ĐORĐE KRAJIŠNIK: Cirkusijada kao način postojanja

Činjenica da živimo u društvu estradnog spektakla nije sama po sebi ništa novo, niti bilo šta što nas čini posebnim. Sve to su već dugo poznate kategorije ovdašnjih smutnji, koje su premrežile sve tačke našeg supostojanja, ušle u svaku poru zajednice, koja bezglavo juri vlastiti rep. Ipak, način na koji mi svoje provincijske sujete usmjeravamo kako bismo dotakli kratki bljesak bitnosti sadrži u sebi jedan specifičan mentalitetski kod, pred kojim ne postoji bilo kakva druga mogućnost spoznaje. Taj kod određuje svaki aspekt našeg razmišljanja o stvarnosti koja nas okružuje, a ona je u uzročno-posljedičnoj vezi sa načinom kako se ovdje percipira ono bitno i ono manje bitno. Ono što je posebnost našeg poimanja odnosi se na fakt da uvijek i o svemu imamo unaprijed formirano mišljenje, da se permanentno vode sukobi oko želje da se razumije stvarnost, ali se suština neprestano promašuje.

Sve što bi trebalo biti krucijalna naša zapitanost nad onim u čemu egzistiramo biva potisnuto potrebom za kratkotrajnim isticanjem i polarizacijom koja u ruglo pretvara svaki vid dijalektičkog suočavanja sa datostima. Odsustvo mogućnosti onog stvarnog razgovora, u kojem će polazište biti argumenti i sinteze, na scenu neprestano donosi ukalupljene modele prema kojima se većina ravna, usmjerava i zauzima stavove. To što nismo u stanju promisliti širu sliku, propitati u sebi i drugima sve one ukotvljene poluistine sa kojima operišemo kao krunskim dokazima, dovodi nas do odsustva svakog procesa mišljenja i preosmišljavanja koji neće robovati opštoj cirkusijadi u kojoj već dugo svi učestvujemo. Da bi se iskoračilo iza dimnih bombi i jeftinih trikova, trebalo bi prije svega priznati da ništa ne stoji na mjestu, te da je nužno po svaku cijenu osmisliti novi raspored, koji će ponuditi nultu tačku sa koje se može krenuti u neka ozbiljnija sagledavanja sebe u ogledalu svijeta u kojem živimo. Ali, to se ne događa. Izmiče nam.

Već decenijama bavimo se marginalnim stvarima, bez želje da uočimo šta su stvarni razlozi naših povijesnih zakašnjenja, naše zaustavljenosti u kadrovima iz prošlosti, koju niti želimo niti možemo prevazići. Kada se tako dugo gradi jedna kriptomitologija, onda odgovornost spram javne riječi gubi svaki smisao, stoga svaka društvenomrežna poluinformacija postaje težište na kojem se lome koplja, a izostaje bilo kakav odgovor ili odgovornost spram onoga što biva izrečeno. Ne plediram ja ovdje za bilo kakav oblik cenzure, niti za nekakvu elitizaciju izgovorene ili napisane riječi, ali ono što je sada na stvari u ovdašnjoj javnosti pokazuje prije svega jednu temeljnu srozanost svakog pokušaja da se iskorači iz zadatih modela koji nedvojbeno vuku ka sve većem propadanju.

Dakle, javna rasprava, pitanje dijaloga, bilo kakvog oblika promišljanja društvenosti i kulture u kojima postojimo ovdje su svedeni na razinu vica. I sve ovdje jeste vic, sa zajedljivim komentarom koji nema namjeru da osvijesti, već da produbi opetovano stajanje u istom blatu. Tamo gdje je takav vid izražavanja pustio svoje korijene, zaobilazeći bilo kakvu intelektualnu dosljednost i nepotkupljivost, imamo jedan opšti rasap svih vrijednosti. Nastojanje da se sve ismije, ne kao satirični žalac pokazivanja kako bi zaista trebalo, već kao najniži poriv potkusurivanja koje betonira svaki vid promjene, dolaska do one tačke u kojoj će biti moguće transformirati naša posrtanja.

Otuda je moguće da jedna tinejdžerska, spomenarska, izjava glumca postane sedmodnevna šatra pod kojom se javnost dijeli na one za i one protiv, bez da iko dublje promisli na čemu počiva takav stav. Tačnije, zašto nam odjednom to postaje tako bitno, a izbjegavamo da se suočimo sa mnogo razornijim procesima koji na svakom koraku destruiraju ovu zajednicu. Međutim, u tome i jeste suština cjelokupne prevare. Kada se treba podvući crta, sumirati ono dokle jesmo došli, mi izbjegavamo da se uhvatimo ukoštac sa apsolutnom degradacijom ove kulture, koja srlja iz skandala u skandal, iz goreg u još gore.

Upravo skandalizacija kao ključni izraz u javnom prostoru gura na marginu potrebu da se zamislimo nad sobom, da jednom konačno prestanemo da se lažemo i glasno kažemo na kako niske grane smo pali. Nije važno da li govorimo o fudbalu, kulturi, politici, fabrikovanim etnonacionalističkim fantazmama, gospama, piramidama ili bilo čemu drugom, mi iz dana u dan padamo na ispitu zrelosti, pokazujući da smo društvo nedonoščadi nesposobne da razumije sebe i da nešto zaista učini povodom svog propadanja.