ČITANJE (U)SEBI: Danas padam posljednji put

”Grad dobre nade”, Ivana Sajko, Fraktura, 2026.

Jednako kao u svom romanu “Zadnji dan mira” autorica Ivana Sajko u svojoj dramskoj trilogiji objedinjenoj u knjizi “Grad dobre nade” traga za odgovorima o našem vremenu, o svemu onome što čini ovaj zamračeni svijet u kojem živimo. Ali ne samo odgovorima već i potrebom da se postave ona pitanja koja se izbjegavaju, na koja se oglušujemo, polazeći iz vlastite udobnosti da se nesreća koja se događa drugima nas ipak ne tiče. Pitanja rata, neprestane slutnje, one neizrecive boli koja opsjeda u trenucima kada ništa ne možemo učiniti kako bismo bar malo promijenili tok sumornosti što nam ocrtava svaki korak, kod autorice Sajko nadvija se kao nešto stalno i izvjesno.

Neprestana prijetnja

Poput neprestane prijetnje, koja se možda trenutno ne ostvaruje nad nama samima, ali je njeno prisustvo u svemu što jesmo krucijalna. Svuda je oko nas. Ona određuje naše samopoimanje, našu ljudskost, potičući pitanje šta uopšte danas jeste humanost, te da li postoji mogućnost da se bar na trenutak napusti začarani krug konstantnih poraza i smrti. Ta vrsta nelagode koja se provlači kroz njene knjige ima nešto od one permanentne slutnje da smo na rubu opstanka. Sve oko nas se urušava, prostor slobode sužen je na minimum, a sveopšte nasilje koje determiniše svaki pokret ispostavlja se kao najbrutalnija stvarnost sa kojom neprestano moramo računati. Rat u Ukrajini, genocid u Gazi, milioni ljudi koji iz svojih ruiniranih domova nastoje pobjeći, dokopati se onog prostora ugodnosti koji mi danas imamo, a koji je direktni saučesnik u zločinima, slika su strahota pred kojim se sve onespokojava. Upravo na tom opozitu naše trenutne komocije, svojevrsne bešćutnosti prema patnji drugih, gradi se težište ove dramske trilogije. Ali ona nije nešto što površinski dotiče stvari. Naprotiv, “Grad dobre nade” je knjiga koja nastoji suštinski propitati sva izglobljenja, ući u mikroprostore života, kako bi nas iznutra podsjetila na ono što bismo morali biti. Tačnije, autorica Ivana Sajko senzibilnim jezikom, scenama koje iznutra ruše svaku udobnost malograđanskog postojanja, dovodi nas pred suočenje sa faktima onoga što smo izgradili. Svim onim aktuelnim porazima pred kojima je svaki smisao doveden u sumnju. Ne u pogledu da transcendentira zlo koje se događa, nego upravo pogađajući u njegovo središte, otkrivajući to zlo u svakome od nas, mapirajući ga kao ono na što u manjoj ili većoj mjeri neprestano pristajemo.

Ono što se nameće kao suštinska preokupacija estetskog ostvarivanja ove autorice jeste potraga za onim pukotinama u kojima se može pronaći razlog da se nastavi dalje, pokušaj je to da se osmisli egzistencija koja će u sebe uključivati sve užase kojima svjedočimo, ali će bez obzira na sve pokušati ponuditi nadu kao ono ipak ostvarivo i moguće. Ona je slabašna, ali tinja, pokazujući nam da je istinski kraj onda kad zaista odustanemo od svakog vjerovanja da je moguće uspostaviti drugačiji red stvari. U središtu sva tri dramska teksta – “Pjesma grada (nije za tebe)”, “Songplay: jedna sekunda za lasice”, “Ovo nije predstava o tvojoj ljepoti – vodič kroz grad i šumu” – nalazi se propitivanje različitih oblika nasilja, koje se umnožava geometrijskom progresijom. Najvažnije težište u tom smislu jeste pokušaj domišljanja odgovora pri kojem ono što se tamo, naizgled daleko od nas događa, nije tek vijest sa društvenih mreža, već ono što se utiskuje i u naše biće. Razarajući ga. Jer to je onaj krik životinje naše ljudskosti, bez kojeg bi smrt jednog djeteta u ratu bio tek puka informacija, koja dođe i prođe mimo nas.

