Bisera Alikadić za Oslobođenje: Ovdje više obilježavamo ratove nego što učimo iz njih

Bisera, hvala što ste pristali govoriti za Oslobođenje. Kako biste opisali svoj odnos prema vremenu u kojem danas živimo?

- Novine su mi ostale navika još iz vremena kada se mnogo više vjerovalo napisanoj riječi. Nažalost, danas se mnogo piše o patriotizmu, koncesijama, ratovima, nacionalizmu, a o književnosti sve manje, kao da je ona postala neka usputna stvar. Volim stare satove i kalendare jer me podsjećaju da sve prolazi, da se čovjek mijenja i sazrijeva. Ali ne volim istoriju koja uporno slavi ratove i pobjednike. Imam osjećaj da se vrijeme stalno ponavlja i da iz njega ne učimo mnogo.

Pamćenje se mora vježbati

Nekad mi se čini da ovdje samo pamtimo bitke, više obilježavamo datume ratova nego bilo šta drugo, dok nas oni samo uče kako lako možemo prestati biti ljudi.

Istoriju ne možemo zaboraviti, ali ima li nešto što Vi danas, nakon svih ovih godina, ipak zaboravljate?

- Riječi. I to baš one koje mi se ne sviđaju, njih nekako namjerno zaboravljam jer vjerujem da neke riječi zaista nije zgoreg pustiti da nestanu. Recimo, često zaboravljam imena glumaca, kao da ih pamćenje samo odbaci. Da bih ga vježbala, izmislila sam sebi jednu igru: krenem od jednog slova abecede ili azbuke i onda nabrajam ljude, glumce, pisce, sve kojih se mogu sjetiti, a čije ime počinje tim slovom. U drugom krugu uvijek ide lakše, jer čovjek izvuče iz sjećanja ono što je već jednom pronašao.

Odakle ideja za to?

- Iz trideset godina rada u biblioteci. Tamo sam, uglavnom žene, učila kako da brže slažu kartone u katalogu. Mnoge su govorile da je to težak posao, da se čovjek lako izgubi među tim imenima i brojevima, a ja sam znala da postoji mali trik zbog kojeg sve može ići mnogo jednostavnije. Valjda sam tada shvatila da se i pamćenje, kao i svaka druga sposobnost ili mišić, mora vježbati. Ne može čovjek samo očekivati da ga služi cijeli život ako ga ne koristi. Biblioteka me tome naučila.

Šta danas radite, kako provodite svoje vrijeme?

- Danas, uglavnom, čitam i pišem. To su dvije stvari koje su mi ostale najvažnije. Književnost i dalje najviše volim iako mi je, da tako kažem, u životu znala podmetnuti nogu. Nije uvijek bila laka prema meni, tražila je mnogo vremena, odricanja i samoće, ali joj to nikad nisam zamjerila. Čovjek ne bira uvijek ono što će mu biti najlakše, nego ono bez čega ne može. A ja bez književnosti, izgleda, nisam mogla.

Bojite li se nečega?

- Bojim se, recimo, zemljotresa, jer sam jedan jak doživjela u roditeljskoj kući i znam koliko je čovjek u tom trenutku mali i bespomoćan. To je jedan od onih trenutaka kada shvatite da postoje stvari koje nisu u vašim rukama. Znam šta tada treba uraditi – skloniti se od struje i vode, stati u dovratak – ali znanje ne uklanja potpuno taj strah. Jedan moj prijatelj, pjesnik i pomalo filozof, imao je svoje pravilo: dok si mlad, idi doktoru jer imaš vremena da se izliječiš; kad ostariš i razboliš se, manje idi doktorima. Ima u toj rečenici nešto i gorko i duhovito, kao u mnogim stvarima koje čovjek shvati tek s godinama.

A smrti?

- Smrt nam je svima upisana. To nije nešto što možemo izbjeći, nego nešto što je dio ljudskog iskustva. Kad sam bila mlada, u poeziji sam pomalo koketirala sa smrću, kao što je tada među mladima postojala ta potreba da razmišljaju o nestajanju, o samouništenju. Mislim da su mediji tada o smrti često pisali površno, a danas možda još više. Ponekad se čak bojim izgovoriti neku riječ, jer znam da riječi imaju težinu i da ih ljudi različito primaju. O teškim stvarima treba govoriti, ali s velikom pažnjom i odgovornošću.

Kako se nosite s teškim temama kad Vas one rastuže u razgovoru?

- Ne mogu o nekim stvarima govoriti a da se ne rasplačem. Ima tema koje čovjek ne može izgovoriti samo razumom, jer ih je negdje duboko već proživio. A to je, čitala sam u svetim knjigama, zdravo. Suze su neki način da se čovjek rastereti. Ja nastojim da ne očajavam koliko god nekad bilo teško. Mislim da čovjek mora sačuvati neku malu tačku svjetla u sebi, neku vjeru da stvari ipak imaju smisla.

Vaš roman “Larva” danas se smatra prvim bosanskohercegovačkim feminističkim romanom. Jeste li tada uopšte razmišljali u tim kategorijama?

- Nisam, ja sam jednostavno pisala ono što sam osjećala. Jedne noći, u stanu moje prijateljice, ustala sam i gotovo u jednom dahu zapisala početak. Poslije sam roman polako dovršavala na pisaćoj mašini. Pisala sam u prvom licu – ja-forma je tada bila vrlo prisutna u francuskoj književnosti, pa sam je i ja prihvatila.

