ČITANJE (U)SEBI: Ta obala strašna i tuđa

”Nasamo sa Marajiem”, Laslo Vegel, prevod: Draginja Ramadanski, Akademska knjiga, 2026.

Književnost Lasla Vegela u svojim je magistralnim linijama uvijek vezana za pitanje gdje je pojedinac u haosu povijesti, kako ga ona oblikuje, kako joj se on opire i pokušava izmaći, o tom stalnom preplitanju koje određuje sudbine, pomjera nas iz ležišta, navodeći da se iznova tražimo, jer smo neprestano u zakašnjenju i nesnađenosti. Pitanje identiteta, pripadanja i nepripadanja, svih slojeva nesreće koji proizlaze iz tog antagonizma, posebno svojstvenog za ovdašnji prostor, u Vegelovim knjigama, kako romanima, esejima, dramama ili dnevničkim zapisima, kontinuirano je traženje odgovora, ili prije mogućnosti, kako ostati izvan tog uskog kruga određenja sebstva.

Ambigvitetna pozicija

Biti u mnogo čemu bezdomnik, ali onaj koji se samoizopštio iz kolektiva, ne pristajući na suženu optiku jednodimenzionalnog pogleda na svijet. Sama njegova pozicija, kao pisca i intelektualca, koji decenijama piše na mađarskom jeziku, a živi i radi u kulturi u kojoj to nije službeni jezik, otvara u svim Vegelovim knjigama mogućnost za jedan mnogo širi horizont za razumijevanje istorijskih lomova i sudaranja koji u njemu nastaju. Ne radi se tu, dakako, o samoj činjenici da je Vegel rođen u Vojvodini i da je sve ono što jeste kao pisac postigao živeći u Novom Sadu, već prije svega jer poziciju manjinskog promatra na način onoga koji je svjestan svoje ambigvitetne pozicije. Dakle, događa se u Vegelovoj intelektualnoj perspektivi višestruka tuđina. On ne pripada ni mađarskoj ni nekad jugoslovenskoj, a sad srpskoj kulturi, ali ni onoj žuđenoj evropskoj, koja to njegovo višekulturno rubno postojanje doživljava kao nešto sumnjivo, neuklopivo. Vegel je o tom odnosu prema Evropi i njenim periferijama dojmljivo pisao u svojoj knjizi “Priče iz donjih predela”, pokazujući svu melanholiju tog bivanja uvijek između, a nigdje ne pripadajući.

Sve te slojeve i kompleksne identitetske strukture i njihova preklapanja, sve te odnose koji traže slojevita kodiranja, Vegel donosi i u svojoj knjizi “Nasamo sa Maraijem”. Posrijedi su dnevnički zapisi ovog autora, nastajali od 1992. do 2014. godine, a koji direktno ili posredno dijalogiziraju sa piscem Šandorom Maraijem. I ovaj je autor, jednako kao i Vegel, ostao višestruki tuđinac, otuda nas, kroz stalno pozivanje na Maraija, Vegel uvodi u pronalaženje onih veza sa njegovim djelom koje na neki način odgovaraju trenutku iz kojeg Vegel kao pisac govori. Ali, ne bismo to mogli svesti samo na takvo razumijevanje. Polazeći od vlastite pozicije, Vegel uzima Maraija kao jednog apsolutnog sagovornika, čije je pisanje posvjedočilo izmještenosti koja otvara prostor potpune samoće, ali time i mogućnost da se o vlastitom bivanju progovara na mnogo složeniji način od pukog svođenja na poziciju manjinskog. Jer takav je pisac, bez obzira na identitetski melanž, uvijek usamljenik, to jeste i jedina stvarna pozicija pisca, kao onoga koji nigdje ne može pripadati, koji se nikome ne može do kraja prikloniti.

