku brigadu, a u Lokvama se sastao sa Vanjinom brigadom. I momak i cura dogovore zajedničko putovanje od Slovenije čak do Durmitora i Žabljaka u Crnoj Gori.

“Eeee, kad smo došli do Crne Gore i kad sam vidjela kako je Jože sve to izorganizovao... ooo, onda je on u mojim očima nekako porastao. U početku mi se činio kao dječak, ali sad sam vidjela pravog muškarca na kojeg se možeš osloniti.” (Vanja)

“Kad smo se spremali na putovanje, ja sam otišao na Filozofski fakultet i tamo tražio i dobio karte koje sam onda kopirao i iscrtao pravce kojima ćemo ići.” (Joža).

“U podnožju Durmitora, naši domaćini Crnogorci pitali su me hoću li ići pješice ili da uzjašem konja? Rekla sam pješice. I krenuli smo uz ono brdo, iza nas su išli domaćini, oni su mislili da ja ne razumijem šta oni govore, pa čujem kako jedan kaže: Oooo, dobro ide ova debela. A ja nisam bila debela, ma imala sam dobre noge i baš sam lijepo bila građena hahaha...”

Potrošio dozvoljene karaktere, a priče ima još. I kod Bulcevih i u Trstu u koji ćemo uskoro krenuti.