Istina o jednom iskustvu

Nisam razmišljala da li pišem feministički roman ili nešto drugo. Te riječi su došle mnogo, mnogo kasnije. Mene je zanimalo da napišem istinu o jednom iskustvu jer ta moja Eva nije jedna žena, nego iskustvo mnogih djevojaka koje sam poznavala. U “Larvi” ima ponešto od svih njih.

Alikadić: Uvijek sam nastojala pisati neposredno i jednostavno

Otkud ideja za naslov “Larva”?

- Kao i obično kod mene, riječ je o simbolici, ovaj put simbolici preobražaja. Prije romana napisala sam istoimenu pjesmu koja je, zapravo, njegov uvod. U njoj kažem da sam, umjesto da rađam djecu i o njima majčinski brinem, u sebi stvorila larvu sa zlatnom čahurom kojoj preobražaja nema. Ta slika mi je i danas ostala važna, jer je larva biće koje nosi mogućnost promjene, ali u toj pjesmi ta promjena izostaje. Ostaje čekanje.

Kako je bilo pisati o seksualnosti u vrijeme kada žene o tome gotovo da nisu govorile?

- Pisala sam ono što jesam i ono što sam osjećala. Nisam razmišljala da li je nešto dozvoljeno ili nije, niti sam imala namjeru da bilo koga provociram. Jednostavno sam vjerovala da žena ima pravo da govori svojim glasom i o svom tijelu, jednako kao što muškarac govori o svom. Ako je to nekome tada izgledalo hrabro, meni je izgledalo prirodno. Hvala vam što to primjećujete...

Kakve su tada bile reakcije na roman?

- Vrlo različite. Žene koje su tada imale šezdesetak godina govorile su da sam napisala bezobraznu knjigu. S druge strane, bilo je ljudi koji su je toliko željeli da su je krali na sajmovima knjiga. Bilo je i onih koji su se ljutili jer nisu prepoznali sebe ili zato što ih nisam spomenula. Upoređivali su me i sa Henryjem Millerom, mada sam ja kasnije pokušala čitati njegove knjige i odustala. Kad sam rukopis odnijela Risti Trifković, radije su prihvatili zbirku “Noć i ćilibar”, nego “Larvu”. Roman je morao proći nekoliko recenzija prije nego što ga je prihvatila Mostarska književna komuna, dakle, ne sarajevski izdavač. Recenzent je bio Alija Isaković, a njegov kolega Ico čitao ga je na moru i rekao da mu je upravo u tom ambijentu postao posebno blizak.

Postoji li tema o kojoj ste željeli pisati, a niste?

- Htjela sam napisati trilogiju o socijalizmu, o djevojkama koje su živjele u tom vremenu, o Evi i samoupravljanju. Zanimalo me kako su se velike ideje jednog sistema prelamale preko običnih ženskih života, kako su izgledale njihove želje, razočaranja... Dugo sam nosila tu ideju u sebi, pravila bilješke, vraćala joj se, ali sam na kraju odustala. Neke knjige jednostavno nikada ne dođu na red...

Kojom biste riječi možda najbolje opisali spregu Vašeg života i stvaranja?

- Riječju harar. To su stare vreće od grube tkanine, mislim od kozije dlake, u kojima se nekada nosio veliki teret. U jednoj pjesmi kažem da teglim dva harara godina i života. To mi je bila najtačnija slika iskustva. Čovjek svoje godine zaista nosi na leđima. I što ih je više, vreća je teža. U njoj nisu samo bol i gubitak nego i radosti, uspomene...

Poezija mora biti istinita

Sve se to taloži, a ja sam se rano navikla da nosim svoj harar. Moja doktorica mi je jednom rekla da prestanem govoriti metaforama, pjesničkim jezikom, jer njoj treba jednostavan odgovor. Bila je potpuno u pravu. Pjesnički jezik jeste najiskreniji kada je pjesnik dobar, ali doktor nije kritičar ni tumač poezije. Njemu treba jasnoća.

Koliko danas pišete i da li Vam u pisanju tehnologija pomaže ili odmaže?

- Nekada sam satima sjedila nad pisaćom mašinom. Voljela sam pisati nisko, na tronošcu. Danas ponekad pišem na mobitelu i diktiram tekst, a to zna biti i zabavno i naporno. Evo, u jednoj pjesmi sam htjela pisati glagol srati, a telefon ga je uporno ispravljao, kao da zna bolje od mene. Ja ga psujem, vraćam riječ kako sam je napisala i ne dam da pobijedi. Poslije mi je rekao da je to trajni glagol. Baš mi se dopala ta riječ – trajni. Jer u Bosni je, čini mi se, sranje trajno stanje. (smijeh) A telefon bi sve da uljepša, da bude pristojan. Poezija, međutim, ne mora biti pristojna. Ona mora biti istinita.

Kako biste opisali svoj odnos prema jeziku kroz godine? Je li se mijenjao?

- Sazrijevam svake godine i to se osjeti i u jeziku. Ipak, uvijek sam nastojala pisati neposredno i jednostavno. Ivo Andrić, naš najpametniji bosanski pisac (smijeh), govorio je da se književnost i život ne bi smjeli razdvajati. Mislim da je bio potpuno u pravu. Kad hoću papir, hoću hartiju - božanski ženski skut! Ali riječi mogu da budu lijek, ali i najgori otrov.