Knjiga "Nasamo sa Marajiem"/

Otuda kod Lasla Vegela imamo taj specifični rakurs iz kojeg se progovara o cijelom nizu tematskih okvira koji se tiču tog stajanja na granici između svjetova, specifičnost tog srednjoistočno evropskog pogleda određuje jedan iznimno kompleksan odnos, kako prema matičnoj mađarskoj kulturi i njenim kontradikcijama, tako i spram srpskoj kulturi i društvu u kojima egzistira. Upravo ta raspolućenost omogućava da se oba ova kompleksa sagledavaju na jedinstven način. Ono što Vegelovu literaturu čini, pak, doista evropskom, jeste ta svijest o odnosu centra i periferije, jednom iznimno zamršenom kolopletu različitosti, putem kojeg se nastoji osvijestiti vlastita pozicija, kao onoga koji je suštinski apartan i bezdoman. Upravo na tome počiva težište ovih zapisa. To što su za Maraija u njegovoj američkoj emigraciji bile Košice, za Vegela je Novi Sad. Stvar je dodatno produbljena činjenicom da Vegel nikada nije napustio Novi Sad, on dakle ne govori iz pozicije stvarne emigracije, već onog njenog unutrašnjeg dijela. Ne biti manjinac kao statistička kategorija, nego biti manjinac kao intelektualac, koji na tački gdje se sudaraju mikrokosmosi Evrope traži autonomnu poziciju i svaku kategoriju doma posmatra sa sumnjom. “Svejedno da li je čovek matematičar, skeptik, ili verujući hrišćanin, pisao je Paskal, svedočeći da vrednost ima samo ona vera koja posrće u slatkoj jezi odnegovane sumnje. Tražim takvu domovinu u čije postojanje mogu svakodnevno da sumnjam. Više voleti njeno odsustvo nego nju samu”, zapisaće Vegel.

Time nepobitno markirajući ono što jeste suštinsko određenje cjelokupnog njegovog opusa. Svi Vegelovi junaci, kao i svi njegovi esejistički tekstovi, neprestano izviru iz te tačke u kojoj se lomovi povijesti neumitno urezuju u pojedinca, ovaj pisac nam pokazuje kako se ideološki aparati smjenjuju, ali ono ljudsko što ostaje stvara neprestani lanac nesreća. Posebno u tom smislu, imajući na umu period kada su pisani ovi tekstovi, jeste zanimljiv taj odnos spram sistema, prelazak sa socijalizma na demokratiju, u oba društva o kojima Vegel piše, jer on pokazuje one stvarne razmjere nesnađenosti i sluđenosti koja još jednom iznova podrazumijeva urušavanje svega do temelja, kako bi se gradili novi mitomanski narativi o narodima. Sistemi ostaju isti, zapisaće on, ukoliko se ne promijeni politička kultura.

Kontinuitet raspadanja

A ona se, posebno na ovim prostorima, gotovo ni u kom smislu nije mijenjala. “Tek što su se iskobeljali iz jedne laži, survali su se u drugu. (…) Posle boljke trijumfalizma nastupila je boljka gubitništva, čiji je jedan od simptoma to što je čovek spreman da prihvati (i) takve gluposti koje ni najperfidnija diktatura ne bi uspela da mu utisne u svest”, zapisuje Vegel još početkom novog milenija. I sve to što navodi ostaje jednako prisutno do danas. U aktuelnom trenutku, ovi Vegelovi zapisi djeluju iznimno vitalni, jer očevidno je da se kroz minule decenije nismo ni korak makli od onih fantazmi koje su nas devedesetih vodile u potpuni mrak. Drugim riječima, mrak se još više danas zgusnuo. Na taj se način detektuje jedan kontinuitet opetovanog raspadanja, pri kojem gotovo ništa nije ostalo ni etički ni moralno dosljedno. Jer, autorovim riječima, utopije su se osvetile, sloboda se ušunjala, ali ljudi nisu slobodni.

Knjiga “Nasamo sa Maraijem” stoga jeste uglavnom leksikon poraza, kako osobnih tako i onih kolektivnih. Iako pisana u vremenu koje je sada sve dalje od nas, ona nam svjedoči jednu grčevitu borbu intelektualca da između krajnosti pronađe vlastitu nišu, u kojoj neće morati podnositi račun nikome. Jedina sloboda ostaje ona unutar nas samih, a domovina je fantazma koja se nosi u odbijanju da se pripada. Poljski pjesnik Adam Zagajewski je to u svojoj znakovitoj pjesmi “Putovati u Lavov” izrazio ističući da je “Lavov svuda”, tako je i za Vegela Novi Sad svuda, on nije ono što je svodivo na okoštale obrasce pripadanja. Briljantnim stilom, koji beskompromisno propituje kako osobnu poziciju tako i mnogo širi obzor pripadanja, Laslo Vegel nam i ovom knjigom pokazuje da je ostati bezdomnikom možda jedini istinski izbor.