O predstavi “Kazalište” Pascala Ramberta: Povijest teatra u jednoj predstavi

Stjecajem okolnosti posljednjih mjeseci na zagrebačkim pozornicama mogli smo pogledati čak tri predstave u kojima se, neizravno, u glavnoj roli pojavljuje sam teatar. Poetska drama “Putujuće pozorište Šopalović” Ljubomira Simovića premijerno je izvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Aleksandra Popovskog, fascinantan komad o mogućnosti, razlozima i potrebi igranja pod vješalima koji sadrži sve ono što autor podvodi pod pojam teatra: “Moje saznanje je da uprkos tome što se stvarnost i pozorište ni po čemu ne mogu izjednačiti, teatar je ono mjesto na kojem je ljudsko biće podstaknuto da misli i da se suoči sa istinom svijeta i sa samim sobom...”

Igrati samog sebe

Potom je tu gostovanje predstave “Moje pozorište” Borisa Liješevića (Atelje 212 iz Beograda; autor je i redatelj, a pojavljuje se i na pozornici) u predstavi za koju sam kaže: “U njoj sam pronašao neka nova suočavanja sa samim sobom, spoznao da je moje pozorište moj život, da se oni stalno isprepliću, da je sve život i sve pozorište i da ja u njoj zapravo igram samog sebe, odnosno sebe koji je napravio predstavu, a drugi jedan igra mene koji pravi tu predstavu...”

Najzad, na 17. Ljetnim noćima Teatra Exit, prije nekoliko večeri, gostovalo je Gradsko pozorište iz Bečeja s “Kompletnom istorijom pozorišta” (tekst: Mat Tompson, režija: Igor Pavlović, adaptacija i dramaturgija: Mina Petrić), u kojoj tri velika imena svjetskog teatra - William Shakespeare, Sarah Bernhardt i Konstantin Stanislavski - duhovito i ne bez šarma pokušavaju odgovoriti na zbunjujuće pitanje: može li se kompletna povijest teatra prikazati u jednoj predstavi?

Na tragu ove kazališne matrice teatra u teatru nastala je i predstava “Kazalište” francuskog autora Pascala Ramberta (on je ujedno redatelj, scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla, komad je preveo Ivica Buljan), praizvedena nedavno u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, u okviru Riječkih ljetnih večeri.

Igra kompletan glumački ansambl riječkog kazališta uz gosta Gorana Bogdana iz Zagreba, što je i razumljivo budući da Rambert i sklapa predstavu unutar tog teatra. Glumci, glumice, ravnatelj, dramski pisac i čistačice zamišljene su ili stvarne osobe upravo iz te kazališne kuće jer, kako sam kaže: “Bilo mi je zadovoljstvo napisati ovaj tekst. Kao i uvijek, stvorio sam djelo skrojeno upravo za njih - za njihova tijela, njihove glasove, njihovu energiju. Sve je napisano za njih. No, istovremeno je užitak pisati o izmišljenom životu ovog voljenog kazališnog ansambla. Predstava ima brojne slojeve: povijest ove zemlje, ljepotu Rijeke, kazališnu umjetnost, ljubavne priče, financijsku sliku u kulturi, nadanja - u ovu predstavu se može ući kroz mnoga vrata...”

Upravo zbog te raznovrsnosti u samom pristupu dramskom predlošku predstavu je teško točno žanrovski definirati: ona je i farsa, i groteska, i melodrama, i autoironični komentar, i intimni zapis, i biografsko-fikcionalni portret jednog kazališta i njegovih djelatnika.

Nose je vrlo snažni i kazališno moćni glumački interpreti svih generacija: Anastazija Balaž, Olivera Baljak, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Edi Čolić, Viktor Fabijanić, Nika Grbelja, Mario Jovev, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Sabina Salomon, Deni Sanković, Romina Tonković i Ana Vilenica, svi iz Rijeke, te Goran Bogdan, gost iz Zagreba.

Svatko od njih ima svojih “pet minuta igre”, svatko igra dijelom sebe, dijelom svoje fiktivno ja, tvoreći sliku iz života jednog teatra i njegovih protagonista na otvorenoj, gotovo praznoj sceni, uz par stolova i stolica.

Pascal Rambert (Nica, 1962) francuski je dramatičar, koreograf i redatelj, čest gost europskih kazališnih scena. Nije nepoznat ni u Hrvatskoj, gdje je 2012. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio također svoj komad “Zatvaranje ljubavi”.

Pisati za glumce

Njegov credo je da uvijek piše za glumce, za njihova tijela, glasove i životni kontekst. Prije toga želi čuti njihove životne priče, iz tih osjećaja i senzacija kreće njegov dramski rukopis. Radi puno, oko deset produkcija godišnje. Za njega je kazalište apsolutan način da bude živ. U jednom razgovoru uoči premijere naglašava: “Za mene ne postoji podjela između našeg intimnog života i političkog sustava. Volim pisati drame u kojima pokazujem kako se prelazi iz političkog u intimno i iz intimnog u političko, jer živimo u nečemu što je doista isprepleteno između ta dva pola koja nas pogađaju u svakodnevnom životu...”

Možda će neke replike iz predstave najbolje ocrtati što ovog dramatičara najviše zanima, poput “mi smo bića kojima upravlja strah” ili “baviti se kazalištem ubija, a ne baviti se njime ubija još više”, ali i “mrzim simpatično kazalište, kazalište je nasilno”, pa sve do ispovjednih tirada “kazalište je najljepše kad nema glumaca i kad se ne govori” ili “ne mogu živjeti bez glume”, ali i “htio sam vjerovati u ljepotu!” te nekih vječnih, mudrih istina: “Za crva u jabuci jabuka je čitav svijet.”

Za junake novog komada Pascala Ramberta kazalište je “čistilište duša” i njihova “najveća ljubav”. “Kazalište” je, nedvojbeno, predstava posvećena teatru i glumcu, što je i riječka publika, iskrenim aplauzom, znala prepoznati i nagraditi.