Sjećanje na dr. Esu Sadikovića

Oni kojih nema u sjećanjima nastavljaju da žive. A Šehidsko mezarje Skela u Prijedoru već 19 godina mjesto je okupljanja i polaganje cvijeća na mezar nadaleko čuvenog dr. Ese Sadikovića, stradalnika logora Omarska. Pozorište Prijedor, pak, pretvori se u noć sjećanja, u dostojanstvenu evokativnu noć.

Okupe se Esini prijatelji i poštovaoci, koji odaju počast čovjeku i humanisti, ljekaru, koji je do rata liječio ljude, a u logorima smrti i ljudske duše. Sve do 5. augusta 1992. godine, kada je i njegova duša oteta od njegovog tijela, kada je zvjerski ubijen i tako postao još jedan od hiljada stradalih u prijedorskim kazamatima.

A dr. Eso, Sarajlija po rođenju, bio je i svestrana i omiljena ličnost u gradu na Sani, kozer i šeret prijedorskih intelektualnih krugova. Kao ljekar bez granica, takvu prirodu iskazao je i na ostrvu Samoa, gdje je radio u misiji Ujedinjenih naroda. Imao je izražene sklonosti za umjetnost, kroz umijeće sviranja i pisanja tragao je za dubljim smislom ljudske duše i njenim ishodištima. Tragao za suštinom ljudskog postojanja kroz umjetnost. A onda se svemu usprotivio rat. Pa je, kao zatočenik logora, postao likom ohrabrenja, podrške, pomagao da se rane vidaju, pomagao ljudima da ih manje boli.

Rat i art: taj dvojac nespojivog. Akronimi suprotnosti tri ista slova. Eso je i to pokušao pomiriti, dovesti do sklada. Poput ljutih neprijatelja u Drugom svjetskom ratu, Francuza i Nijemaca, koji su upravo ratnim nepomirljivostima suprotstavili zajednički TV kanal ARTE. Jer umjetnost je djelotvorna, ozdravljujuća. Umjetnost je nepremostiva prepreka ratu, tračak nade za izlazak iz najgoreg. Okolnosti u logoru govorile su da ni ta formula nema prostora. Tanana Esina duša morala je umjetnost ostaviti iza sebe, a Hipokritov etički kodeks i ljekarsku zakletvu, odnosno Ženevsku konvenciju, slijediti kao branu njihovu kršenju od strane logorskih dželata. I smišljati kako plemenitost i dobrotu staviti na pijedestal surove stvarnosti, kako ljudsku patnju i bol umanjiti, kako ljude ohrabriti. Kako u takvim okolnostima biti i ljekar u službi dobrote. Umjetnik svoga zanata. Tragalac za više ljudskosti. Biti karijatida dobrote naspram svih zala svijeta, a napose onog koja je postalo svakodnevica u zbilji logora.

I manifestacija u Prijedoru koja je posvećena dr. Esi Sadikoviću metafora je traganja za ljudskom dobrotom. Ponajviše među ljudima svijeta koji je imaju premalo. Sjećanje na dr. Sadikovića je weltschemrz, svjetska bol neprebol, potreba svih koji ga znaju ili ne, da prošire prostranstva dobrote kojom je bio obdaren.

Svjedočanstvo ovih riječi je i pisani trag o Esi koji godinama kruži po socijalnim mrežama. Primjerice, kada je Dara Arnautović zapisala kako je Eso “bio veliki čovjek, humanista i ponos poštenih Prijedorčana”. Jednako misle o Esi i Unka Jagurdžija, Elza Kantar i Edina Kaltak Hodžić. Ili Marija Arnautović koja je zapisala da je Eso bio div od čovjeka, a Sejfudin Dizdarević očekuje da se na ovakvim mjestima odavanja počasti nedužno stradalima uvijek trebaju izvući i neke pouke, kako za Esine najbliže, ali i za čovječanstvo.

Zato su sjećanja na one koji su nedužno stradali i neka vrsta moralne obaveze generacija koje su svjedočile, a prilika mladim naraštajima da iz ovoga izvuku pouke za budućnost. Jer razmjere zločina nad stanovnicima Prijedora nemoguće je zaboraviti, pa je dostojanstvo sjećanja najsnažnija brana od toga. Kao i knjige napisane o toj temi, napose ona Rezaka Hukanovića “Deseta vrata pakla”, svjedočanstvo zatočenika logora koji svoju književnost ne gradi na retoričkoj optužbi, već nudi etičku mjeru, svoje privatno pamćenje uspostavlja kao čin otpora zaboravu. Isti je smisao i knjiga “Čovjek i fotografija Fikreta Alića” Admire Fazlić, “Biti svjedok istine” Ahmeta Sejdića i još mnoge druge snažne knjige i ispovijesti koje upotpunjuju sliku tadašnje Bosne prekrivenu zlom. Te knjige danas služe generacijama da saznaju za istinu i pronađu inspiraciju da se kreativno izraze, na raznim poljima stvaranja.

Jednako kao i radovi vizualnih umjetnika. Pa je prošle godine, uz obilježavanje sjećanja na dr. Esu Sadikovića, u Prijedoru upriličena likovna instalacija “Vezane ruke” Šahina Šišića u kojoj likovni umjetnici svojim radovima iskazuju otpor prema nasilno prekinutim životima. “Vezane ruke”, kao interdisciplinarni projekat inspirirane su genocidom u Srebrenici, čime je iskazan pijetet prema žrtvama.

Zato je i sjećanje na doktora Esada Sadikovića, čovjeka nemirnog duha, punog života, koji je život pretvarao u igru, volio ljude... važno da pomogne da se istine ne zaborave.