Knjiga "Grad dobre nade"/

Suprotstavljajući svoje drame toj opštoj indolentnosti, uz snažnu kritiku šutnje, koja jeste odobravanje, Ivana Sajko u ovoj knjizi nudi otrežnjujuću spoznaju da nas se sve tiče, da je nemoguće s večeri leći i ujutro ustati bez svijesti da neko drugi pati. Iz tog razloga ta predapokaliptična slutnja koja obilježava tekstove ove autorice odraz je našeg vremena, koji se utiskuje u svaki naš dan, određujući, htjeli mi to ili ne pojmiti, sve ono što jesmo, što nas čini ljudima. Svi ti zidovi koji se sužavaju, naginju i ruše, koji kroz drame u ovoj knjizi prolaze, marširaju, kako bi nas omeđili, skrenuli sa puta, zidovi su u nama samima. To su ona ograničenja koja nas sputavaju da vidimo, da uopšte pojmimo ono što nas suštinski određuje. Dok tražimo varvare u drugima koji dolaze, mi iznova zaboravljamo otkriti varvare u sebi. Evropa našeg sada je kontinent poraza, rasističke isključivosti i odsustva svake odgovornosti za počinjena zlodjela. Nema, dakle, prilike za katarzu, ona izmiče u udobnosti betoniranih pozicija da je krivac uvijek onaj drugi. Onaj koji, navodno, dolazi da nama uskrati našu budućnost. To što smo mi razrušili svaku njegovu priliku da ostvari svoj potencijal, svojim gramzivim pohotama za resursima i teritorijom, to nas ne dotiče. Varvari su naša projekcija nas samih. Ili, stihovima Kavafijevim: (…) Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi/i svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?Zato što se već smrklo a varvari nisu došli./A neki ljudi su stigli sa granice/i rekli da varvara više nema./Pa sad, šta ćemo bez varvara?/Oni su ipak bili neko rešenje.

Savjest našeg posrtanja

Centralno mjesto sve tri drame Ivane Sajko je Berlin. Polazeći od povijesnih silnica ovog grada, autorica gradi snažan prostor imaginarija, kroz koji se kreću stoljeća, kroz koji marširaju svi oni unesrećeni oblici ljudskog, koji su savjest našeg posrtanja. Pomenuti zidovi se kroz ove tri drame transformišu, oni su nekad stvarne fizičke prepreke, a nekad ono što se opire našoj svijesti. Ono što je u nama samima. Krhkost svega na što smo navikli, pak, ovdje se dovodi do maksimalnog dramatskog potencijala, nastojeći da upozori, da skrene pažnju, da predoči šta biva kad se kompas izgubi, kad se u drugom vidi jedino neprijatelja. Taj drugi, međutim, nikad ne mora biti istinski drugi, to je i onaj prvi do nas. Pitanja migracije, ratova, silovanja i svakog drugog oblika nasilja izvode se na scenu ne kao metafora, već kao uprizorenje onoga u čemu zaista živimo.

Autorica Ivana Sajko u knjizi “Grad dobre nade” istupa iz klasičnih dramskih okvira, ova knjiga bi pored svog izvedbenog potencijala svakako mogla biti posmatrana i kao trodijelna poema, kao mikroroman u stihovima, pred kojim se ruše svjetovi. Neke od scena unutar knjige usijecaju se poput oštrice u našu kožu, crtajući na grudima srce koje krvari. Sva ta nelagoda, strah kao stalni pokretač, nisu pak lišeni želje da se zamisli nešto drugačije, da se zamisli život koji će biti nešto manje strašan. Na koncu, onaj život koji nikoga neće ostaviti samog. Iako je sve okolo nas usuprot tome, književnost, nadam se još uvijek, ima snagu da nas uputi da je svako postojanje jednako vrijedno.