Okanite se slikanja hrane

Čitam ovih dana kako se u Sjedinjenim Američkim Državama mijenjaju navike kupovine, zbog najvećeg skoka cijena namirnica u posljednjih 50 godina. Kupuju, piše, proizvode na akciji, mijenjaju omiljene namirnice jeftinim alternatvama i smanjuju potrošnju. Sve više upoređuju cijene, traže digitalne kupone i obilaze više prodavnica, kako bi smanjili troškove.

U glavi sklapam sliku i pravim poređenje sa Bosnom i Hercegovinom. Naši cekeri su oronuli još u prošlom stoljeću, naši građani su povili leđa i iskrivili se od štednje, a posljednjih godina, da se ne lažemo, nemamo više šta ni uštedjeti. Več odavno mi obilazimo više prodavnica, naravno ukoliko smo u mogućnosti, kako bismo kupili nekoliko feninga jeftiniji proizvod. Već odavno ne gledamo kvalitet (to samo rijetki sebi mogu priuštiti), nego kako da prehranimo porodicu i da niko nije gladan. Tačno je da oko kontejnera ima bačene hrane, ali je isto tako tačno i da te hrane brzo ne bude tu. Nešto pojedu životinje, a ostalo u prvi mrak, kada ih ne vidi okolina, uzmu oni kojima je potrebna.

Sve slabije koristim društvene mreže, samo što moram, ono, zbog posla. Kada pogledam kakve sve fotografije objavljuju korisnici, svaki put bih se teleportirala na Mjesec i da se nikada više ne vratim. Pa, zar je moguće da ljudi danas imaju potrebu objavljivati šta su jeli, u kojem restoranu, šta im je partner skuhao i pripremio za ručak ili večeru? Zar je moguće da oni malobrojni, koji odu na putovanja, moraju slikati silne kolače, voće, meso i razne delicije, koje su im ponuđene u hotelu? O empatiji sam pisala više puta. To smo davno izgubili i koliko vidim i ne trudimo se da je povratimo. Ipak, zar je moguće da ti svojevrsni “voajeri” svojih života nemaju, ako ne u porodici, onda barem u svom okruženju, nekog penzionera koji, recimo, živi sam i koji se bori kalkulišući da li da danas kupi tri ili dvije breskve? Pa onda shvati da je možda bolje po jednu nekoliko dana, da ne istruhne ako kupi više, jer nema luksuz da bilo šta baci.

Čemu potreba slikanja ispred trgovina i pokazivanje markiranih kesa? Slikati se nije zabranjeno, ali za vlastite potrebe, za vlastite albume. Zapravo, tada smo i bili najsretniji. Onda kada smo se slikali povremeno, na rijetkim putovanjima, pa kada se želimo prisjetiti tih dana, uzmemo album sa slikama i listamo. Bila je to posebna draž. Danas je to rijetkost, posebno kod mladih. Nemaju oni vremena za to. No, mlade i mogu razumjeti. Ne kaže se džaba – mladost je to. Kada si mlad sve je dopušteno. No, kada ugledam ozbiljne ljude, onda se ozbiljno i zabrinem.

Evo, ovih dana ponovo nam prijete poskupljenja. Cijene goriva već danima rastu. Najavljuje se poskupljenje plina, kao i peleta. Imali smo i vremenskih nepogoda. Superćelijske oluje i nisu tako super, kako im stoji u nazivu. Uništile su mnoge usjeve. Mnoge porodice ostadoše bez prihoda, a na pijacama ćemo opet jedno jutro ugledati još više cijene. Uprkos odličnom prinosu, otkupna cijena pšenice ove godine je niža nego prethodne, pa je sa 35 pala na 32 feninga po kilogramu. Ratari su ogorčeni i ističu da ta cijena ne može pokriti ni najosnovnije troškove. Nadam se da ovo nije samo početak i da će na ovome stati. Znam, džaba se nadam... Možda Amerikanci mogu naučiti na našem primjeru, jer mi godinama živimo po principu kako uštedjeti i šta jesti. Možda im neki naši savjeti pomognu i bude im lakše se organizirati. Ono što je sigurno, trebat će vremena i strpljenja da se naviknu i prilagode. Prolazi dan za danom. Približavamo se jeseni, a šta nam ona donosi, bilo gdje da živimo, samo nebo zna.